ALEŠ KURT/ NAKON SVIH GODINA

Moje putovanje sa SARTR-om: Zbir avantura koje su mi pomogle da ostanem živ, da se ne izgubim u sivilu vremena

Nedjeljni magazin28.05.22, 18:53h

Moje putovanje sa SARTR-om: Zbir avantura koje su mi pomogle da ostanem živ, da se ne izgubim u sivilu vremena
Vjerujem da je teatar puno veći od svakog pojedinca. Mi smo male čestice od kojih on živi. Ali nikada nismo iznad njega. Jedna od novijih produkcija ovog teatra me podsjetila na to koliko je svaki čovjek zapravo sitan

 

 


Nakon odluke Skupštine Kantona Sarajevo prije nekoliko dana da ne usvoji izvještaj o radu, između ostalih, i Sarajevskom ratnom teatru, direktor ovog pozorišta i poznati bh. reditelj Aleš Kurt objavio je na svom Facebook profilu intimnu i emotivnu priču o SARTR-u, pod nazivom "Učesnik", od svog prvog dolaska u ovaj teatar do najteže i najzahtjevnije predstave rađene u jeku pandemije i lockdowna.


Kao svojevrsno svođenje računa...


Piše: Aleš KURT


Prvi put kad sam ušao u kancelariju SARTR-a, ona se nalazila u Dalmatinskoj ulici. Zgrada je imala pomalo čudan lift. Neko je morao da ga otvori ključem izvana. Lift bi u normalnim vremenima i na nekom drugom mjestu izgledao kao klopka.


I tu je sjedio direktor SARTR-a, Safet Plakalo. Ponudio mi je režiju. Dobio sam tekst. Camus, Pad, neobičan tekst. Monofaza. Dragi Bože. Čudno da ne može čudnije biti.


Vidio sam, ne znam tačno kad, dosta prije nego što sam ušao u SARTR-ov lift, Ćelu Bajramovića kako šeta na uzici malog tigra po Ferhadiji. Ali to uopće nije bio najneobičniji događaj koji sam vidio u Sarajevu tih dana. Ovo što pišem su ipak sjećanja, a ona su suštinski fikcija. Neke stvari se sigurno nisu desile onako kako ih ja zamišljam. To je činjenica. A druga činjenica je da ovo sjećanje zadire u privatnost.


SARTR je u velikoj mjeri dio mog intimnog svijeta i nezgodno mi je uopće pisati o svemu ovome.


Safet mi je predložio kao suradnicu spisateljicu Ljubicu Ostojić. Moje impresije o teatru su se vrtile tada oko toga da se tu radi o prilično konzervativnoj umjetnosti. Ljubica mi je otvorila oči. Uvjerila me svojom alhemijom da se možemo poigrati s tim tekstom prije nego što uopće dođe do glumaca. To je zapravo bilo otvaranje sfera.


Na kraju je u tekst ušlo još troje pisaca, Bucati, Harms, Plat. Mislio sam da će Safet biti zgrožen onim što smo uradili od Pada. Na moje zaprepaštenje njemu se naš rad na tekstu dopao.


Damir Fazlagić inspicijent. Pomogao mi je koliko je mogao. Amfiteatar Ragusa. Beton, Stubovi. Hladnoća. Kostimi Samre Mujezinović dobijaju tople dodatke. Ja se hladnoće ne sjećam jer sam se sve vrijeme osjećao kao na ispitu. Dva čovjeka štimaju klavir koji Dejo Lazarević treba da svira. Neobični štimeri.


Umjetnik pravi vitraže na prozorima Raguze. Beskonačan proces, kao da radi Sikstinsku kapelu. Ribe se pretvaraju u ptice. Ta optička iluzija je i na kulisama, a orginal na afiši. Ribica u akvarijumu. Zlatna. Mulija se brinula za ribicu i ona je doživjela pristojnu starost.


Haznadarević kao glavni sponzor pravi namještaj. Masivan. Puno drvo. Kad se neko popenje na stol, kao da se popeo na betonsku ploču.


Mirsad Herović Hera nam je postavio svjetlo. Nemamo baš puno reflektora. Ono što smo mogli upaliti je upaljeno. Niske kulise a reflektori pričvrščeni na rub kulisa. Glumac kad stane na stolicu, samo što ne udari glavom u reflektor.


Safet potpuno hladnokrvan. Mislim se odakle ovom čovjeku hrabrost da baš  mene zovne da mu režiram predstavu. Nisam siguran da ću ispuniti njegova očekivanja. Ali šta da se radi? Kad sam već počeo onda ću je valjda i završiti.


„Pad“ je imao premijeru 18.04.1997.
Gordana Boban, Mirsad Tuka i Izudin Bajrović su izvrsno glumili u predstavi.
Vrijeme sunčano.

 

21.12.1997.
Umro Mirza Idrizović. Moj voljeni očuh.
I tako se završila ta 1997.


Naučio sam neke stvari i o teatru i o životu. F. Truffaut kaže u filmu „Američka noć“ da je reditelj onaj tip kojeg svi stalno nešto pitaju, a on zbog toga mora neprestano donositi odluke. Naravno većina odluka su pogrešne.


Bilo je užasno puno prašine u Sarajevu tada. Mi smo još imali one UNHCR-ove najlone na prozorima. Sistem je funkcionirao isključivo paušalno. Nisam bio siguran da imamo neki plan za budućnost.


Jedino što se do danas promijenilo je najlon na prozorima. Prašine i dalje ima, samo se čini da je drugog porijekla. Biće da nismo imali plan.


Gledao sam u Raguzi predstave kao što su „Odkamen“, ili „Grafiti o vrlini“. To mi se tada činilo normalnim teatrom za grad koji je izašao iz opsade. I sadržaj i forma su bili vrlo otvoreni i slobodni. Nije bilo malograđanskog teatra ni u tragovima. Poslije sam sam shvatio da to uopće nije bilo normalno. Nakon nekog vremena stvari su počele da se vraćaju na svoje.


Obljetnica SARTR-a u Šahovskom. Dobio neku diplomu. Mislio sam da je moja avantura u Sarajevu gotova. Sjećam se da je bila užasna vrućina i da sam na kraju ostao sa Bibanom i njegovom djevojkom. Avantura mijenja tebe a ne ti nju. Ti si samo učesnik.

 

Pozicija SARTR-a je ostala neizvjesna, kao što su predstave i dalje zadržale element iznenađenja. Svaka od ključnih predstava SARTR-a u različitim periodima je pomjerila na neki način granice teatra u tom trenutku, na tom mjestu. „Ay Carmela“ je zračila čistotom antifašističke borbe u esencijalnom obliku, iako je ta borba u stvarnom svijetu bila izgubljena. Zato je predstava bila još dirljivija. Da nije bilo te predstave, pitanje je da li bi SARTR danas postojao.


Selma Alispahić i Dragan Jovičić su kreirali magiju koja je lebdila iznad predstave kao mjesečeva svjetlost. Jednostavno desi se (rijetko) da umjetnost preraste svoje okvire.


„Bog, rat i ostalo“ je bila predstava o izgubljenim idealima, i o tome kako Bog, kojeg je glumila Belma Lizde Kurt, ne razumije koncept nade.
Odgovarala je vremenu. Kad sumiramo, to je bio trenutak gdje je cinizam vladao kao opće prihvaćena društvena forma. Mislim da više niko nije vjerovao da se nešto može promijeniti na bolje. Ljudi su općenito bili nezadovoljni. Oni koji su se borili protiv nepravde, i besmisla te nove realnosti su se umorili. Svako se brinuo samo za sebe, najbolje što je mogao. Egoizam je postao svetinja.


Kostime i scenu je radila Amela Vilić. Od trenutka kad sam je upoznao, želja mi je bila da sve predstave koje budem režirao radim baš sa njom. Ako ste htijeli da vaša predstava ima stila, onda ste morali da radite sa Amelom.


Pokojni Žan Marolt je glumio u predstavi i bio je kao i uvijek čaroban. Imali smo tri plakata za predstavu, i njih je kreirao Anur Hadžiomerspahić koji više nije s nama. Oma Arslanagić je radio svašta kako bi nam pomogao da napravimo tu predstavu, između ostalog predložio mi je da izbor muzike radi Doktor Robert Torre. I on je nedavno preminuo.


„Tajna džema od malina“, finalno to je bio umjetnički eksperiment, putovanje kroz svijet Karima Zaimovića. Igra sa različitim teatarskim formama Selme Spahić, izvrtanje jezika i konvencija naopako. To je bio konceptualni tour de force. I opet je jedna predstava pomjerila neke teatarske granice.


Ovo pišem iz pozicije nekoga ko voli teatar. Ne mogu pisati kao direktor SARTR-a, jer sjećanje na ono što su uradili moji prethodnici čini moj doprinos minornim. Vjerujem da je teatar puno veći od svakog pojedinca. Mi smo male čestice od kojih on živi. Ali nikada nismo iznad njega. Jedna od novijih produkcija ovog teatra me podsjetila na to koliko je svaki čovjek zapravo sitan.


„Nije to to“, u režiji Tomija Janežića je predstava koju moram apostrofirati u ovom kratkom pregledu posebnih momenata. Ne spominjem predstave po nekoj top listi najboljih. Spominjem predstave koje su kontekstu u kojem su napravljene bile po nečem izvan normalnog. A to se obično i pamti. „Nije to to“ je započeta kao vrlo slobodna studija Fausta. Janežić je zapravo bio centar te priče i kroz njega i iz njega je svo to i izlazilo na scenu.


Bila jo to najveća i najkompliciranija koprodukacija koju je SARTR ikada radio. Tri zemlje, tri teatra, Kraljevsko pozorište Zetski dom iz Cetinja, Beogradsko dramsko pozorište, Festival MESS, i SARTR. Glumice iz tri zemlje, umjetnička ekipa dobrim dijelom iz Slovenije. Prvi sastanak sa ekipom jeđ imao između ostalog kao temu zagađenje zraka u Sarajevu. Tomi je čak predlagao da prebacimo cijeli proces negdje na planinu. Zagađenje se smanjilo, probe su počele, ali gotovo stidljivo počela je da kruži priča o nekom novom virusu. Vrlo brzo su se sporadične vijesti pretvarale u novu realnost. Proglašena je pandemija korona virusa. Rad na predstavi je tri sedmice prije premijere prekinut zbog lockdowna.


Nakon završetka tog prvog zatvaranja, insistirali smo da se ekipa vrati u Sarajevo i da se predstava završi. I to se i desilo. Predstava i reprize su igrane pred ograničenim brojem publike. U tom trenutku teatar u ostatku svijeta kao da nije postojao. Ne znam da li smo uopće bili svjesni šta smo radili u tom trenutku. Predstava je u septembru igrana na festivalu MESS. Desila se beogradska premijera. Odlazak na festival Desire u Subotici. I tek na kraju 2021. su se stekli uslovi za premijeru na Cetinju. Tek tada smo svi na trenutak odahnuli. Ne zbog kraja pandemije, već zbog toga što je posao završen.


Te dvije godine su mi se činile kao bar šest dugih i neizvjesnih godina. Možda je baš ta predstava pokazala svu krhkost teatra, ali i snagu.


Ovo višegodišnje putovanje sa SARTR-om je zapravo bio zbir avantura koje su mi pomogle da ostanem živ, da se ne izgubim u sivilu vremena, i da ne izgubim u potpunosti vjeru u činjenicu da ljudska volja može na kraju stvoriti djela neobjašnjive vrijednosti. Bila mi je čast da učestvujem u ovoj priči i nadam se da neću doživjeti njen kraj.


Prilikom otvaranja renovirane željezničke stanice na Bistriku, jedna misao mi je opsesivno prolazila kroz glavu: Nije bitno da li je voz stao, već je bitno da li postoje šine.


Sve dok se bude nazirala neka daleka destinacija u čijem pravcu SARTR ide, biće dobro.

 

 

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!