INTERVJU S POVODOM/ Esad Duraković, bh. akademik

Ne pristajem na kukavičluk... Kukavica ima puzajući karakter i život žohara, najbolje se osjeća u ubuđaloj vlagi i polutami!

Kultura19.07.21, 10:05h

Ne pristajem na kukavičluk... Kukavica ima puzajući karakter i život žohara, najbolje se osjeća u ubuđaloj vlagi i polutami!
O šutnji intelektualaca u Bosni i Hercegovini, odgovornosti, pristajanju na kompromise, kukivučluku, ali i o modernoj bh. državi, onoj u kojoj Bošnjaci neće i ne mogu opstati ukoliko bude (isključivo) bošnjačka, u intervjuu za DEPO Portal govori akademik Esad Duraković

 

U izdanju ugledne bh. izdavačke kuća Kult B ovih dana u javnost je plasirana knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva" autora Esada Durakovića. Izdavač prepoznatljiv i po tome što pažljivo bira autore, odnosno rukopise, i što nije motiviran komercijalnim razlozima, načinio je izbor Durakovićevih kolumni objavljivanih u elektronskim i printanim medijima tokom posljednjih nekoliko godina.

 

dostojanstvo-govora-2
Knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva" od 1. avgusta bit će u prodaji u sarajevskim knjižarama, a može se naručiti i putem e-maila: [email protected] 

I nije čudo da su se na ovom polju susreli autor i izdavač - akademik Esad Duraković, jedan od rijetkih bh. intelektualaca koji beskompromisno javno djeluje i progovara o teškom vremenu u kome živimo, i Mustafa Kapidžić, direktor izdavačke kuće Kult B, odrješiti intelektualac koji je svojevremeno žestoko uzburkao ovdašnju javnost izdavši knjigu "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira".


O šutnji intelektualaca u Bosni i Hercegovini, odgovornosti, pristajanju na kompromise, kukivučluku, ali i o modernoj bh. državi, onoj u kojoj Bošnjaci neće i ne mogu opstati ukoliko bude (isključivo) bošnjačka, u intervjuu za DEPO Portal govori akademik Esad Duraković.   

 

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ


Gospodine Durakoviću, u svojim javnim istupima, kolumnama, komentarima, često ističete da intelektualac nema pravo na šutnju, već mora aktivno i odgovorno da djeluje u vremenu u kome živi. Iz te potrebe nastala je i Vaša nova knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva"... Kako gledate na bh. intelektualnu scenu danas, ima li u njoj više šutnje i prešutnog mirenja ili prigovora i aktivnog djelovanja?


Vlasnik izdavačke kuće KULT-B, gospodin Mustafa Kapidžić, podsticao me da objavim izbor svojih kolumni, smatrajući da su društveno angažirane i da su vrijedne da se nađu u knjizi. Zahvalan sam izdavaču Mustafi Kapidžiću za to.
Osnovno svojstvo intelektualca – dakle ono po čemu on jest intelektualac – je njegova angažiranost kao društvenog korektiva: nepristrasno, snažno, uvijek za opće dobro. To je razlika između intelektualca i obrazovanog čovjeka, čak učenog. Intelektualac je i obrazovan i angažiran, a onaj drugi može biti smo obrazovan; makar bio i akademik – ne mora biti intelektualac.
Koliko znam, i u zemljama našeg okruženja intelektualci su manje-više društveno neaktivni, ali je to u BiH posebno izraženo. Gotovo da na prste dvije ruke možete nabrojati bh intelektualce, dakle one obrazovane ljude – bilo iz akademske zajednice ili izvan nje – koji su društveno angažirani, koji djeluju preko medija bezinteresno, izvanstranački, za dobrobit cijeloga svoga društva. Posebno je pasivna u nas tzv. akademska zajednica, a upravo ona bi morala biti avangardna i krajnje osviještena u smislu u kome ovdje govorim o intelektualcima.

Više puta sam govorio i ponavljam: zbog većinske pasivnosti, akademska zajednica kojoj pripadam dostojna je prezira, s malim brojem izuzetaka. Oni moraju znati da njihova šutanja u doba devijantnosti našega društva nije samo pasivnost, nego je saučesništvo.


Zašto se u svojim "pobunama" često osjećate usamljeni?


Nisam baš usamljen, ali kao što rekoh – vrlo malo je intelektualaca, malo je onih koji djeluju u javnosti kao intelektualci. Ne želim time sebe promovirati, zaista, nego naglašavam da je nedopustiva i neshvatljiva ta masovna apatija ljudi koji ne bi smjeli biti apatični u smislu društvenih korektiva.

 

Intelektualac je i obrazovan i angažiran, a onaj drugi može biti smo obrazovan; makar bio i akademik – ne mora biti intelektualac

 

Ipak smatrate da borba intelektualca nikad nije uzaludna, pa čak ni u današnjoj, prilično devijantnoj Bosni i Hercegovini... Zašto?

 

Često mi govore ljudi čak iz moje najbliže okoline da je uzalud to što se oglašavam, da to „ne pije vode“, niko to ne sluša i td. E, to je najgora moguća „reakcija“: pristanak na sve devijantnosti društva, kako ih s pravom nazvaste. To je zapravo dramatično iznevjeravanje vlastitog uma, intelekta, pozicije u društvu, odustajanje od etičkih vrijednosti... To je krajnji kukavičluk i oportunizam. Takvima odgovaram da djelujem bez obzira na efekte/rezultate, jer djelujući tako ja živim u skladu s vlastitim bićem, a to je izuzetno važno. Ako je čovjek vjernik a Bog mu dao pamet, on nema pravo ni kao vjernik šutjeti; ako nije vjernik ali jest etičan čovjek, također nema pravo na šutnju. Šuteći, on pristaje uz sve te devijacije saučestvuje u njima, a time, suštinski, unižava svoju vjeru i izdaje vlastitu etičnost. On je zaista saučesnik.


Kakve su posljedice za jedno društvo ako njegova intelektualna snaga, umjetnička, kulturna, pristaje na kompromis?


Upravo stanje našeg društva jest odgovor na Vaše pitanje. Mi smo nefunkcionalno društvo, iskvareno (generalno posmatrano), korumpirano, posvećeno interesima grupa i samoživosti, bez vizionarskog djelovanja... Da budem do kraja jasan, makar to bilo i neugodno: takvo društvo postaje krdo. Njega strižu političari i njihovi najbliži jarani. Uvjeravam Vas da je ova figura primjerena. Nigdje kao kod nas nije prisutna politika u najširem prostoru: svi i svuda govore najviše o političkim temama i problemima, ali nigdje kao kod nas, paradoksalno, nema razornijih efekata politike. Mi zapravo živimo u demoniji politike. Pokušajte zamisliti kako bi bilo kada bi se u javnom prostoru stalno i naizmjenično oglašavalo 150 umjesto desetak intelektualaca! To bi bio moćan korektiv političarima koji su u većini – čast izuzecima – s onu stranu etičnosti, vjerničke čestitosti, građanske lojalnosti, patriotizma i td. a nedohvatljivi su i pravosuđu koje su također u svoje mreže duboko upleli.

 

Kukavica ima puzajući karakter i život žohara koji se najbolje osjeća u ubuđaloj vlagi i polutami. Bljesak etičnosti je neuporedivo vrjedniji, makar bio i mnogo kraći


Da li je onda šutnja intelektualaca kukavičluk ili opravdan strah od posljedica? U vremenu brutalnosti društvenih mreža i virtualnog svijeta u kome živimo, ugled se vrlo lako uništava...    


Naravno da ima i straha, itekako, jer su protagonisti političke demonije spremni da ljude ucjenjuju gubitkom zaposlenja, dakle egzistencijalnmi problemima. Ima straha i od drugih vrsta posljedica. No, u ovakvim prilikama i razgovorima, prisjetim se parezije kod antičkih Grka. Parezija je bila praksa da se ondašnji „intelektualci“, tačnije – filozofi, mudri i odvažni ljudi, javno bore za Istinu i Iskrenost svjesno rizikujući ponekad čak i vlastiti život. E, to je bilo herojsko doba!
Nikada intelektualca ne možete odvojiti od hrabrosti i rizika: odvažnost je njemu i njegovim akcijama nužna, neizostavno primjerena, imanentna. On je toliko etički kultiviran – ako mogu tako reći – i podstican je tako moćnim unutarnjim porivom za etičke vrijednosti, on ima tako snažno razvijenu i svijest i savjest da jednostavno ne može pristati na kukavičluk, udvorništvo, poltronstvo i sl. Jer on bi time „poubijao“ sve te vrijednosti u sebi a koje ga čine ponosnim, uspravim u dostojanstvu i uzornim ljudskim bićem.
Kukavica ima puzajući karakter i život žohara koji se najbolje osjeća u ubuđaloj vlagi i polutami. Bljesak etičnosti je neuporedivo vrjedniji, makar bio i mnogo kraći.


Čini se da javna riječ danas ima najmanju odgovornost, gotovo nikakvu... Svašta se može čuti u eteru i zbog toga niko ne "polaže račune". Možete li pojasniti naslov Vaše knjige "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva“, šta je za Vas javna riječ?


Naslovom sam želio naglasiti upravo ono o čemu sam do sada govorio. Naime, u ovo doba sramne šutnje većine onih koji ne bi smjeli šutjeti, javna riječ, ili govor, je naročit izraz čovjekova dostojanstva, odbacivanje tog „karaktera žohara“. Drugim riječima, javni govor (razumije se, u skladu s etičkim kodeksom, na nivou kakav mora imati govor intelektualca) jest dostojanstvo po sebi, i taj/takav govor dostojanstveniji je utoliko više ukoliko je dublji muk oko njega. Javno govoriti danas za interes istine, pravičnosti, etičnosti, vrline jest suštinski stvar dostojanstva. Na drugoj strani, ali istovremeno – govor o kakvom ovdje kazujem mora biti dostojanstven da bi bio vjerodostojan i efektan: govornik ne smije nikoga vrijeđati, čak ni najžešće oponente, jer je neporeciva istina, uvijek: ako čovjek pokušava uvrijediti sagovornika, poniziti ga i sl., on time unižava vlastito dostojanstvo. Zato nikada u svojim polemikama – a polemičar sam od asistentskih dana – nisam vrijeđao sagovornika, a kada su mene pokušavali vrijeđati, jednostavno sam odbijao obraćati se takvima; oni ne mogu biti moji sagovornici.
Međutim, tzv. javni prostor je preplavljen uvredama, objedama, krivotvorenjima i sl. A sve to bez srama i savjesti. Taj trend kulminirao je upravo na portalima gdje se prakticira da u tzv. komentarima frustrirane i krajnje neodgojene osobe (čast izuzecima) vrijeđaju autore, koriste najgrublje psovke i sl. a da pri svemu tome nemaju ni toliko obraza i odvažnosti da se potpišu punim imenom i prezimenom.

 

Ako čovjek pokušava uvrijediti sagovornika, poniziti ga i sl., on time unižava vlastito dostojanstvo. Zato nikada u svojim polemikama – a polemičar sam od asistentskih dana – nisam vrijeđao sagovornika


U svojim kolumnama ili svom javnom djelovanju vrlo otvoreno, direktno, argumentovano analizirate i kritikujete razne pojave u bh. društvu. Problema je mnogo, ali kada biste ih trebali posložiti, šta biste izdvojili kao najveće kočnice postojanju jedne drugačije, bolje i prosperitetnije BiH?  

          
Problem koji spominjete odveć je veliki pa se plašim da kratak, ili pojednostavljen odgovor može biti nepotpun. Ipak prihvaćam taj rizik.
U BiH je već četvrt vijeka zamrznuti konflikt, zamrznuti rat, pri čemu dvije susjedne zemlje koje su izvršile agresiju na BiH i koje imaju svoje izuzetno aktivne ekspoziture u političkim subjektima u BiH (strankama) nisu odustale od ostvarenja ratnih ciljeva i dobitaka. One to nastoje i danas dobiti: Herceg Bosnu i Republiku Srpsku. Međunarodna zajednica ne djeluje u skladu s tim negativnim činjenicama a ima obavezu, itekako, da djeluje jer je Dejtonski mirovni sporazum potpisan po njenom diktatu, a i njen je protektor (Visoki predstavnik) i dan-danas ovdje. Visoki predstavnik ni po čemu nije visok, naprotiv – on je ovdje politički neuočljiv, povijesni je primjer sterilnosti, političkog i diplomatskog licemjerstva. Uz to, u Daytonu je konstruiran takav „politički monstrum“ (BiH) kakav nigdje i nikada nije postojao.


Dakle, općenito, ali i suštinski govoreći – da bi BiH krenula naprijed, nužna su dva preduslova. Prvo, da se Srbija i Hrvatska prisile (a međunarodna zajednica ima obavezu i ima instrumente za to) da dignu ruke od suverene BiH i da je ne opstruiraju preko svojih političkih ekspozitura u BiH. U mnoštvu nasrtaja s obje strane, mogu navesti nedavni siledžijski upad u BiH Zorana Milanovića, što je nezapamćena politička i diplomatska agresija na BiH, a, koliko znam, niko iz EU ili SAD nije mu prigovorio zbog toga!

Drugo, Dejtonski mirovni sporazum je samo mirovni sporazum, što znači da je nužno prevladati ga tako da se dograđuje Ustav BiH u skladu sa evropskim standardima, kako bi ona postala funkcionalna država. Ima tu još mnogo nijansi, ali – ovo su ključni i opći uslovi za konačno kretanje BiH naprijed.


Da li se u kontekstu Dejtonskog sporazuma i ustrojstva postratne BiH uopšte mogla razviti drugačija država i šta je, po Vama, bio neki prelomni trenutak u kome je BiH krenula nizbrdicom? Mnogi i danas tvrde da su prve postratne godine obećavale puno više od onoga što je u međuvremenu postala bh. država...


Jednim dijelom sam već odgovorio na Vaše pitanje. Dozvolite da ga dovršim. BiH ja na nizbrdici od 1992. godine. Ne vidim prijelomni trenutak u ovome periodu koji traje četvrt vijeka. Ta negativna inercija je konstanta. Rekoh već da je glavi razlog to što se i Srbija i Hrvatska i danas uzdaju da će dobiti svoj „komad“ Bosne i što je EU ravnodušna prema tim aspiracijama, kao što je bila ravnodušna i prema njihovim agresijama 1992. godine. To političko licemjerje tzv. međunarodne zajednice – malo je reći nekorektnost – kulminira u stalnom ponavljanju evropskih političkih subjekata/institucija: Mi ćemo pristati na sve što se vi dogovorite. To je naprosto maloumno!

Dopustili su višestruku agresiju na BiH i nametnuli joj embargo na smoodbranu iako su je UN priznale prije toga kao suverenu zemlju; omogućili su genocid u prostoru u kome su oni razoružali borce i proglasili tu oblast svojom zaštićenom zonom da bi potom bio tu izvršen genocid i da bi najzad – nevjerovatno! – taj prostor dodijelili na upravu onima koji su izvršili genocid, itd. To je nevjerovatna kumulacija nepoštenja, licemjerja, negativiteta. Onda kažu da će prihvatiti sve što mi dogovorimo, a vrlo dobro znaju da su nas kreirali upravo tako da se ni o čemu ne možemo dogovoriti.

Problem je u tome što ovdje vlada zamrznuti ratni sukob i što se ratni protagonisti ni dan-danas nisu odrekli Bosne kao ratnog plijena. Zbog toga je mogla biti samo prividna ta izglednost prvih poslijeratnih godina. Bile su to naše nade, a ne realne mogućnosti.

 

Visoki predstavnik ni po čemu nije visok, naprotiv – on je ovdje politički neuočljiv, povijesni je primjer sterilnosti, političkog i diplomatskog licemjerstva. Uz to, u Daytonu je konstruiran takav „politički monstrum“ (BiH) kakav nigdje i nikada nije postojao


Slažete li se sa stavovima da BiH, bez obzira na sve, ne može krenuti naprijed i sve dok se otvoreno, na svim stranama, ne progovori o zločinima u posljednjem ratu? I jesmo li danas puno dalji od te mogućnosti nego u prvim godinama nakon rata? Da li je kasno za to?


Nije kasno za priznavanje ratnih zločina i osuda istih! To bi bila istinska katarza, a takva katarza bila bi dokaz, ili izraz pokajanja zbog zločina i istovremeno bi bila dokaz spremnosti za odlučujući iskorak. No, daleko smo od toga, nažalost. Mi živimo u društvu u kome se ratni zločinci, čak počinioci genocida, slave kao heroji. To je ne samo patologija, nego je krunski dokaz o nespremnosti da se krene naprijed, zajednički, u zajedničku bolju budućnost. Ovo društvo znatnim svojim dijelom još uvijek živi u prošlosti, slavi zločinačku prošlost i prezire svijetlu budućnost. Riječ je, dakle, o vrlo ozbiljnoj bolesti.
Naravno, bilo je zločina „na svim stranama“, kako se to obično kaže, ali nisu sve „strane“ bile iste, nisu imale iste ciljeve i nisu sve imale zločinačke projekte. To je važno razlikovati. Sasvim logično, razumno je zaključiti da oni koji slave zločince kao heroje (iako su ih kao zločince osudile nepristrasne međunarodne pravne institucije) veličaju zločine kao vrlinu od čega ne odustaju.

Drugim riječima, u konsekventnom razmišljanju: BiH ne može krenuti naprijed dok se ne priznaju ratni zločini kao takvi, jer priznanje tih zločina je priznanje greške i odustajanje od ciljeva radi čijeg postizanja su počinjeni zločini. Mi to još uvijek nemamo u BiH, nažalost.


Mogu li mlađe generacije prevazići nastali, prije svega politički jaz u BiH? Nedavni susret mladih gradonačelnika Sarajeva i Banjaluke budi nadu u tom pogledu ili je to samo privid?


Nadati se da će mladi prevladati ovu političku zatrovanost svojih starijih, ovu pogubnu patologiju. Ne možemo se odreći pozitivnih nadanja. Kada putujem Bosnom, ne mogu se načuditi izopačenosti njenih stanovnika, zakrvljenosti, borbi za teritorije, a gledam posvuda kako je lijepa ova zemlja, relativno rijeko naseljena, neiskorištenih potencijala. To je pravo čudo. Onda se pitam: Zašto ljudi u BiH ne zakopaju ratne sjekire, mržnju, zašto ne ostave sve te opake otrove i prihvate se udruženog rada, jer bismo brzo i jednostavno otkrili da nam je svima tako neuporedivo bolje.
No, mladi odlaze masovno, nažalost. Koliko znam, uglavnom su još uvijek pod ratnom hipnozom svojih starijih. Upravo primjer gradonačelnika Banjaluke je indikativan u tom smislu. Taj mladi čovjek je, nažalost, predani obožavatelj ratnih zločinaca i zločina (prisjetimo se samo kako se trijumfalno, presretan, slikao ispod četničke zastave; sjetimo se naziva ulica u gradu toga gradonačelnika…). On samo svojom kamuflažnom mladićkom facom i ponekom prijetvornom rečenicom obmanjuje beskrajno naivne Sarajlije koji se osjećaju usrećenim ako im se pruži prilika da mu dotaknu rame ili da se fotografišu s njim.

Protivnik sam svake agresivnosti, ali sam uporni pobornik toga da svaki pojedinac i društvo moraju čuvati dostojanstvo kao najveću vrijednost. Ništa on nije bolji od Dodika u pogledu BiH, samo je lukaviji.

 

U svijetu općenito, pa i u EU, jačaju desničarske političke opcije, da je u snažnom zamahu islamofobija pa bi u takvom kontekstu stvaranje male a radikalizirane muslimanske države u Evropi bilo rizično za Evropu i pogubno za Bošnjake


I na kraju, zašto tvrdite da Bošnjaci ne mogu opstati u (isključivo) bošnjačkoj državi? Kakva, prema Vašem mišljenju, treba da bude moderna bh. država, ona koja hvata korak sa svijetom?


E, to je krunsko pitanje. Zapravo; to je poenta.
„Bošnjakistan“ bi bio smrtna presuda Bošnjacima. Bila bi to bošnjačka Gazza. Bošnjaci su stotinama godina uspješno živjeli s drugim narodima, konfesijama; oni imaju veliko iskustvo u tome. Povijesno, nisu bili radikalni, već tolerantni. Eventualnim zatvaranjem u isključivo bošnjačku državu, oni bi se dramatično radikalizirali, jer bi tu zavladali krajnje radikalni elementi. Uporedo s tim, i posljedično, oni bi – kao takvi – postali meta okolnih zemalja, kao potencijalno sigurnosna prijetnja. Jer, ne zaboravimo – valja priznati tu realnost – da u svijetu općenito, pa i u EU, jačaju desničarske političke opcije, da je u snažnom zamahu islamofobija pa bi u takvom kontekstu stvaranje male a radikalizirane muslimanske države u Evropi bilo rizično za Evropu i pogubno za Bošnjake. Mislim da je ova Evropa, danas, odveć birokratizirana, bez vizije, da bi mogla uočiti takve mogućnosti i prijetnje.
To bi bila tragična sudbina i ne bih volio živjeti u takvoj državi. Bošnjaci imaju budućnost samo u okvirima ove BiH – multietničke i multikonfesionalne – a oni su već naučili živjeti u takvome društvu, kao što rekoh. Da nisu imali to umijeće, tu povijesnu sposobnost i iskustvo, ne bi opstali ovdje tako dugo i tako uspješno. Zato je BiH u postojećim granicama i u zajedništvu s drugim narodima najviši mogući, životni interes Bošnjaka.

 

 

(DEPO PORTAL/ad)