INTERVJU/ IZDAVAČ KOJI JE UZDRMAO BIH

Mustafa Kapidžić: Prijetili su mi, ali nisam odustao... Jer ni Alija ni njegova (ne)djela ne smiju biti 'nedodirljivi'!

Nedjeljni magazin05.11.15, 11:27h

Mustafa Kapidžić: Prijetili su mi, ali nisam odustao... Jer ni Alija ni njegova (ne)djela ne smiju biti 'nedodirljivi'!
Izdavač već sada iznimno važnog i kontraverznog djela, i direktor izdavačke kuće Kult B, Mustafa Kapidžić u intervjuu za DEPO Portal otvoreno govori o reakcijama koje prate knjigu "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira", o prijetnjama koje su mu upućivane te zašto je, uprkos svemu tome, stao iza ovakvog književnog projekta, ali odgovara i na brojna druga pitanja...

 

 

Nakon što je još i prije izlaska na svjetlo dana pobudila oprečne reakcije, knjiga 'Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira', autora Mustafe Čengića, ne prestaje da izaziva brojne, različite i burne, polemike u bh. javnosti.

 

Dok jedan dio javnosti smatra da se o Aliji Izetbegoviću, kao nesumnjivo velikoj i značajnoj ličnosti u novijoj bh. historiji, treba otvoreno progovoriti, za druge je on i danas nedodirljivi i neprikosnoveni lider ratne i postratne BiH čija se uloga ne smije preispitivati.


Bilo kako bilo, knjiga Mustafe Čengića, u izdanju KULT-a B, rasprodata je u rekordnom roku, za svega nekoliko dana nakon objave i već je postala najtraženije domaće djelo u ovdašnjim knjižarama.  


Izdavač ove već sada iznimno važne i kontraverzne knjige, i direktor izdavačke kuće 'Kult B', Mustafa Kapidžić u intervjuu za DEPO Portal otvoreno govori o reakcijama koje su ovo djelo pratile od njegovog nastajanja pa do izlaska iz štampe, o prijetnjama koje su mu upućivane te zašto je, uprkos svemu tome, stao iza ovakvog književnog projekta, ali odgovara i na brojna druga pitanja...  

 

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ


 

Gospodine Kapidžiću, knjiga „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“ ne prestaje da izaziva brojne, oprečne i burne polemike u bh. javnosti... Jesu li vas ovakve rekacije iznenadile?

 

Reakcije većine onih koji su nastojali osporiti vrijednost/istinitost sadržaja Knjige „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“ Mustafe Čengića, jesu me iznenadile, u pozitivnom i negativnom smislu. Ono što sam pročitao u dnevnoj, periodičnoj štampi i na portalima jasno pokazuje „bolesno“ stanje svijesti, ne samo kritičara – ne samo onih koji su se javno, na ovaj način negativno očitovali – nego, bojim se to i izgovoriti, većine ljudi našeg društva. Kad je riječ o društvenom sistemu, o nekoj ljudskoj zajednici, uvijek se mora imati u vidu vrijeme u kojem se ona razvija i njena kompleksnost. Zato niko nema pravo (!) na uopšten sud o njoj. Upravo iz tog razloga ne bih zamjerio, odnosno, razumio bih i one koji bi mi postavili pitanje: Pa ko si ti da ocjenjuješ stanje društvene svijesti? S kojim pravom? Moj bi odgovor bio, naravno, povodom ove „sporne“ knjige: Histerične reakcije nekih kritičara (tu, svakako, mislim i na žene) ukazuju na zabrinjavajuću rasprostranjenost „bolesti“ zvanoj „mentalno ropstvo“ –  istini za volju treba naglasiti, ne samo u zajednici Bošnjaka.

 

Histerične reakcije nekih kritičara (tu, svakako, mislim i na žene) ukazuju na zabrinjavajuću rasprostranjenost „bolesti“ zvanoj „mentalno ropstvo“ –  istini za volju treba naglasiti, ne samo u zajednici Bošnjaka


Mnogi bi vam sada, iznova i žestoko, zamjerili i na toj konstataciji "mentalno ropstvo"...

 

Znam, teška je ovo izjava koja se, možda, može svrstati i među neprihvatljive pa i neprimjerene. Jer, svaka paušalna ocjena nekoga i nečega, rijetko može biti korektna i vrlo je rizična za onoga ko je izgovori, pa tako i ova moja. Ipak, nisam to tek tako izustio. Takve ocjene su javno objavljene od mjerodavnih istraživačkih institucija i sociologa, na osnovi čega sam, ovdje, to i naglasio. Riječ je, dakle, o pojavi tzv. „post-ratnog sindroma“. Gubitnici i pobjednici, svaki na svoj način, nastoje kreirati kolektivnu svijest to jest „zaluđenost“ u pozitinom i negativnom kontekstu. Otuda i ove „oprečne i burne polemike“ na koje ukazujete povodom pojave knjige autora Mustafe Čengića. Uostalom, i sām sam živio, i, nažalost moju, živim sadašnje negativno društveno stanja. Ja, i kao obični čovjek u ovom društvu (riječ „obični“ me užasno nervira kad je čujem u javnom govoru mnogih „neobičnih“ političara), sa podosta godina, dakle s životnim iskustvom, pomno analiziram i upoređujem ranija stanja i pratim sadašnja naša društvena zbivanja pa smijem dati, uslovno rečeno, i ovakvu uopštenu ocjenu sadašnje svijesti našeg društva.


Uprkos svemu tome, čini se, knjiga se odlično prodaje?


Što se tiče prodaje ove knjige, priznajem da sam potpuno iznenađen jer smo u ovih mjesec dana, otkako je knjiga, samo u Sarajevu, ušla u knjižare, prodali više primjeraka nego za pet godina (!) društveno mnogo važnijih, odnosno korisnijih djela. Mislim da će ova knjiga biti jedina, nažalost, u izdanju Kulta-B koja će pokriti sve naše izdatke za njeno štampanje.

 

Da li ste očekivali baš ovakve reakcije i da li je Alija Izetbegović i danas, za mnoge u BiH, ličnost u koju se ne smije dirnuti?


Jesam. Očekivao sam baš ovakve reakcije jer se prije pojave knjige u knjižarama u Sarajevu „šaputalo“ o njoj. Nakon što je knjiga „ušla“ u knjižare javne kritike mnogih, koje sam pročitao, neprimjerene su ocjene sadržaja ove knjige i ukazuju da je ovo društvo daleko i predaleko od otrežnjenja. Njihovu kritiku nisam doživio kao dobronamjernu, koja upozorava autora i Izdavača protudokazima da su objelodanili neistine u knjizi o Aliji Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije. To su subjektivne ocjene zanesenjaka i indoktriniranih sljedbenika „nepogrješivog vođe“. To je „statičko mišljenje koje se proteglo bošnjačkim intelektualnim opservatorijem“ - napisao je u recenziji ove knjige profesor Nerzuk Ćurak. On kaže i ovo: „Čengić razarajućom argumentacijom spušta Izetbegovića iz ikonoklastičnog svijeta nesuvislih romantičarskih bajki u blato politike...“. Upravo ta, razarajuća argumentacija (nekoliko stotina (!) nepobitnih dokaza navedenih u knjizi) o „ikoni“ većine Bošnjaka ruši već stvoreni kult njihovog vođe. A, kult nacionalnih vođa i vođica (kraljica Katarina, npr.) je na ovim prostorima dobro znan i posebno njegovan. Umjesto da se taj arhaični teret pohrani u „banku podataka“ naše istorije, on se i dan-danas, samo sofisticiranije, njeguje. U ovom, takozvanom, tranzicijskom društvu, uz pomoć „demokratije“ koja nam je pala s neba "u ponedeljak“, političari manipulišu osjećanjima neupućenog puka, zloupotrebljavajući čak i religiju, da bi mitomanijom održali svoj sistem vladavine.

 

Upravo ta, razarajuća argumentacija (nekoliko stotina (!) nepobitnih dokaza navedenih u knjizi) o „ikoni“ većine Bošnjaka ruši već stvoreni kult njihovog vođe


Zašto je tako i nakon više od 25 godina? Kao da nismo makli iz perioda 90-tih ili godina prije...


Još mi odzvanja u ušima povika i sveopšta hajka protiv Saveza komunista tvrdnjom kako „niko nije mogao biti direktor nekog preduzeća, i tome sliočno, ako nije bio član Partije“. Prvo, to nije tačno. Istina je da su se na takva mjesta, ili političke funkcije, postavljali sistemu lojalni ljudi, ali samo oni koji su bili za ta mjesta kvalifikovani i sposobni. To je istina o tom pitanju u ex-sistemu. A kako je danas? Ono što čujem i što je „javna tajna“: danas ne možeš biti ni portir, ni čuvar nekog skladišta, a ni čistačica ako nisi pripadnik neke vladajuće stranke; ako  javno ne iskazuješ pripadnost religiji, a posebno ako javno ne pokazuješ da obožavaš svoga vođu - „vođu svoga naroda“... Eto, zato, egzistencije radi, za izmanipulisane ljude kojima se strah uvukao u kosti, Alija Izetbegović je (p)ostao, još uvijek, „ličnost u koju se ne smije dirnuti“. Ali, bio bih nekorektan ako ne bih rekao da se ovo doslovno može reći i za one „druge“. Znate, ako je u pitanju održanje golog života, mnogi ljudi su prisiljeni i spremni prodati i svoju dušu đavolu.


Na promociji knjige rekli ste i da Vam je zbog nje prijećeno... O kakvim prijetnjama se radilo?


Nekoliko ljudi je došlo u kancelariju Kulta-B i postavilo mi je „čudna“ pitanja. Upozorili su me na posljedice „koje će biti ozbiljne i neizbježne“ ako objavim knjigu Mustafe Čengića o Aliji Izetbegoviću. Shvatio sam to kao dobronamjeran savjet i za to sam im se zahvalio. Tada sam saznao da je rukopis nuđen dvjema izdavačkim kućama i „da nisu smjeli objaviti ovaj rukopis.“ To me potpuno iznenadilo pa sam se zapitao da li je to moguće?! Znao sam za više slučajeva kako su neposlušni i kolebljivi završavali: u šahtovima i u automobilu sa revolverskim projektilom u glavi. Prisjetio sam se i paljevine prostorija časopisa „DANI“ i slučaja sa „SLOBODNOM BOSNOM“ kada je urednik Senad Avdić javno obznanio ko je nalogodavac i izvršioc tog (ne)djela. Ipak, danas mislim da je vrijeme prošlo za takve obračune sa neistomišljenicima i nepotkupljivim tragačima za istinom, iako mi je „slučajno“, zalutao metak u prozor vikendice. Međutim, otkako mi je u kancelariju došao bivši brigadir Armije BiH Neno Muftić sa još jednom osobom, navodno generalom, i počeo agresivno i skoro neuračunljivo da me provocira i vrijeđa, a povod je bio potpuno nelogičan, drugačije razmišljam o upozorenju na „ozbiljne i neizbježne posljedice“. Srećom, general je razumno reagovao i spriječio fizički napad na mene.


Da li je bilo, suprotno tome, i nekih ugodnijih iznenađenja od "ljudi bliskih Aliji"...?


Interesantno je i prijatno meni bilo iznenađenje kada mi je jedan bivši general Armije BiH i ministar u Vijeću ministara, i bivši član užeg tima Alije izetbegovića, rekao da knjigu cijeni kao „interesantno štivo“, iako se „s većinom navoda ne slaže“... Dakle ima i razumnih ljudi u „suprotnom taboru“ koji respektiraju i drugačija mišljenja o njegovom vođi i političkoj opciji.

 

Danas mislim da je vrijeme prošlo za takve obračune sa neistomišljenicima i nepotkupljivim tragačima za istinom, iako mi je „slučajno“, zalutao metak u prozor vikendice

 

Ipak Vas moram pitati - zašto ste kao izdavač stali iza ovakvog, ispostavilo se još uvijek opasnog projekta?

 

Nije riječ o „projektu“. U „Riječi izdavača“,na početku knjige, sam objasnio da mi je autor u slučajnom susretu ponudio rukopis. Kad sam ga pročitao, ocijenio sam da se podobro potrudio, da je „barno u osinjak“ i da je prvi koji se odvažio da u ovakvom obliku, integralno, obavijesti javnost do kakvih je saznanja istraživačkom metodologijom i upornim radom došao i šta misli o „nedodirljivim“ političarima i njihovim (ne)djelima.

 

promocija-knjige-mustafe-cengica-8
Donio sam odluku da KULT-B, bez obzira na rizik, objavi ovu knjigu i o Aliji izetbegoviću, čime nastavljamo civilizovano širenje (sa)znanja i o „nedodirljivim“ i kultnim političarima

Naravno, shvatio sam i svu ozbiljnost i rizičnost „poduhvata“ ukoliko KULT-B objavi ovaj tekst. Ipak, odlučio sam ostati na našem izdavačkom opredjeljenju i preuzeti sve rizike kojima se izlažemo. Presudno je bilo moje uvjerenje, moj stav kao vlasnika i urednika, prema javnosti odgovorne izdavačke kuće, da se pridržavamo nepisanog moralnog kodeksa da, istine radi, i javnosti radi, ne izađe niti jedna „problematična“ publikacija. Osim toga, smatram da je kritika javnih, od naroda izabranih ličnosti, neophodna i da je supstrat demokratije. Kritika, posebno „slugā naroda“, ne smije biti ničim uslovljena, ako je opravdana. Osporavati se može samo kontraargumentima u odnosu na izrečene. Sve izvan toga je sofisticirano licemjerje, varanje javnosti i zaobilaženje drugih i drugačijih mišljenja na pravo da imaju, demokratski osvojeno i demokratijom zagarantovano mjesto u javnosti. Eh, eto, zato sam donio odluku da KULT-B, bez obzira na rizik, objavi ovu knjigu i o Aliji izetbegoviću, čime nastavljamo civilizovano širenje (sa)znanja i o „nedodirljivim“ i kultnim političarima.


Kako odgovarate na reakciju SDA i trvdnju da ova knjiga "lansira nove neistine o Aliji Izetbegoviću" te da je opterećena "netrpeljivošću i ličnim animozitetom samog autora"?  

 

U tom kontekstu KULT-B, ovom političkom studijom Mustafe Čengića, koristi demokratsko pravo da upozna javnost o činjenicama do kojih je došao istraživačkim postupkom i znanstvenom metodologijom, sugerišući nam  da se njegovo mišljenje i te činjenice kompariraju sa mišljenjima drugih i drugačijim tvrdnjama; da se čitaoci u donošenju vlastitih sudova rukovode samo na osnovi činjenica i zdravim razumom, a ne da se povode za retorikom nacionalista i paušalnim ocjenama bilo koga i ma ko da ih izgovara.


Zato ja, kao vlasnik i urednik u odgovornoj izdavačkoj kući, striktno se pridržavam etičkih standarda, istine radi i javnosti radi, ne dozvoljavam da iz moje kuće izađe ijedna „problematična“ publikacija, pogotovo ne takva koja će neosnovano „uzburkati“ javnost ili povrijediti dostojanstvo onih koji to ne zaslužuju. Svaki tekst koji mi ponude autori za objavljivanje prođe „sito i rešeto“ uredništva. Takav je moj odnos prema onome šta radim jer sam potpuno svjestan ogromne odgovornosti koju ima javno izrečena, posebno pisana riječ, o ljudima značajnim za naše društvo.

 

Kao vlasnik i urednik u odgovornoj izdavačkoj kući, striktno se pridržavam etičkih standarda, istine radi i javnosti radi, ne dozvoljavam da iz moje kuće izađe ijedna „problematična“ publikacija, pogotovo ne takva koja će neosnovano „uzburkati“ javnost ili povrijediti dostojanstvo onih koji to ne zaslužuju


Koliko ovakva i slična djela, u kojima se javno polemiše o odgovornosti ljudi važnih za današnje bh. društvo, mogu pomoći ovoj zemlji?


Moje je uvjerenje da širenjem kulture javnog dijaloga, iznošenjem „gole istine“, ma ko da je „na tapetu“, možemo efikasno pomoći zajednici da se oslobodi nacionalističkog  primitivizma, arhaične mitologizacije sadašnjosti i sebičnih poriva i želje „bogom danih“ za dominacijom u društvu, proizašlom iz suludih ratnih ciljeva, utjelovljenih u klero-nacionalističkim programima aktera bh. političke scene.

 

No ovo nije prva, da kažemo, politički kontraverzna knjiga izdavačke kuće „Kult B“, koja postoji već skoro 20 godina... Kakva je to izdavačka kuća i koje naslove ste dosad štampali?

 

Da, u pravu ste, od 67 naslova koje je KULT-B, uglavnom svojim novcem objavio, nekoliko je knjiga, po mom mišljenju, bilo daleko značajnih i korisnijih za naše društvo, za bošnjački korpus posebno. Naprimjer: „Crkveno bespuće u politici“, izuzetno vrijedna studija dr Fadila Ademovića kojom je, ama baš do kraja, na preko 800 stranica ogolio politiku Srpske pravoslavne crve i mnoštvom činjenica dokazao učešće pravoslavnog klera u potsticanju, podržavanju, pa čak i učešću pojedinih vjerodostojnika u zločinima, naravno, nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Od istog autora smo objavili „Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu“ u dva toma na 1470 stranica. Ove knjige, uz dva toma od oko 1500 stranica - „Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu“ profesora Smaila Čekića u izdanju naše kuće - Kulta-B i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta Sarajevo, trebale bi i „morala“ bi biti u svakoj kući bosanskog muslimana. I knjige dr Aziza Hadžihasanovića: „1968 – 1974 Vrijeme prvih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu“ i „Dva obraza jednog lica – konvertiti“, Iako obimom dosta manje, nisu  manje značajna djela u našem izdavačkom opusu, – kao „dokazni materijal“ o permanentnom nastojanju „komšija“ i „susjeda“ da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu.

 

Izdavačka orijentacija Kulta -B je, inače, oblast umjetnosti i nauke. Objavili smo više monografija naših likovnih umjetnika i vrlo značajnu i vrlo obimnu knjigu profesorice Metke Krajger-Hozo - „Metode slikanja i materijali“. U pripremi su još tri monografije itd... Iz oblasti filozovije religija objavili smo pet knjiga: „Borba za znanje u islamu“, „Islam u dijalogu kultura“, „Islamska estetika“ itd. autorā-orjentalistā svjetske reputacije.

 

Kao nekadašnji đak sarajevske Šerijatske gimnazije htio sam mojim nekadašnjim drugovima, „ubijeđenim komunistima“, sada pripadnicima Islamske vjerske zajednice u BiH, pomoći da se ne blamiraju


Vi ste, ipak, bivši komunista... Otkud to da se bavite i izdavanjem ovakvih djela?


Zašto se ja kao bivši komunista bavim ovom tematikom? – pitate me. Pa zato što sam zaključio da u ovoj oblasti kod mnogih novopečenih muslimana–konvertita caruje neznanje o našoj religiji. Kao nekadašnji đak sarajevske Šerijatske gimnazije htio sam mojim nekadašnjim drugovima, „ubijeđenim komunistima“, sada pripadnicima Islamske vjerske zajednice u BiH, pomoći da se ne blamiraju. Želio sam im pružiti priliku da saznaju mnogo više o toj religiji koju javno praktikuju oponašanjem vjernika koji to znaju, nego što to mogu saznati iz Ta'limu-l-islam, vjeronaučnog udžbenika Redžepa Muminhodžića u izdanju el-Kalema.

 

Možemo li u skoroj budućnosti očekivati neke nove naslove koji će ponovo uzdrmati ovdašnju javnost?
 

Biće, kako da ne, ali ne znam da li će „uzdrmati ovdašnju javnost“. Očit je umor naše javnosti od politike i priča političara o naciji i „drugima“. Istina, ako ništa drugo, knjiga o Aliji Izetbegoviću je, čini mi se, probudila „dobre Bošnjane“ iz letargije. Ponukala je i intelektualnu javnost na raspravu na „zadatu temu“. Znate, ljudi vole „senzacionalizam“ i „zabranjeno voće“ pa otuda, valjda, i ovoliki interes za ovu „priču“ o neprikosnovem u Bošnjaka - Aliji Izetbegoviću. Meni je čudno da se u komentarima niko do sada nije osvrnuo na Čengićevu kritiku drugih aktera naše političke scena. Čengić u svojoj knjizi vrlo ošto, čak, mjestimično i oštrije, ocjenjuje npr. zločinca Karadžića, Miloševića, Tuđmana i druge važnije političare s ovdašnje političke scene. Kritičari, a naročito kritizeri, okomili su se na Čengića zbog toga što se „drznu“ da javno kaže svoje mišljenje o Aliji izetbegoviću. Pitam ih znaju li za neprikosnoveno pravo čovjeka na slobodno izražavanje u demokratskom društvu? Proći će dosta vremena i biće potrebno puno, puno truda dok se naši ljudi ne oslobode naslijeđa i straha od gospodara naših života.


U pripremi je druga knjiga na istu temu i biće objavljena pod naslovom „Crno po bijelom“. U njoj ćemo objaviti isključivo dokumenta i, samo gdje je to neophodno, komentarisati i/ili objasniti o kakvom se dokumentu radi. Osim toga, očekujemo odobrenje jednog autora iz Velike Britanije da objavimo njegovu knjigu o Radovanu Karadžiću i drugim saučesnicima u zločinačkom poduhvatu. Ta knjiga, uvjeren sam, izazvat će još žeće reakcije zaluđenih i izluđenih sljedbenika „nebeskog naroda“. Eto, za sada mogu toliko otkriti o izdavačkim planovima Kulta-B.

 

U pripremi je druga knjiga na istu temu i biće objavljena pod naslovom „Crno po bijelom“. U njoj ćemo objaviti isključivo dokumenta i, samo gdje je to neophodno, komentarisati i/ili objasniti o kakvom se dokumentu radi

 

Šta su Vaši lični motivi da se bavite izdavaštvom u BiH, s obzirom da je to jedna potpuno nekomercijalna djelatnost kod nas, zgurana na margine svih društvenih i kulturoloških zbivanja?

 

Još u ratu predložili mi su Jasmin Duraković i Zlatan Čabarabdić da osnujemo novinsku agenciju u Nječakoj preko koje bi istinito obavještavali svjetsku javnost o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Nakon analize te ideje i tehnologije po kojoj funkcioniše takva ustanova, zaključili smo da za tako šta nemamo infrastruktu. Nakon toga smo odlučili da osnujemo izdavačku kuću i da pokrenemo jedan časopis. Tako se, eto, rodio Kult-B i prvi časopis pod istim nazivom. Ali, ubrzo smo shvatili da ni to bez veće sume novca ne može biti efikasno, iako smo objavili prvi broj... Kako se rat približavao kraju, razmišljao sam šta i kako dalje; čime i na koji način mogu doprinijeti boljitku našeg društva. Poslije saznanja o pogromu u i oko Zvornika i tragediji u Srebrenici, gdje je ubijeno osamnaest Kapidžića, potomaka mojih rođaka koji su izbjegli 1941. iz Bileće, ispod četničkog noža, nije bilo ništa što bi me spriječilo da učestvujem u otkrivanju zločinaca i dokumentovanju njihovih zločina. Drugo, shvatio sam da je strašan deficit znanja u našem društvu, a, dobro je znano, da je knjiga izvor znanja, po mom mišljenu bila i ostat će, pa sam se potpuno predao toj djelatnosti. KULT-B je krenuo sa izdavaštvom u Sarajevu objavom prve knjige „Potraga za pravdom“, u saradnji sa Društvom za ugrožene narode i gospođom Fadilom Memišević. Od tada ne prestajem stvarati „banku podataka“, naročito u obliku knjiga, koje će biti u bibliotekama i koje će, siguran sam, biti dragocjeni dokumenti vremena u kome živimo.

 

A što se tiče položaja kulture u ovoj državi, o tome ne vrijedi, zasada, ni govoriti. To je „izlizana“ priča i sve dok u našoj svakodnevnici dominira nacionalistička politika, nemamo šanse bilo šta bitno izmijeniti. Sve je poznato javnosti pa bi bio psiho-teror ako nastavim elaborirati ovu temu.

 

Nekada ste se mnogo više bavili filmom, jedan ste od pokretača  bh. kinetografije, osnivač ste i filmskih kuća „Bosna film“ i „Sutjeska Film“... Međutim, danas vas praktično više nema u bh. kinematografiji - zašto?

 

Ima ona narodna poslovica: Čovjek snuje a Bog određuje. Mnoge okolnosti su odredile moj životni put. I nekoliko tragičnih događaja u mojoj porodici su znatno uticali čime da se bavim. Film je bio (i ostao) moja velika i nezaboravna ljubav. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća počeo sam se baviti filmom i prošao sam kroz sve faze – od asistenta kamere, scenariste do režisera; pobrao sam nekoliko značajnih nagrada, a onda me „poslaše“ na druge „zadatke“...


Danas, istina, nisam posebno aktivan na filmu iz „opravdanih“ razloga. Ipak Kult-B je bio koproducent jednog igranog filma – „Nafaka“ reditelja Jasmina Durakovića u proizvodnji „Fista“, i dva dokumentarna filma: „Životna uloga“ rediteljke Nađe Mehmedbašić i „Zemlja tvrda a nebo visoko“ – zločini u Prijedor –  grupe reditelja: Amele i Ericha Ratfeldera i Philippe Depreza. A ja, prije nego „preselim u vječna lovišta“ namjeravam snimiti još dva filma.

 

Usuđujem se reći da smo mi – filmski radinici i ostali umjetnici  – više učinili za Bosnu i Hercegovinu u popravljanju državnog imidža nego sva diplomatska predstavništva po svijetu

 

Dakle, vraćate se staroj ljubavi, iako je odnos prema filmu u BiH krajnje beznadežan... Kako ocjenjujete stanje u postratnoj bh. kinematografiji i kako komentarišete činjenice – mnogo nagrada i raznih filmskih priznanja, a premalo filmova i gotovo nimalo finansijskog ulaganja?

 
Filmski radnici Bosne i Hercegovine su održali pravu „lekciju“ mnogim političarima. Naša kinematografija i filmski autori su doprinijeli da se u svijetu kulture o Bosni i Hercegovini govori s najvećim pijetetom, a ne o lošim političarima, o našem divljaštvu i krvavim zločinima i zločincima. Usuđujem se reći da smo mi – filmski radinici i ostali umjetnici  – više učinili za Bosnu i Hercegovinu u popravljanju državnog imidža nego sva diplomatska predstavništva po svijetu. I pored te činjenice, ipak političarima ove države sve to nije bio razlog da značajno potstiču filmsku proizvodnju i da je značajno novčano pomognu. Zar nije bio dovoljan razlog za odgovorniji odnos državne administracije prema ovoj djelatnosti uspjeh Jasmile Žbanić, Aide Begić i drugih mladih autora. Zar dostignuće Danisa Tanovića sa „Oskarom“ nije trebalo i moralo urazumiti nadležne da budu bar malo „podatnije ruke“?! Zar nemjerljiv uspjeh Mire Purivatre sa filmskim festivalom nije bio pravi povod da se kultura svesrdno podrži? Dolazak u našu sredinu svjetski poznatih umjetnika je zasluga naših entuzijasta, a ne državne birokratije kojoj smo omogućili veliku privilegiju da se „kite tuđim – našim perjem“ zaslugom naših vrijednih „filmadžija“.

 

O razlozima nezainteresovanosti političara za muke poslenika kulture je dosta rečeno, tako da bi bilo degutantno da o tome i ja ovdje ponavljam jer javnosti i ovo dobro sve zna.

 

Ovdašnjoj javnosti malo je poznato da ste pokušali da osnujete vlastitu fondaciju za razvoj savremene umjetnosti u Sarajevu i Duborovniku/Trstenom. Možete li za naše čitaoce pojasniti o kakvom je to projektu riječ i zašto ta ideja nije realizovana?

 

Prošlo je jedanaest godina otkako nastojim ostvariti ovo moje „životno djelo“ – projekat čijom bi realizacijom omogućili našim umjetnicima „prodor u svijet“. Osnivanjem „Evropskog centra za istraživanje i napređenje umjetnosti“ sa sjedištem u Sarajevu, u čijem bi sastavu bila i „Akademija finih umjetnosti, Sarajevo-Dubrovnik/Trsteno, naši bi vrhunski umjetnici dobili jedinstvenu priliku da  iskorače iz ove kulturne provincije u svijet umjetnosti na drugim meridijanima i da pokažu ljepšu stranu naše države, naše kulture i da tako poprave njen imidž.

 

Za ovaj projekat sam, svojevremeno, dobio punu podršku više institucija Bosne i Hercegovine, među njima: Akademije nauka i umjetnosti BiH, Udruženja filmskih radnika, Udruženja likovnih umjetnosi, i da ne nabrajam mnoge druge ustanove. Podršku ovom projektu su dali i više akademika i javnih vrlo uglednih ličnosti. Četiri Akademije iz Njemačke, Austrije i u SAD-a su izrazile interes za saradnju. Nažalost, i pored toga, Vijeće ministara do dana-današnjeg nije se zvanično oglasilo na mnoštvo pisama i prijedloga koje je Kult-B uputio. Ponudili smo im konkretna rješenja, podršku OHR-a i više evropskih ambasada, kako bi u zakonskim okvirima odobrili prodaju vile „Aurore“ u Trstenom koja je „ključ“ uspjeha ovog projekta. Nažalost, u međuvremenu taj je objekat potpuno uništen – ostali su samo kameni zidovi koji svjedoče krajnje neodgovoran odnos državnih institucija prema „opštenarodnoj“ imovini i kulturi.

 

Nasuprot takvom odnosu, u Hrvatskoj, na otoku Lopudu, prekoputa Trstenog, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prodalo je samo za jedan EUR - slovom i brojem – i veći i ljepši objekat od našeg u Trstenom, jednoj plemkinji iz dinastije Habsburga, uslovivši namjenu: da ovaj objekat na Lopudu „bude središte vrhunskih umjetnika“...

 

Treba raditi od jutra-do sutra. Često čujem od naših ljudi kako kažu: „ako Bog da“ „daće Bog“ – a Bog im je odavno poručio: „pomozi sam sebi i ja ću ti pomoći“ – tako nekako. Meni je neobjašnjiv taj fatalizam i prepuštanje da te „rijeka nosi“

 

Nadate li se, ipak, da ćete ovu ideju dogurati do kraja?
 

Nadam se da će Vijeće ministara u ovom sastavu donijeti konačnu i pozitivnu odluku da „vila“ – ruševina „Aurora“ bude ustupljena našj kulturi i umjetnosti. Trsteno je nadomak Dubrovniku, a Dubrovnik – grad muzej je privlačan i za svjetske vrhunske umjetnike koji će rado tu doći, a odatle bi „skoknuli“ do Sarajeva, Trebinja, Banjaluke i Širokog Brijega, u gradove koji imaju akademije; držali predavanja, održavali izložbe ili koncerte. Njihov boravak u našoj sredini bi bila prava prilika da naši umjetnici i na tom nivou, svjetskom nivou, uspostave kontakte sa takvima i uz njihovu pomoć da se probiju u svijet.

 

Kao dio javne scene i u nekadašnjoj predratnoj državi i u ovoj novoj, nezavisnoj BiH, kako ocjenjujete današnje generalno stanje u Bosni i Hercegovini?


U pravnoj nauci ima jedno pravilo koje kaže: općepoznate činjenice se ne dokazuju. Dakle, uglavnom, stanje u našoj državi je općepoznato, ono je tragično! Većina ljudi je nezadovoljna i živi na rubu egzistencije – to dokazuju činjenice to jest statistika. Od ove zvanično konstatvane činjenice ne treba ništa više reći.


Da li je moguće to stanje mijenjati i kako?


Moguće je i mora se mijenjati. Kako? Pa tako što treba raditi od jutra-do sutra. Često čujem od naših ljudi kako kažu: „ako Bog da“ „daće Bog“ – a Bog im je odavno poručio: „pomozi sam sebi i ja ću ti pomoći“ – tako nekako. Meni je neobjašnjiv taj fatalizam i prepuštanje da te „rijeka nosi“. Ipak ima ozbiljnih znakova da će dolazeće generacije potisnuti sa scene sadašnje političare i da će odbaciti njihovu poraznu politiku. Te generacije, obrazovanijih, a to znači i pametnijih od sadašnje, koja im je uništila svaku nadu u normalniji, bolji život, će promijeniti mnogo što-šta u ovom društvu. To je neminovnost, to je imperativ života.

 

Poznati ste kao žestoki protivnik svih oblika nacionalizama i vjerskog radikalizma... S druge strane, upravo nacionalizam i vjerski radikalizam i dalje cvjetaju u BiH...

 

Da, da, nemam riječi kojima bih izrazio svoje zgražanje nad tom ubitačnom pošasti. Nacionalisti i klero-fašisti su zatrovali negoliko generacija i upropastili nam život. Ovaj rat je otvorio „Pandorinu kutiju“; upropastili su nam najveće vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe - „Bratstvo i jedinstvo naših naroda“, osramotili su našu antifašističku borbu. To graniči sa idiotizmom. To su mogli uraditi samo bolesni umovi – fanatici i sužnji zarobljenog uma. Oni neće da prihvate istinu, neoborive činjenice da je Jugoslavija bila svrstana među pet pobjednika nad najvećim dosadašnjim zlom na ovoj planeti – nad fašizmom?! Umjesto da se time svi ponosimo i održavamo, oni utjeruju „svoje narode“ u torove k'o stoku! Oni siju mržnju i klicu razdora. Oni hoće da razdvoje Bosnu i Hercegovinu! To hoće Dodik i njegova klika... muka mi je kad o tome razmišljam.

 

Da li je moguće i kako uopšte zaustaviti nacionalizam i vjerski radikalizam?


Naravno da je moguće i mora biti moguće. Prvo, Srbija, a i Hrvatska, se moraju zauvijek odreći velikodržavnih apetita. Ako bi sadašnji vlastodršcii u Hrvatskoj i Srbiji nastavil Mesićevu politiku prema Bosni i Hercegovini, mi bi mogli, bez velikih muka, izgraditi ovu našu jedinu nam domovinu. I, ako bi sa političke scene konačno sišli oni koji su sve ovo „zakuhali“ i njihovi trabanti, nestalo bi i ovo nacionalističko ludilo. Ovdje moraju doći mladi, pametniji ljudi neinficirani virusom nacije... Oni bi ovo mogli zaustaviti i osloboditi pozitivnu energiju mladih.

 

Ako bi sa političke scene konačno sišli oni koji su sve ovo „zakuhali“ i njihovi trabanti, nestalo bi i ovo nacionalističko ludilo. Ovdje moraju doći mladi, pametniji ljudi neinficirani virusom nacije...


Ukoliko se ne zaustavi, kakva je budućnost ovakve BiH?

 

Savjetujem Vam da to ne pominjete ni u vidu pitanja, da tako ne razmišljate. Zašto? Zato što bi bilo „krvi do koljena“. Znam šta govorim – doživio sam to dva puta. Ne daj nam Bože, eto da ga i ja pozovem kao spasioca našeg, da nam se to dogodi. Ako bi se to dogodilo, onda ne bi bilo Bosne, a ni Hercegovine, pa, prema tome, ni naše budućnosti.

 

Bili ste komunista, antifašista i titoista. Šta danas o tome mislite? Da se opet rodite, da li bi to ponovo bio vaš put?


Ne znam da li bi mi bio isti put. Imao sam priliku da slušam Nobelovca Levya kako odgovara na pitanja novinara povodom objavljivanja njegove zadnje knjige. Oni su mu postavili slično pitanje nakon „senzacionalnog“ otkrića kojim je opovrgao sve ono što je do tada napisao. Pitanje je glasilo: Gospodine Levy, kako je moguće da vi napravite takav zaokret u svojoj nauci. Zar to nije vaša javna blamaža? Nobelovac ga je podugo samo gledao i onda „objasnio“ kako je njemu bilo moguće da to uradi. Rekao mu je: Mladi gospodine, vi ste me sasvim razočarali vašim pitanjem... i dodao: pa niste valjda mislili da ću cijelog života ostati idiot...


Ja sam, ipak, odlučio da ostanem do kraja sebi i nekim prncipima dosljedan. Nemam razloga da se odričem plemenitih ideja ideologije koju sam prihvatio i slijedio. Ja se svog komunizna ne stidim. To što su neki monstrumi u liku Staljina, Pola Pota i sličnih, zaogrnuti plaštom komunizma činili neoprostive i monstruozne zločine, što su pogazili sve vrijednosti te ideje, ne znači da je svaki komunista takav. Svakako, i ja bih ostao idiot ako bih osporavao greške i neljudske postupke pojedinaca u bivšem sistemu. To mi ne pada na pamet. Uostalom, i ja sam ispaštao zbog „neposlušnosti“ i bespogovornog slijeđenja partijskih zadataka. O tome ne želim govoriti i to ostaje u sferi moje privatnosti. Jer, mnogi se danas hvale što su bili partijski (zasluženo) kažnjavani pa to nastoje kapitalizirati. Takve sorte ljudi nisam.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!