Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Dr. Mile Lasić rođen je 25. februara 1954. u Uzarićima (Široki Brijeg), proveo je zadnjih 18 godina u SR Njemačkoj, manjim dijelom kao jugoslavenski i bosanskohercegovački diplomata, a većim kao „freelancer“, slobodni novinar, publicista, kolumnista i prevoditelj. U  akademskoj 2009/2010. godini radi kao stalno uposleni docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na politološkom studiju i kolegijima: Uvod u političku teoriju, Integracijski dometi Europske unije, Međunarodni politički odnosi i Teorija i praksa diplomacije.
Njegovu knjigu će na Sajmu promovirati vrsni stručnjaci za bosanskohercegovačke i europske teme: dekan Fakulteta političkih nauka, prof. dr. Mirko Pejanović, prodekan FPN-a, prof. dr. Nerzuk Ćurak, te prof. dr. Dubravko Lovrenović s Filozofskog fakulteta.

Profesore Lasiću, kome je namijenjena Vaša knjiga „Europske integracije: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ - studentima, političarima...? Šta bi oni iz nje mogli naučiti?

U javnom diskursu u BiH primjetan je osjetan napredak na europske teme. Malo tko danas pravi takve greške da miješa institucije EU s onima koje to nisu, recimo Europsko vijeće s Vijećem Europe, kako se to sve do jučer znalo desiti i ekspertima. Pa, ipak, tek dolazi vrijeme i potreba temeljitog proučavanja svega onoga što je vezano uz europske integracije. Osobno se izrijekom zalažem za uvođenje kompleksnih i višegodišnjih europskih studija na sva naša sveučilišta/univerzitete ili barem niza takvih kolegija na sve fakultete društvenih i humanističkih znanosti. Knjiga je, dakle, namijenjena u prvom redu akademskim ambijentima, ali ne bi pogrešili ni ljudi iz medija i oni iz tzv. grešnih struktura kada bi je uzeli u ruku. Mnogi bi, uključivo u bh. diplomaciji, i u bh. državnim  agencijama, mogli ponešto naučiti iz ove knjige, ali ne znam čitaju li ti ljudi kritičke studije i knjige ili samo PR-materijale, uključivo one kakve piše  EU o sebi, što bi bilo bolje nego ništa, dakako. Moja knjiga nije, dakle, panegirik EU, nego kritički uvid u milenijumski razvoj europske ideje i polustoljetni razvoj europskih integracija, iz čega prozilazi da je Europska unija povijesni novum i nešto između nadnacionalne i međudržavne forme organiziranja suverenih država, da je sui generis tvorevina čija se i snaga i privlačnost skrivaju u njenoj povijesno-političkoj „drugosti“, u njegovanju višestrukih identiteta, u načelu supsidijarnosti i „fundamentalne asimetrije“, odnosno „dualizmu supranacionalnog europskog prava i međudržavne europske politike“, u krajnjem u fenomenu kompleksnog „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Cijela studija je, u biti, polemika s nacionalistima, uključivo i onim s ovih prostora koji bi EU „bosnijazirali“ umjesto da se BiH europeizira, ili s onima koji bi da prave nove državice od BiH ili u regiji. Pokazuje se kao na dlanu da se snaga EU krije u kombinaciji maksimalne tolerancije i uvažavanja i čvrstih pravila i mehanizama koji od EU čine  zajednicu sposobnu za odlučivanje i samoreformiranje. Utoliko je EU sve ono što BiH nije, ali bi njena iskustva, posebice načelo supsidijarnosti, s jedne, i racionalnog organiziranja, s druge strane, mogla pomoći  BiH već u ovoj fazi, koja nije „bruxelleska“, kako se to već godinama neutemeljeno tvrdi u sarajevskim medijima. Tko bude pažljivo čitao pojmit će, vjerujem, da je postojeći model organiziranja EU i upravljanja unutar EU, ma koliko nesavršen, možda i nešto ponajbolje što joj se moglo desiti. Jer, upravo to što je „nešto između“, ni federacija ni čista konfederacija, ni puki savez  nacionalnih država, ali ni „super država“, nego nova forma udruživanja suverenih europskih država u kojoj one dragovoljno prenose dijelove suverenosti i korak po korak na supranacionalnu razinu i jeste ta mudrost do koje se došlo po osnovu sveukupnog europskog političkog iskustva kako negativnog tako i pozitivnog.

Uvijek se govori o pozitivnim stranama EU. Koje su najveće mane ili problemi Evropske unije?

Europska unija ima tisuće problema, ali oni nisu takvi da se ne mogu riješiti pod uvjetom da se i dalje bude njegovala strpljivost i svijest o tomu da se ne smije dozvoliti povratak u lošu vlastitu  europsku prošlost. Uostalom, upravo su naša recentna i aktualna ružna iskustva  opomena Europljanima kud bi ih mogao odvesti povratak na  koncepcije čistih nacionalnih država, koje neminovno produciraju nerazrješive sukobe. Europska unija je, dakle, uzorita zajednica s brojnim problemima koja svakim danom postaje bolja, a ne gora, i to tako što se institucionalno dograđuje i političko-kulturološki zrije, ma koliko još bila daleko od toga da govori „jednim glasom“ u oblasti vanjsko-sigurnosne politike, uključivo obrane, policijsko-pravosudne suradnje i tome slično.

Smatrate li da je BiH i njena vlast spremna za ulazak u EU?

Ovakva BiH  - zatrovana međusobnom  mržnjom i zazorom prema svemu što nije moje nacije i vjere – i nije drugo do provizorijum od države, nespremna za bilo kakve integracije. BiH jednostavno žuri u vlastitu ružnu prošlost. To se sve dešava, dakako, zbog toga što upravo to tako žele njene kvazi-etno-elite, koje su atribuciju „kvazi“ zaslužile po nekvaliteti, inače su prave da pravije ne mogu biti kad je riječ o privilegijama koje same sebi dodijeljuju iz državnih proračuna.

A bh. građani?

O bh. građanima, poslije svega, ne znam što da mislim. Koliko u BiH ima ustvari politički i kulturološki osviještenih i prosvjećenih ljudi koji nisu podlegli etno-otrovima? Mi i nemamo, de facto, neku značajniju skupinu koja bi zaslužila tu atribuciju, u većini bh. gradova se radi o usamljenicima i šačicama koji se opiru etno-mrzački odgojenoj i zadojenoj većini. Možda je u Sarajevu situacija nešto malo bolja?  Živimo de facto u prapolitičkim, beskrajno podijeljenim i po svim linijama odvojenim društvima  u kojima uvažavanje drugog i drugačijeg nije na dnevnom redu. I to nije slučajna nego sustavna greška, posljedica ustavnog uređenja BiH, koje je proizvelo 14 malih ili malo većih državica koje odlučuju čak i o visokom školstvu kako im se ćefne. Nemam ništa, dakle, ni protiv federalizma ni protiv konfederalizma, pa čak ni protivu odgovorne konsocijacije (koja ne znači automatsku teritorijalizaciju nego način izlaska iz krize i garanciju svakomu da ostane gdje jeste, bez daljnjih preseljenja), ali imam protivu „dogovorene neodgovornosti“, kvazi-džentlemenskog sporazuma među etno-elitama o prividnom napadanju uz uvjet da sve ostane zauvijek isto, dakle protiv ovog nemoralnog i neciviliziranog javašluka i lopovluka kojeg BiH nije zaslužila i kojeg neće moći još dugo podnositi.

Kažete da se privlačnost i snaga EU ogleda, između ostalog, u njegovanju višestrukih identiteta. Mislite da nema utemeljenja bojazan nekih da pristupanje EU može označiti početak iščezavanja kulturnih i nacionalnih identiteta?

Zašto se bojati EU ako upravo ona, kao nijedna druga politička tvorevina u svijetu, izdvaja ogromne novce i ulaže enormne napore da se sačuvaju ne samo jezici njenih članica nego i jezici nacionalnih manjina u zemljama-članicama i drugdje. Uostalom, EU podstiče subvencijama razvoj nerazvijenih područja, pa tako i ostajanje ljudi tamo gdje su ukorijenjeni u jezik i kulturu kojima pripadaju. Uvijek uzvraćam u ovakvim raspravama, bojati se „mangupa u vlastitim redovima“, dakle etno-političara „niska čela“, kojekavih  kvazi-ministara kulture u kantonima i županijama, načelnika i  gradonačelnika, malih i velikih župana u čijim se župama zatvaraju pozorišta i kazališta, i druge institucije kulture,  koji ne uplaćuju ni jedne jedine marke ni za takvu alfa-instituciju kulture  od koje zavisi sveukupna opstojnost regije i zemlje, kakvo je Sveučilište u Mostaru, dok su istovremeno sebi osigurali visoke i redovite plaće i plate. E, tu, u bh. vukojebinama, u kojima se pokušava predstaviti  normalnim sve ono što nije nigdje u Europi, počev od slavljenja zločinaca i lopova kao heroja i uglednih građana, vidim  „smak svijeta“, početak iščezavanja kulturnih i nacionalnih identitea, a ne u Bruxellesu.
 

Kakva je, prema Vama, budućnost EU?

Oči svijeta su uprte u EU jer je riječ o mirovnom projektu bez presedana, i ja je mogu zamisliti još uzoritijom i u doglednijoj i daljnjoj budućnosti. Ona ima probleme i gospodarske naravi i demokratske legitimacije, unutarnjih sporova i vanjskih pritisaka, ali ukoliko ne bude ugušena nekim velikim potresima u globaliziranom svijetu u kojem je sve međupovezano (ratovi, gospodarski lomovi još većih razmjera od aktualne svjetske krize) vidim je i dalje modelom prevazilaženja povijesno-političkih konflikata i uzorom za druge regije u svijetu.

A budućnost BiH u EU?

Vidim u ne tako blisko vrijeme i BiH u Europskoj uniji, unatoč (zlo)volji bh. političkih elita kojima ovo stanje kakvo je danas, što je njihova slika i prilika, ponajviše odgovara. Europska unija će, naime, jednog dana primiti BiH u svoje redove i po cijenu da nismo ispunili sve preduvjete (ali to neće biti 2014. godina kako je nedavno obznanio vidovnjak Zlatko Lagumdžija), pa će nas naknadno pacifirati i civilizirati, ako ne bude išlo drugojačije, a bojim se da neće ići. Bilo bi, dakako, puno bolje kada bismo svojevrsnu zakašnjelu civilizacijsku, kulturološko-upravnu revoluciju izveli svojm snagama i već danas ispunjavanjem prvo preduvjeta za aplikaciju za status kandidata, pa potom i preuzimanjem putem pregovora s EU „pravne stečevine“ EU u  vlastito zakonodavstvo.  Ali, ovakva BiH nije za takvo što još ni sposobna ni osposobljena. U tom procesu osposobljavanja mladih ljudi za sutrašnjicu koja im je pred nosom vidim i ulogu moje knjige, i njojzi sličnih, te europskih studija za koje se eksplicitno zalažem.

Kako komentirate imenovanje politički nepoznatih i poprilično nepoznatih osoba, kao što su Herman Van Rompuy i Catherine Ashton, na tako važne funkcije kao što su predsjednik i ministrica vanjskih poslova EU?

O tom ne baš najsretnijem izboru sam već pisao kolumnu za DEPO portal i tomu nemam što dodati. Podsjećam, pak, da sam i tada rekao da se i belgijskom pjesniku i britanskoj barunici mora ostaviti vrijeme, prosto dati šansa da rastu s funkcijama koje obnašaju, takvo što se već dešavalo u povijesti Europske unije.

Šta mislite o podjeli na „staru“ i „novu“ Evropu, koju je svojedobno napravio bivši američki ministar odbrane Donald Rumsfeld? Doduše, on je to izrekao u kontekstu francuskog i njemačkog protivljenja invazije na  Irak, koje su pak podržale Češka i Poljska. No, je li EU ista u Poljskoj i u Francuskoj?

Da su Bush Junior i Donald Rumsfeld na vrhuncu njihovih političkih ludovanja radili to što su radili u njemačko ime, svijet bi ih nazvao nacistima. No, u zapadnom svijetu se ne zaboravlja što su SAD učinile za ovaj dio svijeta Marshallovim planom i na druge načine. Uistinu, postoje razlike u stupnju razvijenosti i  političkim sudbinama velikog broja zemalja EU, uključivo  i razlike koje se manifestiraju u političkoj kulturi zemalja EU.  Pa, ipak, sve njih danas  povezuje prekrasan osjećaj zajedništva i solidarosti, sloboda kretanja ljudi, sloboda izbora radnog mjesta i života, sloboda ulaganja kapitala, sloboda pružanja usluga u bilo kojoj zemlji EU, ukoliko imate nekomu nešto ponuditi i pružiti. Uostalom, te tzv. četiri slobode su sama srž dostignutih sloboda u zapadnom svijetu.U krajnjem, u EU  se i radi o stupnjevitoj i strpljivoj harmonizaciji uvjeta života i privređivanja, pa je ugodno  biti Europljaninom, u smislu građaninom EU, i u Poljskoj i u Francuskoj, ma koliko još uvijek to nije i neće zadugo biti jest jednako. Pogotovu ne u takvim EU zemljama kakve su Rumunjska i Bugarska.

Agonija Grčke i nemogućnost Evrope da se dogovori o finansijskoj pomoći toj državi je prilično naštetila imidžu Unije. Slažete li se s time i kako komentirate Grčku kao slučaj?

Europska unija nije samarićanska udruga iz čije zajedničke kase je moguće pokriti sve rastrošnosti ili lopovluke političkih klasa u nekoj zemlji. Takvo što, ilustracije radi, ne treba sutra očekivati ni Hrvatska. Nitko joj neće vratiti neracionalno potrošene ili ukradene milijarde eura koje su se u krajnjem „socijalizirale“ putem proračuna i iskazale i u enormnom vanjskom dugu te zemlje od više od 40 milijardi eura. Istini za volju , EU je u prošlosti već  pomagala Grčkoj da iziđe iz njenih kriza  tako što ju je pripustila u EU nakon njenih vojnih avantura i diktatura, pa potom i u „Eurozonu“ (samo 16 članica EU), iako se već tu moglo i moralo biti opreznije. Nije riječ o tolikom gubitku imagea, koliko veliku opasnost po sudbinu „eura“ predstavlja nekažnjeno probijanje kriterija stabilnosti za članstvo u „Eurolandu“.  Po mojem razumijevanju, EU se, srećom, sjetila kako postoje čvrsta monetarna pravila i „Eurozone“ i Europske centralne banke  i da se ona ne smiju isuviše olako suspendirati i baciti pod noge čim neka članica dospije u financijsku krizu.

Da li je Evropska unija sposobna nositi se sa ekstremnom desnicom u nekim njenim članicama, kao što su Austrija, Nizozemska, Belgija, a sada i Mađarska?

Priznajem, ima razloga za zabrinutost ako u Nizozemskoj jedan notorni manipulator kakav je Gert Wilders (tako sličan našim „makijavelistima“, uostalom) i njegova „Partija slobode“ upravo na raširenim predrasudama prema islamu, pa i strahovima od islama, postaje druga politička snaga u zemlji. Nije beznačajno po daljnje procese u EU ni to što u Mađarskoj ekstremni desničari dobijaju 15%, što Lega Nord u Italiji jača, što se u Belgiji oko jezika svađaju „zavađeni narodi“  baš onako „po naški“. Pa, ipak, usuđujem se zamoliti, ne posmatrajte EU samo kroz ovakve ekstremno desničarske (ili sutra ljevičarske, svejedno) pojave i procese. U EU se u biti radi o drugomu, o otklonu spram nacionalizma i svakog oblika ekstremizma, u bijegu naprijed od vlastite loše prošlosti. One u koju smo mi još uvijek zarobljeni, uostalom.  Ne zaboravimo, dakle, u EU se s mukom i uz otpore rađa nešto lijepo i uzorito i EU bi mogla biti i naša sudbina ukoliko se za nju budemo borili i izborili!