www.tacno.net

Postoje profesori koji predaju gradivo i postoje oni rijetki ljudi koji vas nauče kako misliti, kako sumnjati, kako hodati kroz svijet. Dževad Karahasan pripadao je ovoj drugoj, gotovo iščezloj vrsti učitelja. Tri godine nakon njegove smrti, još uvijek uhvatim sebe kako u nekoj usputnoj rečenici, u prizoru grada, u nekoj knjizi ili predstavi pokušavam zamisliti šta bi on o tome rekao. Ne zato što mi je potrebno mišljenje autoriteta, nego zato što je razgovor s njim bio oblik unutrašnjeg razjašnjenja.

Na Akademiji scenskih umjetnosti nije predavao samo dramaturgiju, teoriju drame ili istoriju teatra. Predavao je jednu vrstu duhovne discipline. Učio nas je da umjetnost nije proizvod taštine, nego prostor odgovornosti. Da se kultura ne gradi bukom, nego pažnjom. Da je teatar prije svega etički čin – sposobnost da u drugom čovjeku prepoznamo složenost, proturječnost i pravo na vlastitu istinu.

Mnogi studenti njegove generacije pamte sate provedene izvan učionice, duge razgovore koji su se nastavljali poslije predavanja, šetnje gradom u kojima se jednako govorilo o teatru, filozofiji, književnosti i svakodnevnom životu. Za nas koji smo imali privilegiju tih razgovora Sarajevo je postajalo neka vrsta peripatetičke škole. Kao antički filozofi, razgovarali smo u pokretu, kroz ulice, parkove, kafiće, između dva sumraka, između dvije sumnje.

On nije docirao. Nikada nije nametao zaključke. Govorio je tiho, gotovo skromno, ali iza te blagosti stajala je ogromna erudicija i rijetka unutrašnja disciplina mišljenja. Znao je povezivati islamsku filozofiju s evropskim modernizmom, antičku tragediju sa savremenim političkim nasiljem, Andrića s Borgesom, derviške tekstove s teatrom apsurda. Kod njega ništa nije bilo odvojeno. Kultura je bila jedinstven prostor ljudskog iskustva.

U vremenu naših studentskih nestrpljenja, kada smo željeli brze odgovore i velike estetske revolucije, Karahasan nas je učio sporosti. Govorio je da ozbiljna umjetnost nastaje iz strpljenja i slušanja. Danas razumijem koliko je to bila dragocjena lekcija u svijetu koji sve više počiva na instant sudovima, buci i površnosti.

Kada je 19. maja 2023. godine u Grazu preminuo akademik Dževad Karahasan, evropska i bosanskohercegovačka kultura nisu izgubile samo jednog od svojih najznačajnijih savremenih pisaca, nego i jednog od posljednjih autentičnih mislilaca dijaloga. Bio je pisac granice u njenom najplemenitijem značenju – čovjek koji je razumio da granice postoje da bi se prelazile, upoznavale i humanizirale, a ne da bi se oko njih podizali zidovi.

Njegovo djelo ostaje monumentalno upravo zato što nikada nije pristajalo na pojednostavljivanja. Bosnu nije romantizirao, ali ju je duboko razumio. Znao je njene tamne istorijske taloge, njene zablude i njene tragedije, ali je jednako tako znao da je njena najveća vrijednost u sposobnosti susreta različitih svjetova. Zato je njegova literatura uvijek bila literatura razgovora – između religija, poetika, epoha i identiteta.

Danas, tri godine nakon njegovog odlaska, čini mi se da njegova misao postaje još važnija. Živimo u vremenu brutalnih pojednostavljivanja. Sve mora biti brzo određeno, ideološki svrstano, reducirano na slogan. Karahasan je pripadao tradiciji ljudi koji su vjerovali da je složenost čovjekovo prirodno stanje. Da je sumnja znak inteligencije. Da kultura postoji upravo zato da nas sačuva od fanatizma konačnih odgovora.

Meni lično ostavio je mnogo više od znanja. Ostavio mi je osjećaj da umjetnost mora ostati prostor slobode i dijaloga. Naučio me da reditelj ne smije izgubiti intelektualnu radoznalost. Da predstava bez mišljenja ostaje samo dekorativna forma. I možda najvažnije – da čovjek može biti veliki pisac, veliki intelektualac i istovremeno duboko blag i pažljiv prema drugima.

Sjećam se tih šetnji danas gotovo fizički. Njegovog sporog koraka. Pauza u govoru. Pogleda kojim je provjeravao da li zaista slušate. Ponekad mi se čini da tek sada, nakon njegove smrti, do kraja razumijem mnoge njegove rečenice.

Neki ljudi odu, ali iza njih ostane praznina. I neki ljudi odu, ali iza njih ostane prostor. Karahasan je ostavio prostor mišljenja, prostor dijaloga i jednu tihu obavezu da budemo dostojni kulture kojoj smo pripadali zajedno s njim.

Na tome mu dugujem beskrajnu zahvalnost.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook