NASILJE U 'LOCKDOWNU'/ RIJEČ STRUKE

Užas iza zaključanih vrata: Počinje bezazleno, vrijeđanjem, prijetnjama, razbijanjem... Završava batinama, čak i silovanjem!

Nedjeljni magazin10.11.20, 10:51h

Užas iza zaključanih vrata: Počinje bezazleno, vrijeđanjem, prijetnjama, razbijanjem... Završava batinama, čak i silovanjem!
Jedan od problema koji je zbog „lockdowna“ došao do izražaja i na globalnom novou jeste nasilje u porodici. Bosna i Hercegovina po tom pitanju, naravno, nije izuzetak... Dođe li do novog "zaključavanja", posljedice bi mogle biti mnogo veće i opasnije! O svemu tome za DEPO Portal govori Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i porodična psihoterapeutkinja

 

 

Piše: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ


Panika, haos, histerija... Stanje u kome se nalazi gotovo cijela planeta zbog pandemije korona virusa i nakon skoro godinu dana. Evropa tone u novi „lockdown“, a isti se sve glasnije priziva i u Bosni i Hercegovini.
 

Hoće li zaista takve mjere spasiti brojne ljude od zaraze i biti efektan način borbe protiv opakog virusa, teško je reći. Vrijeme će o tome suditi... No, iza zaključanih vrata puno toga se ne vidi!


Jedan od problema koji je zbog „lockdowna“ došao do izražaja i na globalnom novou jeste nasilje u porodici. Bosna i Hercegovina po tom pitanju, naravno, nije izuzetak. Svi dosadašnji podaci govore o povećanom porodičnom nasilju tokom „lockdowna“ (naročito u martu i aprilu). Koje vrste problema unutar porodica su najviše došle do izražaja i na koji način se najčešće manifestovalo nasilje, za DEPO Portal o tome govori Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja/porodična psihoterapeutkinja, koja je angažirana i u Sigurnoj kući u Sarajevu.


- Putem naših SOS poziva, kao i poziva psihološke podrške, posebno u periodu „lockdowna“, najviše je primijećen porast psihičkog nasilja, posebno kod porodica koje do pandemije nisu bilježile neke od oblika nasilja. Usljed zatvorenosti, onemogućenosti socijalnih kontakata, porastu nervoze zbog online nastave, gubitka posla, rasle su tenzije u partnerskim i porodičnim odnosima, što je rezultiralo eskalacijama psihičkog nasilja. Nerijetko  je zabilježeno i fizičko nasilje. Disfunkcionalni partnerski odnosi od ranije, tokom pandemije su doživjele veliku krizu gdje su na površinu izašli svi problemi od ranije, gdje partneri nemaju razvijene mehanizme nošenja sa stresom, sa vrlo niskom psihološkom otpornosti. Bespomoćnost u kojoj su se porodice našle, itekako su pogodovale porastu nasilja – pojašnjava Mulić-Čorbo.
 

Drugim riječima, nasilje se pojavilo i u porodicama koje su prije "zatvaranja" normalno živjele, ili se tako činilo... Sagovornica DEPO Portala navodi da su to samo „naizgled funkcionalne porodice koje itekako od ranije imaju disfunkcionnalne obrasce ponašanja i odnosa“. Međutim, obaveze na poslu, socijalni kontakti i mreža koja je bila aktuelna prije restriktivnh mjera, donekle pogoduju da ne dolazi do eskalacije unutar partnerskog i porodičnog odnosa.


- Izbivanje iz kuće, neprovođenje zajedničkog vremena, na neki način spašava članove porodice od eskalacije i nasilja. A da možemo reći da su to fukcionalni i kvalitetni odnosi, nisu. Porodice u kojima su partnerski odnosi od ranije imali jaku povezanost, povjerenje, stabilnost i visoku funkcionalnost, restriktivne mjere su ih zbližile i ponudile neke nove mehanizme za lakše prevladavanje krize. A same restriktive mjere itetako su opasne za porodice gdje je prisutan bilo kakav oblik moći i kontrole od ranije, ovakva kriza pojačava kontrolu i moć, sužava žrtvama pristup socijalnim mrežama i podršci, i samim tim itekako ugrožava njihov život – ističe Dželila Mulić-Čorbo.  


Ko su najčešće žrtve?


Prema njenim riječima, u većini slučajeva žrtve nasilja u porodici su žene i djeca, oni čine čak do 95% svih žrtava. Ostali postotak se odnosi na starije osobe, roditelje nad kojima djeca vrše nasilje i muškarci.

 

Šta karakteriše žene žrtve nasilja?

• nisko samopouzdanje, osjećaj niže vrijednosti;
• vjerovanje u sve mitove o zlostavljajućim vezama;
• tradicionalan odnos prema domu, uvjerenje da je porodica najvažnija bez obzira na sve,  i strogo određeni stereotipi o ulozi ženskog spola;
• preuzimaju odgovornost za postupke nasilnika;
• pate od osjećaja krivnje, istovremeno poriču užas i bijes koji osjećaju;
• imaju ozbiljne stresne reakcije sa psihofizičkim poteškoćama;
• koriste seks kao način uspostavljanja bliskosti;
• vjeruje da joj niko ne može pomoći da razriješi njenu situaciju;

- Kada govorimo o ovih 95 % slučajeva,  to su žene, mlade ili stare, udate ili neudate, zaposlene ili nezaposlene, obrazovane ili bez škole, bogate ili siromašne, bijele ili crne. Sve žene/djevojke mogu biti potencijalne žrtve nasilja. Njih uglavnom odlikuje tradicionalno shvatanje podjele rodnih uloga u porodici/vezi, nisko samopouzdanje i samopoštovanje, istorija porodičnog nasilja, predrasude o nasilnom odnosu – pojašnjava naša sagovornica.


Nije nasilje samo ono što se vidi


Šta se sve može smatrati nasiljem? Obično je vidljivo samo fizičko nasilje, međutim postoji i psihičko maltretiranje unutar porodice... Kako se ono može prepoznati?

 
- Nasilje u porodici možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj  kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem. Takvo određenje nasilja može se primijeniti na najčešće oblike nasilja u porodici: tjelesno/fizičko zlostavljanje, emocionalno/psihološko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, ekonomsko zlostavljanje. Svi od ovih oblika nasilja su prisutni u nasilnim porodicama. Vrlo rijetko je prisutan samo jedan oblik. Fizičko naslje je najvidljivije, i većina uglavnom reaguje na povrede, dok ostali oblici nasilja su skriveni od očiju javnosti – ističe Dželila Mulić-Čorbo.


I gotovo u pravilu, nasilje u porodici vremenom eskalira, dobija na učestalosti i brutalnosti.  Rijetko započinje udarcima. Uglavnom počinje manjim bezazlenim napadima, uvredama, naguravanjem (psihičko nasilje). Fizičkom zlostavljanju prethodi vrijeđanje, razbijanje predmeta, bacanje predmeta, prijetnje (psihičko nasilje).
 

- Pojedini čin nasilja nad žrtvom nije slučajni i izolovani događaj gubitka kontrole.  To je dio složenog modela ponašanja u kojem je nasilje sastavni dio dinamike odnosa. Vrlo često su žrtve nasilja izložene ekonomskom nasilju, gdje im se uskraćuje novac za život, zabranjeno im je raditi, gdje sa svim finansijama upravlja nasilnik. S druge strane, jako malo se govori i o seksualnom nasilju posebno u nasilnom braku. Žene su vrlo često izložene seksualnom nasilju i prisili na seksualne odnose, gdje vrlo često i same ne prepozanju kao seksualno zlostavljanje nego ga objašnjavaju tradicinalnim pogledima na bračnu zajednicu i bračnu obavezu – navodi Mulić-Čorbo i dodaje da psihičko nasilje uvijek prethodi fizičkom nasilju.


Također upozorava i da se, s obzirom na cjelokupnu atmosferu stresa koja prati pandemiju, te na aktuelne epidemiloške mjere, ali i najave mogućeg ponovnog uvođenja policijskog sata ili čak i „lockdowna“, unutar porodica u kojima se i ranije manifestovalo nasilje mogu očekivati velike i opasne posljedice.

 
Kako navodi, posebno brine činjenica da su žena koje su zatvorene sa nasilnicima, pod njihovom kontrolom, što znači da nemaju ni pristup podršci, telefonu niti drugim sistemima zaštite kao što su prijatelji i/ili porodica, komšije, a posebno nemaju pristup SOS telefonima niti policiji.

 

Sumirajući iskustvo kroz rad sa ženam koje su proživjele nasilje u porodici, Dželila Mulić-Čorbo pojašnjava i koliko su danas žene u BiH svjesne da je nasilje krivično djelo, a ne intimna stvar o kojoj se šuti?
nasilje-porodica-3
 
- Defintivno je u odnosu na prije 10 godina situacija promijenjena kada je u pitanju svijest o tome da je nasilje krvično djelo. No, moramo istaći da je to i dalje nedovoljno. Naše društvo je još uvijek visoko tradiocionalno, partijarhalno sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama, što itekako pogoduje da se nasilje drži kao intimna stvar, posebno u ruralnim dijelovima BIH, kao i ženama sa niskim obrazovanjem te manjkom dostupnosti sistema zaštite u manjim mjestima. Situacija u razvijenim gradovima, urbanim sredinama možemo reći da ide na bolje, da se svijest mijenja, posebno kako se mijenja svijest o ulozi žene u društvu, porodici, politici i slično. Itekako treba još dosta ulaganja i rada, posebno sa mladim djevojkama i momcima, tinejdžerima.

- U situacijama kada su nasilnici odsutni, kada rade, žene žrtve nasilja imaju mogućnost da potraže pomoć i podršku, što se sada, sa krizom i restriktivnim mjerama mijenja, postaju takoreći zatočenice naslnika, kao i njihova djeca. Rizik postaje veći ukoliko nasilnik ostaje bez posla i finansijskih primanja – naglašava sagovrnica DEPO Portala.
 

Šta nakon pandemije?


Sve to znači da bi novi „lockdown“ prouzročio još gore stanje nego što je to bilo u martu i aprilu, ali otvara i novo pitanje - šta nakon pandemije? Hoće li porast porodičnog nasilja ostati još jedna od njenih (trajnih) posljedica?

    
- Nasilje u porodici je veliki problem društva i bez pandemije i restriktivnh mjera, koji samo još više doprinosi riziku i teškoćama, ali u isto vrijeme i stavljaju akcenat na sistemski pristup i pomoć žrtvama nasilja. Posljedice po mentalno zdravlje stanovništa su već postale vidljivije, a ono što će uslijediti nakon ekonomskog kraha, nestabilnosti i recesije, itekako će ostaviti posljedice po društvo, pojedince, a poredice u riziku, i porodice gdje je prisutno nasilje su u još većoj opasnosti – upozorava Dželila Mulić-Čorbo.

 

Vratiti se nasilniku...

DEPO Portal je nedavno objavio priču sarajevske srednjoškolke koja je proživjela nasilje od strane roditelja... Nakon boravka u Sigurnoj kući, ona se (samovoljno) vratila u porodicu. Šta za žrtvu znači povratak u ambijent nasilja i da li se i kako ona sama može zaštititi od nasilnika? Koliko u tome pomaže tretman kroz koji je prošla u Sigurnoj kući i šta su glavni elementi psiohološkog osnaživanja žrtve nasilja?   
- Vratiti se nasilniku je uvijek rizično, posebno ukoliko sam nasilnik nije uključen u psihosocijalni tretman – odgovara naša sagovornica te pojašnjava da se „nasilnik ne mijenja preko noći, niti saznanjem da je intervenisala policija“.
- Naše iskustvo govori upravo suprotno, da u većini slučajeva nasilje postaje brutalnije povratkom žene nasilniku. Ali moram istaći, da nisu sve žene žrtve nasilja u istom riziku niti su svi nasilnici isti. Jako je važna multisektorska saradnja, koja uključuje saradnju između sigurne kuće, službi socjalne zaštite, centara za mentalno zdravlje i policije. U sigurnoj kući sve žrtve nasilja i djeca su uključeni u psihosocijalni tretman, koji uključuje edukativne, suportivne i radnookupacione tretmane, psihoterapijske indvidualne i grupne tretmane, te se vrlo intenzivno radi na osnaživanju, razumijevanju nasilja u porodici, učenju o zaštiti i sl. Kad je u pitanu psihoterapijski rad, on je orijentiran na individuane žrtve, nisu sve žrtve iste i nema jedinstvenog pristupa radu. Ono što je zajedničko jeste vrlo nisko samopouzdanje, samopoštovanje, slika o sebi koja je loša, gdje je osnaživanje usmjereno na te aspekte, što vodi ka uspostavljanju kontrole nad svojim život i usmjeravanju ka pravcu osamostaljivanja – ističe Dželila Mulić-Čorbo.
Također navodi i da je situacija dugačija kada su u pitanju maloljetnici koji su žrtve nasilja roditelja, tu najveću ulogu imaju službe socijalne zaštite, rad sa roditeljima i multisektorska saradnja. Kao i sa svim drugim žrtvana nasilja, i kod djece su različiti pristupi radu i porodici.
U situacijama kada su djeca žrtve seksualnog nasilja i zlostavljanja, brutalnog fizičkog zlostavljanja i zanemarivanja, djeca se ne vraćaju u porodice, i tu su uključeni organi pravosuđa.
- Kod nasilja u porodici kao što je u slučaju sarajevske srednjoškolke, koji je sam po sebi vrlo složen i kompleksan, evidentno je da se radi o visoko disfukcinalnim odnosma među partnerima, bez roditeljskih vještina, gdje svaka kriza, bila normalna razvojna ili ne, uzdrma sistem da postane još dosfukcinalniji i gdje se pribjegava fizičkom kažnjavanju i psihičkom ucjenjivanju. Psihoterapijski rad sa porodicom, partnerskom terapijom postaje imperativ i preduslov za povratak djeteta u porodicu, što se u ovom slučaju i napravilo – kaže psihologinja Dželila Mulić-Čorbo na kraju razgovora za DEPO Portal.

 

 

(DEPO PORTAL/ad)