Pavle Pavlović/ 11. septembar i čuveni sarajevski neboderi

Mein Gott, biće nesreće, velike nesreće - uzvikivala je frajla Micika: (Ne)poznati detalji iz 'života' Mome i Uzeira


11.09.20, 13:35h

 

Da mi je prijateljica Holanđanka živa, 19. put uživao bih u torti od jabuka. Činimo to svakog 11. septembra od 2001. godine. Tačno prije 19 godina, njen jedini sin s prijateljima je dočekao zoru na nekom od dokova New Yorka. Glava puna piva i duvanskog dima, u sunčano jutro svjetskog megapolisa, sanjala je samo krevet. Dogovoreni obilazak najpoznatijih nebodera blizanaca na planetu mogao je da pričeka koji drugi, trijezni dan.

 

I dok kolač sreće na mom tanjuriću postaje sve manji, misli mi uvijek lete na Momu i Uzeira. Bio sam u grupi koja se protivila betonizaciji Marijin Dvora, tada još zelenog jezgra Sarajeva. Branio sam našu livadu sjećanja, žestokih fudbalskih nadmetanja na kojima su se ponekad iskazivali čak i Ivica Osim Švabo ili Mišo Smajlović. Na prostoru gdje danas nebu pod oblake strši neboder Momo bio je gol obilježen sa dva oveća kamena. Često sam stajao na tim vratnicama zanoseći se da sam Lav Jašin ili Vladimir Beara. Lopte su mi zujale oko ušiju i gotovo nikada nisam dočekao kraj utakmice. Tjerali su me ljutito uzvikujući da bi njihove bake i nane bolje branile.

 

Stometarski Momo i Uzeir postali su neprikosnoveni gospodari Marijin Dvora. Mi starosjedioci osjećali smo se kao američki Indijanci

 

Na mjestu gdje je neboder blizanac Uzeir bila je mala nizbrdica, dušu dala za sanjkanje na školskoj torbi. Poderao sam u njima sve knjige i teke od prvog do osmog osnovne koja se tada zvala "Slaviša Vajner Čiča". Bila je to škola za ugled koju su posjećivale brojne delegacije čudeći se ubrzanom razvoju socijalizma na brdovitom Balkanu. Bila je to zgrada sa ogromnim prozorima zbog kojih smo mi đaci, do tada navikli na učionice sa uskim prozorima koji su donosili cjelodnevnu tamu u razredima, trebali mjesece da se naviknemo na svjetlost koja nas je obasjavala u svim kutovima bez ograničenja.

 

S tih velikih školskih prozora naša meraja, naša marijindvorska livada bila je kao na dlanu. Više sam gledao vani nego na tablu, što se dalo primijetiti u mom sveukupnom razvoju. Imali smo nesputani, slobodni pogled što je pucao do oronulih zdanja stare Fabrike duvana ili čak do Nove normalne željezničke stanice, kako su je tada zvali, na kojoj su stenjale stare engleske parnjače širokog kolosijeka.

 

Kako, dakle, zamisliti da će sve to odnijeti i zakloniti sivi beton. Prvo su niknula dva oficirska oblakodera, na kraju širokog bulevara prema stanici. Nisu nam puno smetali, jer su bili nekako više sa strane, a i gdje ćeš na svoju narodnu armiju. Imali smo još dovoljno prostora da sanjamo kako ćemo jednog dana pobijediti Švabu i Mišu. Onda su nam potiho uvalili onaj hotel vizavi vječnih aula Zemaljskog muzeja. I to smo nekako otrpjeli. Smanjili su nam gledalište, ali ne i igralište. Livada se nije predavala. Započeli su nešto čeprkati tamo gdje je sada Skupština BiH. Stari su govorili da se igraju s đavlima. Bageri su rovali po mjestu gdje su stoljećima bila groblja.

 

- Mein Gott, biće nesreće, velike nesreće - često je kroz prozor uzvikivala frajla Micika, stara dama austrougarskih korijena.

 

I onda su došle godine kada smo jurili za nekim drugim stvarima, u stankama puneći dušu mislima na one sporedne, fudbalske po našoj marindvorskoj livadi. U trci sa karijerama nismo ni skužili kako nam kradu zelena polja i kako mješalice za beton miješaju i naša sjećanja. Nestajala su u obrisima nakostriješenih monstruma što su postajali sve veći i neprirodniji u uskoj gradskoj kotlini. S jedne strane padine Trebevića, s druge Huma ili Šljivika. Činilo se da nema više mjesta ni za stajanje, kamoli sjedenje. Marijin Dvor širine postao je Marijin Dvor tjeskobe, ulica koje su se kao najuži čaršijski sokaci gubile između zgradurina što su zaklanjale vidike, sunce i mjesečinu.

 

Pisali smo, galamili, paradirali baš kao i oni uzaludni mirotvorci u obzorje rata. Naši vapaji za Sarajevom ljudskosti, koje je nepovratno nestajalo, gubili su se u sudaru sa kiklopskim betonskim i staklenim konstrukcijama. Stometarski Momo i Uzeir postali su neprikosnoveni gospodari Marijin Dvora. Mi starosjedioci osjećali smo se kao američki Indijanci. Stiglo nas je prokletstvo savremene civilizacije što je gutala bez milosti. Uvjeravali su nas da ona donosi i novo bolje doba. Osjetili smo ga veoma dobro početkom aprila 1992. godine. Oni što su neprimjetno s brda sišli u ove betonske kolose isto tako su se vratili na vrleti koje su uvijek bile njihovo prirodno stanište. Jednom su uništili moj marindvorski zavičaj, sada su pokušavali drugi put.

 

Ljubav se rađa kada se najmanje nadaš. Prvi udari PAM-ova po blještavim staklenim ogrtačima Mome i Uzeira kao da su pogađali u srce. Golijati koje nismo voljeli herojski su isturali svoje betonske mišiće u obrani nas malih, golorukih i sve uplašenijih Marijindvoraca. Da nije bilo njihovih kineskih zidova, domovi bi nam već bili sravnjeni. Teške udarce primala je i obližnja Vojna bolnica. Naš dio grada koji se osjećao pritisnut visinama nebodera sada je zahvaljivao nebu što ih ima. Monumentalno lijepa djela, posljednje riječi arhitekture 20. i 21. stoljeća, činila su nam se kao svjesno građeni objekti što će nam pomoći u opštenarodnoj odbrani. Iza njihovih dimenzija ništa nas nije moglo iznenaditi. Sve do jedne ljetne noći prve godine rata kada su zapaljivi meci počeli da dobuju po fasadama Mome i Uzeira.

 

Skriveni u podrumima, provirivali smo sa suzama u očima. Momo i Uzeir, baš kao i blizanci Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku devet godina poslije, podrhtavali su u sudaru sa napadačima. Poslije svakog pogotka, činilo se, jači se dizali. Otresali su prašinu i staklo sa svojih šinjela i kao najveći heroji ulijetali u nove bitke. Pljuštala je po njima olovna kiša, kao udari onih aviona po ponosima Amerike. Prvo su zapalili Momu, ali on se nije predavao. I dalje je stajao prkosno kao onaj prvi blizanac sa Menhetna. Onda su udarili po Uzeiru. Marijindvorski blizanci kao jedan. Zajedno su rasli, zajedno bljesnuli, zajedno izluđivali barbare sa padina. Činilo mi se kao da sam istu sliku gledao u posljednjim trenucima Twin towersa.

 

Golijati koje nismo voljeli herojski su isturali svoje betonske mišiće u obrani nas malih, golorukih i sve uplašenijih Marijindvoraca. Da nije bilo njihovih kineskih zidova, domovi bi nam već bili sravnjeni

 

Nažalost, blizanci u Americi smrtno su ranjeni. Za sobom su povukli i 3.000 ljudi. Momo i Uzeir imali su još snage da do kraja rata ostanu na nogama... Nešto kontam, oni koji su ih tako šaljivo sarajevski nazvali 1986. godine, kada su zasijala zdanja genijalnog arhitekte Ivana Štrausa, kao da su znali da će naši neboderi-blizanci jednog dana štititi mome i uzeire po okolnim podrumima. Nedostajao je samo Hrvoje pa da slika bude potpuna. Možda bi se tako mogla nazvati još jedna kula u blizini što strši nebu pod oblake i zaklanja posljednje poglede iz nizina Marijin Dvora prema Trebeviću. Neka ga. Ponovo prijete po svijetu, a i kod nas spominju neke nove ratove. Biće moja raja bolje zaštićena betonskim junacima...

 

- Paul, još jedan komad torte? – pitala bi nekada sretna domaćica iz Niske zemlje.

 

- Može, za mog Momu i mog Uzeira, a i mog Hrvoja!

 

Pogledala bi me čudno, kao i uvijek kada bih progovorio na tom jeziku iz Bosne i Hercegovine.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 13

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još