Izvor: Media.ba

Piše: Belma Buljubašić

Emira ima dijagnosticiranu psihozu. Bila je hospitalizovana dva puta. Kada se nakon prve hospitalizacije vratila na posao kolegama nije govorila gdje je bila i nije pričala o svojoj dijagnozi. 

„Pala sam u depresiju, nisam bila dobro. Kod nas je nekako uvriježeno mišljenje da se takve stvari trebaju kriti, čak su mi i u bolnici rekli da o tome ne pričam na poslu i da ne spominjem da sam ležala u bolnici, jer duševne bolesnice ostaju bez posla. Nakon hospitalizacije sam dobila terapiju, pila sam antipsihotike. Međutim, sa akutnom psihozom koja je meni dijagnostikovana nikada ne znate da li će se vratiti i kada.“

Emira je drugi put hospitalizovana nakon prekida uzimanja terapije kada su joj se pojavile sumanute ideje koje su bile veoma opasne i paranoja. Kada se nakon drugog bolničkog liječenja vratila na posao, Emira je rekla svojim kolegama gdje je boravila i zbog čega i naglašava da nije bilo loših reakcija. 

„Jednom sam čula jednog od kolega kako je nonšalantno govorio o depresiji, to me je povrijedilo. To je ona priča, otkud tebi depresija kad imaš sve u životu, kao da čovjek može uticati na razvoj duševnog oboljenja. Ja sam povrh svega patila i od depresije.“

Emira navodi da je život sa njenom dijagnozom svakodnevna borba, ali da joj je u poboljšanju stanja veoma pomogla edukacija. 

„Dodatno educiranje mi je jako pomoglo, željela sam što više saznati o uzorcima i razlozima kako nastaju ovakve vrste oboljenja. Posao mi također puno pomaže, ali nekada mi se jako teško fokusirati i teško mi je raditi. Porodica mi jako puno pomaže, uvijek su spremni preuzeti dio obaveza da bih ja lakše funkcionirala. Nekada se zaista osjećam prazno i mislim da tu prazninu ništa ne može ispuniti.“

Sanji je u ranim dvadesetim dijagnosticiran emocionalni nestabilni poremećaj ličnosti/borderline. 

„S obzirom da s boderline-om živim duže od 15 godina, često i zaboravim na samu dijagnozu. Ali, nikada je nisam krila, i kada je potrebno, ne izbjegavam govoriti o problematici i poteškoćama ovog poremećaja ličnosti.“ 

Sanja navodi da se susretala sa različitim reakcijama ljudi, ali navodi da ima sreću da se druži sa osviještenim ljudima, što joj je veoma značilo i znači jer nije nailazila ni na kakve osude. 

„Nastojim jedino, da bih je nadjačala, ne služiti se dijagnozom kao opravdanjem. Dešavalo se i da me pojedini ljudi nazivaju 'lujkom', 'paćenikom', 'posvađanom sama sa sobom', i slično. Ljudi bez razumijevanja, nažalost, općenito dominiraju planetom, jer je lakše suditi nego misliti.“

Anksioznost, depresija, panični napadi: To je tako kul

Iako su anksiozni poremećaj i depresija veoma česta duševna stanja sa kojima se ljudi suočavaju i bore, često nailazimo i na njihovu zloupotrebu, što iz neznanja to i iz pomodarstva, ma koliko to sumanuto zvučalo. Često čujemo od ljudi da su depresivni, da ih muči anksioznost, iako dio ljudi miješa različite oblike kratkotrajnih nervoza izazvanih stresom sa anksioznoću ili prolaznu bezvoljnost sa depresijom.

Goran se od rane mladosti bori sa anksiozno-depresivnim poremećajem. Navodi da je prvi napad panike imao još u tinejdžerskoj dobi, iako nije znao o čemu se radi. 

„Bilo je dana kada nisam mogao hodati ulicom, osjećao sam užasnu tegobu koja bi me toliko onesposobljavala da bih samo čekao da se taj dan završi. Napadi panike bi obično dolazili iznenada i ko nije doživio barem jedan napad panike, teško da može shvatiti o čemu govorim. Poslije bih se osjećao umorno i prazno, kao da ne postojim. Depresija se stalno vraćala, nekada sam bio nesposoban ustati iz kreveta i obaviti rutinske stvari. Moja porodica nije imala previše razumijevanja za mene. Mislili su da sam lijen, ponavljali su da mi je život dobar i da prestanem pričati gluposti. Išao sam i kod psihologa i kod psihijatra, nekada sam želio odustati od svega toga, ali sam se opet vraćao jer sam stalno gubio tlo pod nogama. Ne znam šta me više boljelo, to stanje koje se stalno vraćalo ili činjenica da me ni moji najbliži ne razumiju.“

Goran kaže da se sada osjeća puno bolje i da je bitno naći psihijatra koji se pacijentu posveti u potpunosti i kojem vjeruje. 

„Nekada slušam ljude oko mene kako olako koriste riječi anksioznost, depresija, svaku nervozu uzrokovanu razičitim vanjskim okolnostima nazivaju napadom panike. To potpuno obesmišljava ova stanja, čini da ih ljudi posmatraju ozbiljno i da i dalje o njima prave šale ili ih potpuno ignorišu“, navodi Goran koji ističe da ogroman dio ljudi u BiH bez obzira na stepen obrazovanja i dalje ima gomilu predrasuda prema osobama koje imaju psihijatrijsku dijagnozu.

Kompletan tekst čitajte ovdje

(Foto: Ilustracija/ DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)