pavle pavlović/ eh, da ovako čuvaju veneciju

Sve je manje umišljene sigurnosti da si gospodar svijeta i morskog podzemlja, bit će potop planete!


19.11.19, 11:58h

 

Dok svijet tek sada nakon vodene katastrofe u Veneciji kuži da će biti potop svijeta, ja već dvadesetak godina znam da mi fali 50 centimetara do vječnih dva metra pod zemljom. I zbog toga svakog ljeta valja izdvojiti nekoliko stoja eura po glavi stanovnika da tako i nadalje ostane.

 

Najvažnije da je da budeš suh, nepoplavljen, da nasipi ne popuste. A to što si ukrao od prirode, od mora da bi živio na njegovom bivšem dnu, zaboraviš u trenu okružen bogatim zelenilom i pitomim brežuljcima po kojima skakuću srne, jeleni, uz riku ogromnih, dlakavih bizona. Teško je i zamisliti da su ti zeleni bregi, nacionalni parkovi u koje hrle rijeke turista, ustvari, prva i posljednja crta odbrane niske zemlje od njenog vječno najopasnijeg neprijatelja – vode.

 

Zanesen veličinom ljudske pobjede i masivnošću bedema, počinješ se izrugivati moćnim valovima Sjevernog mora što uzaludno, decenijama već, pokušavaju nadvladati holandske dajkove, kako ljubitelji haringi nazivaju svjetski čuvene bentove.

 

Ali, te umišljene sigurnosti da si gospodar svijeta i morskog podzemlja posljednjih je dana sve manje. Što je viže tužnih, potresnih slika iz Venecije, grada kojeg nikada zaboraviti nećeš, strah je sve veći. Osjećam kako me, umjesto topline obiteljskog gnijezda, uhvatila nenadana hladnoća, nekontrolisani drhtaji tijela, kao kada te panika savlada.

 

U trenu sam postao svjestan naziva "moje nove domovine". Nizozemska – niska zemlja. Ulice i kuća u kojoj živim nikle su na području koje je nekada bilo carstvo školjki i morskih zvijezda. Vrijedni ljudi u klompama stoljećima su pobjeđivali vodu, otimali joj te prostore, isušivanjem pravili poldere, kako zovu mjesta gdje je vodu zamjenila pjeskovita površina na kojoj su nastajali gradovi, sela i do beskraja daleka polja cvijeća. Sjetio sam se i dobrodošlice susjeda, u stilu, želimo vam ugodan život na dubini od jednog i po metra ispod površine mora. Naravno, slijedio je poslije toga neobuzdani smijeh i krigle piva. A danas?!

 

p-p-na-brani-kojom-je-ukroceno-sjeverno-more

Pavle Pavlović na brani kojom je ukroćeno Sjeverno more

 

Ja, bilo je i ovo. Uz pomoć sarajevskih prijatelja u NL ukrasio sam podove nove kuće kvalitetnim parketom. Kada je sve bilo gotovo, došao je red i na mene da pozovem komšije na pivo. Umjesto odglumljenog oduševljavanja novim stambenim objektom, nisu skrivali čuđenje.

 

– Drveni podovi? Pa, znate li gdje živite?! Ovdje su najprikladnije keramičke pločice, jer nikada ne znate kada će voda da probije, kada će poplave...

 

Srećom, do sada mi se parket jedino smočio od kapljica raznih pića. Godinama poslije primjećivao sam da susjedi polagano pločice zamjenjuju drvetom. Kažu, kuće su nekako toplije. Što je bilo više parketa u mom kvartu, bio sam sigurniji da poplave neće doći, iako je uzburkano Sjeverno more samo koji kilometer udaljeno od mojih prozora.

 

Često vikendom, a tako će biti posebno ovog, odlazim u obilazak tih velikih tvorevina ljudskih što desetljećima pobjeđuju nepojmljivu snagu vode. Kada se nađeš na prostoru gdje se dva mora spajaju s nebeskim beskrajem, osjetiš koliko je čovjek mali. Ali kada shvatiš da je čovjek uspio razdvojiti dva mora, onda otkriješ koliko je on veliki. Na ovoj 33 kilometra dugoj brani stanovnici Niske zemlje još jednom su dokazali kako se ukroćuju mora. Niko kao Nizozemci nije pronikao u tajne vode. Toga se najčešće sjetim kada prolazim kroz one naše tunele što vode od Sarajeva prema moru. U svakom je voda do koljena, a ovdje ni kapljice u kilometarski dugim tunelima na autoputevima, iznad kojih mirno plove prekookeanski brodovi na rutama prema Rotterdamu ili Amsterdamu.

 

Afsluitdijk, kako se zvanično zove mamutska građevina što nestaje u beskraju, razdvojila je Ijselmer, ili Unutrašnje more, od neumornog i opasnog Sjevernog mora. Brana je široka oko 90 metara i samo se laicima čini da je napravljena zbog četverostruke trake autoputa što spaja sjevernu Holandiju s provincijom Frisland. Brzi prelazak automobilom s jedne na drugu obalu donosi i brzi susret s potpuno drugim jezikom. Kada ljudi iz Frislanda pričaju na TV-u, onda obavezno ide titl s prevodom. Razumjeti slovenački ili makedonski mačiji je kašalj prema ovom 300 posto drukčijem jeziku od onog što ga govori većina ljudi u klompama...

 

Još u 19. stoljeću postojali su planovi za gradnju Afsluitdijka, ali uvijek je nedostajalo novca. Kada je 1913. godine ovo sada razdvojeno morsko područje pogodila velika poplava, kada su valovi Sjevernog mora provalili duboko u unutrašnjost Niske zemlje zaprijetivši čak i okolini Amsterdama, odnoseći ljude i kuće, odjednom se love našlo. Čovjek koji je sve te godine sanjao da „zabenti" mora zvao se Cornelius Lely. Nakon opsežnih pripremnih radova krenulo se 1927. godine s prvom lopatom. Nakon pet dugih zima Ijselmer i Sjeverno more više nikada nisu bili jedno.

 

Lelyjev građevinski kolos donio je novi život Unutrašnjem moru. Naravno, tome se nisu svi radovali. Najviše su bili pogođeni ribari.

 

Brojne flote s mrežama su nestale, a mornari su se morali prekvalificirati u agrikole. Nekada izrazito slana voda postala je slatka i idealna za navodnjavanje novih polja koja su isušivanjem oteta od mora. Unutrašnjost Holandije postala je veća gotovo za trećinu. Na mjestima nekadašnjih morskih dubina izrasli su brojni gradovi, kao i jedan supermoderni pod imenom Lelystad (Lelygrad) u čast inžinjera kojeg proučavaju na svim građevinskim fakultetima na svijetu.

 

Holanđani se još sa strahom prisjećaju katastrofalnih poplava u južnom dijelu zemlje 1953. godine. Tada je nastradalo preko sto hiljada ljudi i uništena su brojna naselja. Sjeverno more je te kobne godine divljalo i kod Afsluitdijka, ali ga nije uspjelo pobijediti. Od tada je ova brana najveći ponos Niske zemlje i najkvalitetniji je dio 3.100 kilometara dugog niza raznih zapreka kojima ovdje razvlače pamet vodi.

 

I lijepo je sve ovo vidjeti i opisati, ali slike iz  Venecije, pa proteklih godina i iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske kao da odnose svaku nadu. Kada voda krene, čovjek je, ipak, mali prema moći majke i maćehe prirode. Pogotovo ako, kao ja, živi desetak kilometara udaljen od najjače atomske centrale u ovom dijelu Evrope, čiji se reaktori hlade valovima obližnjeg Sjevernog mora.

 

Srećom, ovdje nema entiteta, razdvojenih vodoprivrednih sistema, hidrometeoroloških službi. Sredstva planirana za odbranu od poplava pod najvećom kontrolom odlaze u nove dajkove, brane kojima se divi i čuveni Discoveri TV program, a ne u plate državnih službenika, sjajne automobile troglave elite.

 

Ovdje se nakon poplava, u danima bez kiše, brzo ne zaboravlja šta je bilo juče kada se nebo otvorilo. Njima se poslije katastrofalne 2010. u Bosanskoj Posavini ne bi mogla dogoditi apokaliptična 2014. A to koliko se malo ulaže u odbranu od poplava pravo je čudo da se u BiH nije dogodio smak svijeta.

 

Ako nije neumjesno, moglo bi se reći da se dobro i prošlo. Venecija bi trebala da bude opomena svijetu. Jer, kažu i tamo su netragom nestale milijarde eura koje su bile namijenjene izgradnji brana za zaštitu najljepšeg vodenog grada svijeta.


Korupcija je gora od poplava!

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

 



Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!