Izvor: Tacno.net

Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke demokratske akcije, po sopstvenom priznanju ”nije bogat čovjek” i biće na birou “kroz tri do četiri dana”.

“Ja lično, živim vrlo skromno. Hranim se u Predsjedništvu, ali platim sve svoje ručkove. Za jednog predsjednika sam siromašan čovjek. Imam kuću, nemam automobil. Imam parcelu od dva duluma”, rekao je Izetbegović.

Kako je njegov narod sklon prihvaćanju mitova, stvari su vrlo jednostavne – iskreni nastupi predsjednika imaju za cilj da se stvori uvjerenje kako je određeni poredak opravdan. Naš predsjednik nas podsjeća na feničku priču, zapravo mit koji kaže da se ljudi rađaju s različitim prirodnim sposobnostima: jednima su pri rođenju bogovi pomiješali zlato, drugima srebro, a trećima mjed i željezo. Ili jednostavnije, s obzirom na prirodne sposobnosti pojedinci bivaju uvršteni u određeni stalež i dobivaju određeno mjesto u društvu. Kako bi se u narodu reklo, neki su rođeni sa zlatnom kašikom u ustima, ali ne i “naš” predsjednik koji je nikao iz naroda i djeli sudbinu više od pola miliona ljudi u BiH koji žive ispod praga relativnog siromaštva.

Prema podacima Eurostata, predsjednikova zemlja je pretposljednja na listi najsiromašnijih država Evrope po nivou bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Predsjednik vjeruje kako će i na kraju mandata “njegova” siromašna raja nastaviti da stalno nasjeda na stranačka obećanja, na laži, poluistine ili kako se to voli reći modernim jezikom medija – spinove! Predsjednikov “bullshit” nije isto što i laž, ali na kraju ispadne isto ili slično što najbolje opisuje filozof Harry Frankfurt u svojoj knjizi „O sranju”, odnosno govoru bez sadržaja. Jer da je Predsjednik želio i mislio sadržajnije, drugačije društvo, onda bi znao da nejednakost nije samo tehničko pitanje koje se iskazuje u bezobraznim razlikama novčanih primanja poslanika, ministara, državnih činovnika naspram penzionera i malobrojno zaposlenih radnika, već je takvo društvo neefikasno, što za posljedicu ima pogubni odlazak mladih iz ove zemlje i gubitak socijalnog dostojanstva njihovih roditelja. I to je tragedija bosanskog čovjeka da nakon rata i patnji nema adekvatnu zdravstvenu njegu sto mu produžuje životni vijek, nema pristup kvalitetnijem školstvu, što mu daje sigurnost i perspektivu sigurnog zaposlenja na tržistu rada, a kamoli da sudjeluje u kulturi i civilizaciji svog društva.

Nije ekonomska kriza ono najgore što nam se zbiva. Najgore je što tu krizu politička elita još uvijek ne doživljava dovoljno teškom da bi posegla za suštinskim reformama. Ne doživljava je teškom jer, poznato je, vlast umanjuje sposobnost poimanja stvarnosti, što je karakteristika Izetbegovićevih političkih istupa. Iako je politika na Balkanu povlašteno područje laži jer se istinoljubivost nikad nije ubrajala u političke vrline ovdašjih lidera, Izetbegović je jedan od najodgovornijih za korupciju kao patologiju politike. Stranka kojom predsjedava obilježena je i opterećena mnogim aferama visoko pozicioniranih dužnosika, neke od njih imaju i sudske epiloge. Naravno i u drugim zemljama postoji korupcija. Ali u drugim uređenim zajednicama korupcija je ozbiljna socijalna i politička devijacija. A kod nas je korupcija politika. Zajednica koja ne priznaje da je bolesna se ne može izliječiti.

Objektivno, BiH i njeni vladajući etnonacionalni poduzetnici ne priznaju da je zemlja bolesna. Ili još gore, razlog zbog kojeg je zemlja bolesna su upravo ti vladajući patrijarsi. Etno-stranke, koje su skoro 30 godina na vlasti, imaju matricu vladanja iz koje ne mogu i ne žele izaći zato što su interesne prirode. Ta matrica omogućava im da vladaju bez odgovornosti. Nemaju nikakvih obaveza, imaju sva prava, a odgovornosti nemaju. Varaju i pljačkaju, od bogate zemlje napravili su siromašnu državu i siromašne građane. Oni koji ispadaju iz etničke matematike profesionalnih Srba, Hrvata i Bošnjaka su jedino građani ove zemlje koji se žele izdržavati od svog rada. Svi imaju potrebu da se vrati država u naše živote, kao osjećaj sigurnosti i potrebe za resursima koje samo država može pružiti. Kod nas je država satanizirana kao loš poslodavac, ali to ona nikada nije ni bila nakon rata, već je bjesomučno pljačkana i korištena za lične i uskostranačke materijalne interese.

Najveći dio srednje i niže klase hoće posao i pristojne plate, poštovanje sposobnosti i znanja pri podjeli radnih mjesta, transparentne konkurse, uređen poreski sistem, sređenu državu (umjesto ove korumpirane), ukidanje privilegija, poštovanje privatne svojine i građanskih prava, depolitiziran javni sektor, dobre škole i zdravstvo, fizičku i pravnu sigurnost. I predsjednika svih građana BiH!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook