Logori, silovanja, likvidacije

Zločini čelnika Herceg-Bosne: Pitali su ga koje mu je uho draže, a onda mu ga odsjekli...

Hronika02.12.17, 17:00h

Zločini čelnika Herceg-Bosne: Pitali su ga koje mu je uho draže, a onda mu ga odsjekli...
Najkasnije sredinom 1993. petorica optuženih znali su i od informacija Vojne policije HVO-a i hrvatskih obavještajnih službi, i od izvještaja međunarodnih organizacija, šta rade Vinko Martinović Štela i njegovi, ali nisu reagirali

 

U stan u kojem je Amila živjela sa svojim mužem 29. septembra 1993. upala su devetorica vojnika Šteline postrojbe ATG “Vinko Škrobo”, među njima Ernest Takač Brada i neki Dinko. Uzeli su novac, nakit i ključeve automobila. Nju, muža i svekra okupili su u jednoj sobi. Dinko je od Amile tražio da skine odjeću. Kad je ona to odbila, Dinko ju je brutalno udario, strgao joj odjeću i prisilio je na seksualni odnos pred mužem i svekrom. Nakon njega, osmorica vojnika su je silovala tri sata, a Dinko je tukao njezina muža zato što plače.

 

Dinko je zatim natjerao Amilu da mu liže čizme dok ne zasjaju.

 

Zatim su ih izveli ispred zgrade, gdje su već bili drugi Muslimani, također istjerani iz svojih stanova. Dinko je naredio Amili da tamo, na cesti, pred svima, skine odjeću. Kasnije, muža su joj odveli u logor, a nju i svekra su potjerali preko linije fronta u istočni Mostar. (Amila nije Amila, nego zaštićena svjedokinja CX).

 

Najkasnije sredinom 1993. petorica optuženih (Praljak će doći kasnije) znali su i od informacija Vojne policije HVO-a i hrvatskih obavještajnih službi, i od izvještaja međunarodnih organizacija, šta rade Vinko Martinović Štela i njegovi, ali nisu reagirali. HVO nema kontrolu nad njima, bio je službeni odgovor.

 

Slučaj svjedokinje CX jedan je od najpotresnijih u haaškoj presudi šestorici lidera Herceg-Bosne: predsjedniku HVO-a i Herceg-Bosne Jadranku Prliću, pročelniku Ureda obrane Bruni Stojiću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, šefu Uprave vojne policije Valentinu Ćoriću i šefu komisije za razmjenu HVO-a Berislavu Pušiću, koji je bio zadužen i za logore. Žalbeno vijeće potvrdilo im je osuđujuću presudu za zločine počinjene većinom 1993. godine na području osam općina (Mostar, Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Ljubuški, Čapljina, Stolac, Vareš) i pet zatočeničkih centara i zatvora - Heliodrom, Vojno, Gabela, Dretelj i zatvor u Ljubuškome. Svaki od osuđenih individualno je odgovoran jer je znao za konkretne zločine i uvjete koji vladaju u zatočeničkim centrima, ali su ih prikrivali i nisu kažnjavali počinitelje.

 

Posebno su bili jezivi uvjeti u logorima Gabela i Dretelj pokraj Heliodroma. Ni po broju ubijenih ni po uvjetima, logori HVO-a nisu ni blizu uvjetima kakvi su vladali u srpskim logorima oko Prijedora, ali su dovoljno strašni da nedvosmisleno budu ocijenjeni ratnim zločinom.

 

Najveći je logor bio mostarski Heliodrom, u kojem je u jednom trenutku bilo oko 6000 ljudi. Heliodrom je poslužio kao tranzitna stanica za iseljavanje Muslimana iz zapadnog Mostara u treće zemlje. Najgori su bili Gabela i Dretelj.

 

Manje okrutni stražari u Dretelju, svjedočio je Zijad Vujinović, otvorili bi im jednom na tjedan vrata da uđe malo zraka u usijani hangar bivše JNA u kojem su bili natrpani zarobljeni Muslimani. U četiri hangara i dva tunela koje je JNA prije koristila kao skladište nafte, HVO je držao zarobljenike. Patili su od gladi i žeđi. Hranu bi im stavili na zemlju, zatočenici su bili poredani u redove od po 11 osoba, jer bi dobili 11 žlica i 11 zdjelica. Dobili bi nekoliko sekundi da pojedu.

 

Kad bi kuhar napunio porcije, zatočenici su morali jesti trčeći i predati porcije sljedećoj grupi zatočenika. Ako svoj kruh ne bi pojeli do povratka u hangar, morali bi leći na vreli asfalt. Koža bi se lijepila, svjedočio je Zijad Vujinović. Drugi su svjedočili da je hrane bilo malo, komad kruha i vruća juha koju su morali progutati u nekoliko sekundi. Situacija se popravila nakon dolaska Međunarodnog Crvenog križa u septembru 1993., otada su dobivali dva obroka dnevno.

 

U Gabeli su sredinom jula ostavljeni dva ili tri dana bez vode i hrane, na najvećoj vrućini. Mnogi su bili prisiljeni piti urin.

 

Ostatak teksa pročitajte OVDJE.

 

(Jutarnji, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!