PRIČA IZ SARAJEVSKE PROŠLOSTI (IV)

Moj život u zatvoru: Nakon što se svjetla pogasiše i svi polijegaše, odvuče se u krevet onom tetoviranom...

Nedjeljni magazin22.06.17, 16:01h

Moj život u zatvoru: Nakon što se svjetla pogasiše i svi polijegaše, odvuče se u krevet onom tetoviranom...
Tad mi je bilo sasvim jasno za što me progone, ali ne preko papira, shvatio sam da me drže u pritvoru ne bih li nešto propjevao, a nisam imao šta, baš ništa

 

 
Pred čitaocima DEPO Portala je novi, četvrti dio "Priča iz sarajevske prošlosti", posvećen boravku autora u Centralnom zatvoru u Sarajevu...

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ


...Nakon ovog simpatiičnog događaja uslijedile su prave drame, počeo se pokazivati istinski život u pritvoru. Strava i užas!

     
Nekako u vrijeme kada je došao Božidar Gavrilović, spengali i Radeta Renovicu, direktora neke trgovinske firme sa Sokoca. Imao je nekih 60-tak godina. Ne znam zašto, ali povjerio se samo meni u vezi razloga hapšenja. Kaže da je napravio niz gluposti na nagovor nekog svog kolege, direktora neke trgovinske firme iz Čačka ili Titova Užica.


Pitao me je za moje probleme, odmah sam mu pokazao papire, a on se nasmija i reče da je to neka zajebancija i doda kao koja me je budala dala uopće uhapsiti. Nisam znao ogovor.
    

U to vrijeme predsjednik Predsjedništva SRBiH bio je Milanko Renovica. Pitao sam Radeta jesu li šta u rodu, a on mi reče da su bratići – djeca od dva brata. Još sam ga priupitao da li postoji mogućnost da mu Milanko pomogne, a on reče da Milanku ne smije niko ni progovoriti riječi, jer ih je on, Rade, kompletnu porodicu propisno obrukao.
    

Rade Renovica nije pušio, a onda jedan dan vidim cigaru u njegovim ustima. Reče mi da je izgubio sina koji nije imao ni punih 30 godina i nije zapalio, a sad ga zatvorske muke i jadi natjerali. Primijetio sam na njemu da nije baš u redu. Totalno se psihički polomio. Onda mi reče:


- Molim te kao rođeno dijete, pronađi mi bilo kakav aspirin, lijek, tabletu... eksplodirat ću.


Znao sam kod koga bih našao tabletu. Kod pritvorenika Tome Vukovića. Bio je teški cuger i zatvorski bolničar mu dao neke tablete za smirenje. Tomo mi je dao tabletu bez riječi, ja Radetu i čudo se desi. Rade Renovica se ubrzo opravi, potpuno se preporodio od te jedne Tomine tablete.

 

Reče mi da je izgubio sina koji nije imao ni punih 30 godina i nije zapalio, a sad ga zatvorske muke i jadi natjerali. Primijetio sam na njemu da nije baš u redu. Totalno se psihički polomio...


A taj Tomo bio je optužen da je ubio majku. Znao sam ga od ranije, sa slobode. Bio je brat poznatog ugostitelja sa Darive, Pere Vukovića, tu je Tomo i živio i tu su mu, ispred kuće, pronašli majku mrtvu. Tomo optužen da je gurnuo majku s balkona, najprije dobio 13 godina, a kasnije ga, nakon žalbe i dodatnog vještačenja,  oslobodilo potpuno.


(...)

    
U neko doba u ćeliju nam ubaciše momka s Vratnika, Kororu. On je uhapšen zbog seksualnog napastvovanja učenica neke srednje škole. Učenice su krenule vozom na školski izlet negdje prema jugu. Priča Korora otvoreno kako su on i nekoliko njegovih jarana prisiljavali srednjoškolke na seks. Njega je, kako priča, „zapala“ neka djevojka koja se opirala i molila ga da je ne siluje, da je nevina i da joj je otac milicioner. Pristala je, priča Korora, da mu popuši, a on i ta njegova klapa računali su na to i ponijeli su teglu meda i, kaže, umoči u med svoju mušku spravu i tako „sladak“ bio je oralno zadovoljen.


Za taj ćeif dobio je 3,5 godine zatvora.


(...)


Dani su odmicali, još me jednom pozvao sudija Hadžikarić na saslušanje, ovoga puta je bio konkretan – pitao me šta mi znači maksima koju sam napisao i objavio u Diogenu, a glasila je: U kapitalizmu se bogate kapitalisti, u socijalizmu rukovodioci.

 

diogen
Razmišljao sam je li zbog DIOGENA ili, ko zna, možda zbog revije Tito koju sam upravo bio pripremio za štampu. U svakom slučaju, osjećalo se da zavijaju čudni, neki novi vjetrovi koji, po svoj prilici, nose sve što određenim pojedincima ne odgovara, i to se sve dešava nakon odlaska Josipa Broza Tita. Naviralo je milion misli, ali se nije imalo kome reći
revija-tito

Rekao sam da mi je ideju za to dao beogradski satiričar Vladimir Bulatović, on se na drugi način okomio na vlasnike vila političara na Jadranu, a ja na ovaj način. Bulatović je objasnio boje zastave bivše Jugoslavije: Plava – Jadransko more, bijela – bijele fasade vikendica jugo-političara i crvena – crveni krovovi vikendica političara.


Tad mi je bilo sasvim jasno za što me progone, ali ne preko papira, shvatio sam da me drže u pritvoru ne bih li nešto propjevao, a nisam imao šta, baš ništa.
    

Nakon tog saslušanja dobio sam rješenje o produljenju pritvora za još dva mjeseca. Rješenje sam pocijepao, bacio u wc šolju i pustio vodu. Dan nakon toga posjetio me, umjesto Mirka Zovka, advokat Fahrija Karkin, reče da mijenja Mirka, zatražio mi rješenje o pritvoru, rekoh mu da sam ga bacio u wc, a on reče da će morati u sudu tražiti kopiju da uloži žalbu. Tako je i uradio.


Opet me je posjetio, donio mi kopiju žalbe i reče da će rješenje o pritvoru sigurno oboriti, jer je rješenje o pritvoru istraži sudija Hadžikarić obrazložio tako da je moralo pasti. I bilo je tako, Karkin je žalbom oborio rješenje o pritvoru, Vrhovni sud BiH ukinuo mi pritvor, ali je odlučivanje o pritvoru vratio na ponovno odlučivanje. Karkin mi reče da to još nije niko od advokata imao u svojoj praksi. Reče mi da je Hadžikarić otišao na godišnji i ko zna ko će ponovo odlučivati o pritvoru.


Nakon nekoliko dana dobio sam novo rješenje, ovoga puta od nekog sudije koji je sročio obrazloženje gotovo ravno pritvoreniku koji je počinio masovni zločin. Shvatio sam da me lome, mada totalno iscrpljen, u sebi sam govorio – nećete me slomiti, majku vam jebem, koliko god to pokušavali. Karkin je na novo rješenje o produljenju pritvora napravio žalbu – glatko je odbijena, nakon čega me Karkin još jednom posjetio i rekao da ne shvaća ništa. Ne vidi apsolutno niti jednog opravdanog razloga da me drže u pritvoru, ali me drže. Na kraju mi reče da mu stvarno ništa nije jasno.
    

Nije bilo jasno ni meni. Razmišljao sam je li zbog DIOGENA ili, ko zna, možda zbog revije Tito koju sam upravo bio pripremio za štampu. U svakom slučaju, osjećalo se da zavijaju čudni, neki novi vjetrovi koji, po svoj prilici, nose sve što određenim pojedincima ne odgovara, i to se sve dešava nakon odlaska Josipa Broza Tita. Naviralo je milion misli, ali se nije imalo kome reći.
    

O mom slučaju su već počeli govorkati i stražari po hodnicima. Jedan od njih, mislim da se zvao Muhamed Agić, radio je i vanredno studirao, tih je dana otišao na godišnji odmor. Vratio se nakon 20-tak dana i kad me je ugledao u ćeliji, bio je iznenađen i pitao zar me još nisu pustili. Slegao sam ramenima, a on s nevjericom odmahnuo rukama.


(...)


U to vrijeme smjenjivali su se pritvorenici, jedni odlazili drugi dolazili. Došao nam i jedan tip, nešto pogriješio i spengalo ga. Primijetio sam da je pomalo papak, ali bi htio biti i pomalo mangup. Po dolasku se prijavio u pritvorsku ambulantu, propisali mu neki lijek za srce. Mlad čovjek pa sam se čudio od kud da ima srčane bolesti. Uglavnom, primao je lijekove nakon doručka, ručka i večere, a lijekove su donosili stražari. Na svakoj kutiji lijeka pisalo je ime i prezime i broj ćelije. Primijetio sam da ovaj novi tip, nazovimo ga Hamdom, ne želim mu pominjati puno ime i prezime, pije lijekove bez vode. Reče da s vodom ne može da proguta tabletu. To će ga jedne večeri koštati.


Večera je tačno u šest sati, meni nije bilo bitno jer nisam ništa zatvorsko jeo. Nakon jedne večere došli su stražari, često idu po dvojica, otvorili ćeliju i počeli dijeliti lijekove pritvorenicima koji su ih koristili. Na red je došao ovaj Hamdo. Uzeo tabletu, stavio u usta i htio progutati bez vode. Utom je jedan od stražara dreknuo:


- Uzmi čašu vode i popij lijek!
    

Hamdo je želio objasniti da lijek pije bez vode jer tako lakše guta, ali rečenicu nije dovršio. Jedan od stražara, zvali su ga Vučko, porijeklom od Rogatice, valjda je nadimak dobio po prezimenu Vučić ili Vučković, tako nekako, zgrabio je Hamdu za ramena i bukvalno ga izbio iz papuča i izvukao na hodnik. A onda je počelo zvjersko iživljavanje stražara. Bio je to pravi pljusak palica, udaralo ga je nekoliko stražara, došli su i oni s trećeg i petog kata i bukvalno ga lomili.


Čuo sam kako taj nesretni Hamdo reče:


- Nemojte, molim vas...


No, za te monstrume nije postojala molba koja bi ih zaustavila. Udarali su ga nemilice, a zatvorska šupljina je odzvanjala od jetkih udaraca palica od prizemlja do petog sprata, a udaralo ga je 4-5 stražara. Slušao sam s nevjericom, buljio u Hamdine papuče pored vrata. Uskoro se sve utišalo. Došao je stražar i zaključao čeliju. Mnogi od nas tu noć nisu prespavali.

 

Zgrabio je Hamdu za ramena i bukvalno ga izbio iz papuča i izvukao na hodnik. A onda je počelo zvjersko iživljavanje stražara. Bio je to pravi pljusak palica, udaralo ga je nekoliko stražara, došli su i oni s trećeg i petog kata i bukvalno ga lomili   

 

Sutradan smo, jedan po jedan, pozivani kod komandira straže Zdravka Vrnovca da damo izjavu o tom premlaćivanju. Mene su prozvali posljednjeg. Komandir je sjedio u advokatskoj sobi, reče mi da sjednem preko puta njega. Dao mi je papir A-4 formata na kojemu sam trebao napisati izjavu. Napisao sam kako je bilo, posebno istaknuvši da je stražar pritvorenika Hamdu na silu izbacio na hodnik, nakon čega su ga premlatili njih četvorica - petorica stražara.

 

fahrija-karkin
Karkin je žalbom oborio rješenje o pritvoru, Vrhovni sud BiH ukinuo mi pritvor, ali je odlučivanje o pritvoru vratio na ponovno odlučivanje. Karkin mi reče da to još nije niko od advokata imao u svojoj praksi

Komandir je čitao izjavu, ozbiljno me pogledao i rekao da se moja izjava ne podudara s izjavama prethodnih šest pritvorenika. Mirno sam odgovorio da je bilo tako kako sam napisao, a komandir reče da su ostali izjavili kako je došlo do sukoba između Hamde i stražara. Rekao sam da nije došlo do sukoba, nego da je čovjek na silu izbačen iz ćelije te premlaćen na hodniku. Komandir me jedno vrijeme posmatrao šuteći, a potom reče da bi dobro bilo da promijenim iskaz, da ga prilagodim onome što su ostali napisali. Dodao je da bi stražari mogli krivo protumačiti taj moj iskaz, da on, komandir, nije cijeli dan tu, da radi do tri, kao i sud, a nakon toga se može dogoditi svašta. Rekao sam da preuzimam rizik i da neću promijeniti iskaz, jer je, prema mojoj procjeni, čovjek pretučen bez ikakva razloga. Još me je jedno vrijeme nijemo posmatrao, a onda reče da se vratim u ćeliju.


Po povratku sam, nakon što je stražar zaključao vrata, svima rekao da su obične pičkice i da nisu smjeli lagati. Tada mi je prišao Nusret Babović i rekao da im je komandir indirektno zaprijetio i da su iz straha svi dali identične i lažne iskaze.
    

Malo poslije došao je jedan stražar i zatražio da iskupimo Hamdine stvari. I narednih nekoliko dana samo smo pričali o tom događaju.


Nakon nekoliko dana dovedoše nam nekog maloljetnog pritvorenika. Imao je nadimak Naco, s još nekoliko maloljetnika provaljivao je u kioske, granape, samoposluge. Nešto sam mu se svidio, stalno se vrzmao uz mene, sve mi je otvoreno govorio bilo o čemu da sam ga pitao. Napomenuh mu da mora biti pažljiv, da je prije nekoliko dana premlaćen jedan pritvorenik, a on mi reče da je bio s tim jadnim Hamdom i da je upravo od njega premješte u našu ćeliju.


Pitao sam ga kako izgleda Hamdo? Reče mi da je preko cijelih leđa bukvalno crn, da ga strahovito boli sve, čak i na dodir košulje, da je pojeo fosforne glavice sa žigica pune šibice. Bio je to pokušaj trovanja i otrovao se, hitno su ga prebacili u koševsku bolnicu gdje su mu ispirali stomak. Preživio je, ali je dugo nosio crne modrice na leđima.

 

Kasnije ću saznati da i jeste zatvorska drolja, obojica su bili višestruki povratnici. Noć kasnije ovaj što je drolja, nekih pola sata nakon što se ugasilo svjetlo i svi polijegali, odvuče se u krevet onom tetoviranom

 

Pitao sam ovog maloljetnika zašto provaljuju u trgovine, kome robu prodaju i šta rade sa parama? Naco mi poče opisivati cijeli proces provale. Najprije pribave deku i u nju umotaju oveći kamen, a onda tim umotanim kamenom raspale po izlogu i kroz razbijeni izlog uđu i počnu kupiti sve što misle da mogu prodati, a uz to brdo slatkiša za sebe. Nakon toga robu prodaju nekoj drugoj trgovini u pola cijene, a onda sjednu u taksi i vozaju se cijelu noć po gradu i tako iz provale u provalu dok ih ne uhapse.


(...)


Poslije Nace ubaciše nam nekog tipa, možda nekih 25 do 30 godina. Prvo što sam primijetio bilo je da hoda nekako čudno za muškarca, više je imao ženski hod i nekako hod kokete, zavodnice ili, po narodski, hodao je poput kakve jeftine kurave. Isti dan ubaciše još jednog pritvorenika, istetoviran od glave do pete, čak i po trepavicama. Shvatio sam da je višestruki povratnik, klasika od kriminalca.


Odmah se zbližio s ovim što djeluje poput kurve, a kasnije ću saznati da i jeste zatvorska drolja, obojica su bili višestruki povratnici. Noć kasnije ovaj što je drolja, nekih pola sata nakon što se ugasilo svjetlo i svi polijegali, odvuče se u krevet onom tetoviranom i tetovirani ga jeba pred svima nama.

 

Ujutro, čim smo ustali rekao sam onom tetoviranom da kad dođe komandir u obilazak, traži premještaj u drugu ćeliju ili ću ga ja prijaviti i straža će ga polomiti. Tako je i učinio, a nekoliko dana poslije i onaj što je zatvorska drolja dobio je premještaj.


- nastavlja se -


Prethodne nastavke Priča iz sarajevske prošlosti možete čitati OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook