Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Na ovogodišnjem uskršnjem prijemu – na kojem, nažalost, ni sam ne sudjelovah jer mi Hrvatska pošta poziv za isti, nakon što ga je danima u vlastitim odajama kiselila, uruči kada je sve prošlo – prvi put poslije mnogo godina ne pojaviše se „najistureniji“ u borbi za interese Hrvata. Nigdje, prije svega, traga glavnom meštru – lideru HDZ-a. Ne uhvatiše kamere, potom – i to nakon višegodišnjega redovitog „trpanja“ uz kardinala – ni utemeljitelja Devedesetke, danas predsjednika glavnog vijeća HNS-a. Izostadoše, ako dobro zapazih, i predsjedavajući Vijeća ministara, nekadašnja predsjednica Federacije i još mnogi iz stranke mostarskog sokola – i oni koji mu, u znak lojalnosti dakako, još uvijek bespogovorno klimaju glavom.
Kako apostrofiranu šutnju tumačiti? Što se, recimo, mene tiče, u svemu tome teško se snaći. Istina je, međutim, da ova, kao i šutnja u odnosu na masu drugih akcija iz odaja samoproglašenog banjalučkog vožda samo pojačava opći dojam kako je prvi čovjek HDZ-a pod, i to apsolutnom kontrolom svoga banjalučkog gospodara – i kako mu je on važniji i od interesa naroda nad kojim stalno „roni“ suze. A, takvih situacija, uopće ne pretjerujem, imate svaki u Boga dan. |
A samo koji tjedan ranije sve to čovjek ni u snu ne bi mogao pretpostaviti. U režiji hadezeova partijskog biltena, naime, nedavno su osobama godine proglašena dvojica papa – Franjo i Benedikt XVI – zbog, kako se navodi, iskazane pomoći za izgradnju povjerenja i pomirenja između naroda i religija ove zemlje i kao izraz zahvalnosti za stalnu brigu koju iskazuju prema BiH i svim njezinim građanima. I sve to bi, dakako, ostalo na ravni najobičnije činjenice da se pismom Papi ne obrati predsjednik HNV-a, ugledni sarajevski franjevac – koji od Franje zatraži da vrati nagradu koju mu, u godini nove izborne kampanje, a preko svoga partijskog biltena, dodijeli HDZ. Jer, pojasni vrli franjevac, za HDZ je ta nagrada glamur kojim sva svoja zlodjela – iza kojih stoje on i tiskovina koja nagradu formalno uručuje – želi sakriti i potisnuti ih u zaborav.
Nagrada papama za mnoge je bila krunski dokaz kako je zločinačka političko-medijska družina još jednom preveslala Katoličku crkvu – a onda, po logici stvari, i najveći dio onih kojima ona ima značenje vlastita životnog svjetionika. I kako je time završen najznačajniji dio posla u još jednom hadezeovom osedlavanju vlastita naroda.
U nekim drugim uvjetima ne isključujem da bi sve to baš tako i izgledalo. Ovaj put, međutim, moglo bi biti problema. A tu vrstu signala hadezeovoj je hobotnici odaslao nadbiskup vrhbosanski osobno. Uskršnje blagdane, naime, kardinal iskoristi kako bi ocijenio stanje u BiH – i posebice položaj Hrvata u njoj. Istina je, veli, da neke probleme u ovoj zemlji katolici proživljavaju zajedno sa svima ostalima – problem zaposlenja, prava na povratak i ostvarenja svojih vlasničkih prava, osjećaj neriješenih političkih pitanja i slično. Istina je, međutim, dodaje Puljić, da je osjećaj političke, ljudske i građanske ugroženosti kod Hrvata izražen i više nego kod ostalih. A, odgovornosti za to osloboditi se ne mogu mnogi.
Odgovornost je na svjetskim centrima moći, Evropskoj uniji posebice – jer nije učinila ništa da se ovako stanje okonča, da BiH ne pripada samo jačima nego svima, i podjednako na svim njezinim dijelovima. Odgovornosti se, međutim, osloboditi ne mogu ni političari koji u ime Hrvata istupaju. Zašto? Zato što im je, pojašnjava nadbiskup, često puta stranka važnija od naroda, što se u praksi, potom, često brinu samo za svoj kraj i što im je, u konačnici, motiv nerijetko i koristoljublje. Odgovornosti za to se, u konačnici, osloboditi ne može ni Hrvatski narodni sabor – koji bi, zbog dobrobiti naroda u cjelini, morao djelovati kao nadstranačko tijelo, a koji je, u stvarnosti dakako, pretvoren u instrument samo jedne partije. A to, naravno, ne može biti dobro. Jer, naglašava kardinal, bude li „stvar u rukama samo jedne stranke, to je manipulacija Saborom, a ne stvaranje nacionalne strategije.“
Ne upratih da na kardinalove žaoke odgovori itko – iz „stožerne“ stranke posebice. Ne reagiraše ni na prozivke mu kako se posljedice takva djelovanja osjećaju osobito u Republici Srpskoj – u begovatu „stožernikova“ posilnog – u kojoj se Hrvati ćute građanima drugog reda. U „stožernoj“ stranci, na koncu, ostadoše nijemi i na ono u vezi s čim reagiraše svi ostali. Prisjetimo se, primjerice, nedavne odluke Vlade RS-a o vršenju provjere točnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji ovog dijela države. Nadbiskup vrhbosanski nije oklijevao da u vezi s istom iskaže svoje neslaganje jer se, veli, njome oduzima ljudima pravo na njihov rodni kraj, zavičaj, imovinu i identitet. Slično njemu reagiraše i mnogi drugi – i iz crkvenog i iz javnog života. Gotovo na identičan način je, primjerice, reagirala Islamska zajednica. Protuzakonitom, antidaytonskom i diskriminirajućom odluku su označila i dva člana državnoga predsjedništva. Osudili su je predsjednik i dopredsjednik Federacije, lideri SDP-a i HDZ 1990. i mnogi drugi. A „stožerna“ bratija? Šuti k'o zalivena – ona, a i njezini nekadašnji odmetnici.
Ovih dana bi se, recimo, pred sarajevskom katedralom trebao otkriti spomenik Ivanu Pavlu II. S tim u vezi, kako bi se prikupila potrebna financijska sredstva, nedavno je organizirana i donatorska večer. I odazvaše se mnogi – pojedinci i institucije. Ali, ne i mostarsko-banjalučki dvojac. Ostala je gluha i središnjica HDZ-a i njezin predsjednik. Oglušili su se, potom, predsjednik RS-a i vlada toga entiteta. Slučajnost? Ne vjerujem. Ali, zato vjerujem da je oglušivanje odgovor na kardinalove kritike – na koje „stožernik“ i njegova družina prethodnih dvadesetak godina baš i nisu navikli. |
Kako apostrofiranu šutnju tumačiti? Što se, recimo, mene tiče, u svemu tome teško se snaći. Istina je, međutim, da ova, kao i šutnja u odnosu na masu drugih akcija iz odaja samoproglašenog banjalučkog vožda samo pojačava opći dojam kako je prvi čovjek HDZ-a pod, i to apsolutnom kontrolom svoga banjalučkog gospodara – i kako mu je on važniji i od interesa naroda nad kojim stalno „roni“ suze. A, takvih situacija, uopće ne pretjerujem, imate svaki u Boga dan.
Ovih dana bi se, recimo, pred sarajevskom katedralom trebao otkriti spomenik Ivanu Pavlu II. S tim u vezi, kako bi se prikupila potrebna financijska sredstva, nedavno je organizirana i donatorska večer. I odazvaše se mnogi – pojedinci i institucije. Ali, ne i mostarsko-banjalučki dvojac. Ostala je gluha i središnjica HDZ-a i njezin predsjednik. Oglušili su se, potom, predsjednik RS-a i vlada toga entiteta. Slučajnost? Ne vjerujem. Ali, zato vjerujem da je oglušivanje odgovor na kardinalove kritike – na koje „stožernik“ i njegova družina prethodnih dvadesetak godina baš i nisu navikli. A oglušivanje banjalučkog vožda? Ma, što njemu znači sve to – i Papa i potreba iskazivanja zahvalnosti za ono što učini. Ali, na solidariziranje s njegovim mostarskim političkim pionom ni slučajno neće zaboraviti. Jer, Bože moj, ono bi, i to koliko sutra – a to je matrica na kojoj vožd funkcionira – moglo biti i stostruko naplaćeno.
Koordinirano djelovanje s banjalučkim gospodarom zabilježeno je i u vezi sa strukturiranim dijalogom o pravosuđu, koji je u Bruxellesu planiran za kraj mjeseca, a koji je trebao poslužiti kao vjetar u leđa evropskome putu naše zemlje. Za sada, kako stvari stoje, dijalog ostaje samo želja pusta. Jer, eto, Vijeće ministara se nije moglo usuglasiti o detaljima zajedničkog nastupa – i stoga je od Delegacije Evropske komisije zatražilo da se isti na neodređeno odloži. Što natjera državnu vladu na odgovor Evropi po logici „hajde o'ladi“? Ma, kakva vlada! Strategija je, naime, izdogovarana na relaciji vožd-stožernik. A vlada je, onda, makar to bile i odluke od sudbinskog značenja za državu, odigrala ulogu najobičnijeg dželata.
Ovisnost, dakle, „prvog“ u Hrvata o najmoćnijem političaru Republike Srpske više ni za koga upućena nije tajna. Njezina očitost, međutim, ne zabrinjava lidera „stožerne“ stranke. Ne bi se, međutim, moglo reći kako hladan ostaje i na javne prozivke vrha Katoličke crkve. I stoga, ne treba čuditi ako joj – jer, hvalim te Bože, idu izbori i svaka, posebice kritika iz crkvenih redova može biti plaćena gubitkom glasova – koliko sutra i uzvrati istom mjerom.
Kako? Ne znam. Ali, na izboru su mu različite mogućnosti. Posegnuti se, recimo, može za već oprobanim – da je mjesto crkvenih velikodostojnika za oltarom, a ne u politici. Ne bi se, siguran sam, „stožernik“ u vezi s tim dvoumio ni časa. Prisjetimo se, uostalom, kako je – kad je osjetio da i sam treba biti žrtvovan – koliko preko noći otkantao bivšeg lidera hrvatskoga HDZ-a.
Iznenadio me, međutim, ne bi ni puno radikalnije odgovor – pa ni optužbe Crkve za nacionalnu veleizdaju. Jer, izdaja je sve što u pitanje može dovesti „stožernikovu“, i moć njegove bratije – bez obzira od koga dolazilo. Osjetili su to i do sada mnogi – osjetiti bi, nažalost, mogla i Crkva sama. Jer logistiku bi, posebice medijsku, „stožernik“ mogao osigurati i za to. Odnose s javnošću mu, uostalom, uhljebljeni u „domoljubnim“ medijima, osiguravaju „skojevci“ koji ne prezaju ni pred čim – kamo li pred nalogom da se prišije tako „bezazlen“ epitet. Računaju, shvatit će to u konačnici i crkveni oci – jer, mnogo puta smo, kad to nije priličilo, vodu tjerali i mi na njihov mlin.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook