Sredinom veljače grohotom sam se smijao informaciji kako je Našoj stranci pristupio prvi čovjek Helsinškoga komiteta BiH. Na prinovi im, priznajem, uopće nisam zavidio. Dapače. Zbog te sam vijesti, najiskrenije, od prvog dana izražavao bojazan za ono što bi moglo spopasti stranku koja pravi prve političke korake, ali i izaziva sve masovnije simpatije običnog, malog čovjeka. Jer, dvonošci tipa Dizdarević, ma gdje se našli, mogu biti samo uteg o vratu, početak kraja. Ili još konkretnije, već drugi dan će iskoristiti sve kako bi napravili pometnju i dočepali se trona. I samo im je on, tron, na pameti. A sve ostalo, ideje, ideologije, ideali, sve to je u funkciji – i ništa više. Priča, pak, o moralu „velikog borca za ljudska prava“, koju bh. javnosti serviraše novi mu partijski drugovi, priča je koja pokazuje koliko ga taj svijet ne poznaje.

Podloga za takav sud mi, da ne bude dvojbi, nisu tuđa nego, na moju nesreću, vlastito iskustvo s, kako ga oslovi jedan stranački suborac, beskompromisnim borcem za ljudska prava. Opekoh se sa njim – kao, uostalom, i još neki – na slučaju tzv. Alžirske grupe. A po srijedi uopće nije bila javnosti servirana zabrinutost „velikog borca“ za ljudska prava stranih državljana koji se, sam Bog zna zašto – i to kao građani BiH, a ne slučajni prolaznici – nađoše na teritoriju naše zemlje. Ma kakvi. Po srijedi bijaše ista igranka u koju danas uleti i Naša stranka. „Veliki borac za ljudska prava“ bi, dakle, stranku trebao ojačati potporom civilnoga društva, a ona bi mu, zauzvrat, imala obvezu osigurati političku moć. Ili, ako ne to, onda barem hladovinu u pariškom ili inom ambasadorskom dvorcu – od Chicaga do Tokya. Istu je obvezu, koliko znam, nepuno desetljeće unazad, prema ovom „zaljubljeniku“ u ljudska prava preuzeo i lider SDP. A kada je nije bio voljan izvršiti, vrli „borac za ljudska prava“ mu je – i samo zato, a ne zbog brige za bilo čija ljudska prava – uzvratio Alžircima. Iskoristio ih je, dakle, kao yokera osobne osvete. Sve ostalo je, neka javnost zna, tek dimna zavjesa.

Iz prošlosti bi „vrlog borca“, potom, još ponešto mogli naučiti – i Naša stranka i borci za ljudska prava, oni pod kišobranom Helsinškoga komiteta BiH posebice. Prije osam godina „vrli je borac za ljudska prava“, ko biva, napustio čelo ove nevladine udruge. Prisjetite se, funkciju vršitelja dužnosti obavljaše – ni kriv ni dužan – izvjesni Čemidžić. Mnogi su pitali – zbog čega? Zašto baš on? Zašto, među inim, kod tako prepoznatljivih ljudi iz sarajevskog miljea? Ljudi koji su Helsinškom komitetu mogli biti od mnogo veće koristi? Nije, međutim, dugo trebalo čekati na odgovor. Uz takve bi, naime, na mjestu prvog čovjeka nemoguć bio njegov come back. Uz sirotog Čemidžića, međutim, povratak je neumitan. I ne samo to. On je i povratak spasitelja. I uvjet opstanka jedne tako značajne institucije.

Scenarij, primijenjen gospodnje 2010. godine, gotovo je preslikan. Veliki borac odlazi u sferu politike jer je, kao, zbog budućnosti BiH tamo značajniji. Na prvom kongresu Naše stranke, međutim – sreća za nju samu – nije išlo kako je veliki „borac za ljudska prava“ planirao. Sirotan ne uđe ni u Glavni odbor. A htio je mnogo dalje. I više dakako. U Predsjedništvo, pa i na sami vrh. No, tamo su se opametili. I povukli kočnice. Po principu - polako momče. Uspinjanje nije let na kojeg si navikao. Uspinjanje je mukotrpno. I treba ga svakodnevno zasluživati. 

No, naivčina nije ni „veliki borac za ljudska prava“. Osigurao se on tamo otkuda je otišao. U Helsinškom komitetu. Kao i prije osam godina. I opet isti scenarij. Na čelu Komiteta je, kao i ranije, vršitelj dužnosti. I nanovo čovjek koji je, u usporedbi s drugima, blijeda sjenka. Ali, i čovjek koji nema ambicija svoje trenutno mjesto boravka, Tuzlu, zamijeniti sarajevskom adresom. A stajanje na čelo ove nevladine organizacije tu „žrtvu“ traži. Sve to, dakako, znači da bi vršitelj dužnosti mogao završiti na isti način kao i onaj s početka dvijetisućitih. Da bi, koliko sutra, također mogao odstupiti. I da bi Komitet u pomoć ponovo mogao prizvati, kako sebe ovih dana ljudina sam oslovi,  „osnivača i bivšeg predsjednika“. I opet kao spasitelja. Baš kao i gospodnje 2002.

Iskustvo je, međutim, razlog i za dodatni oprez. Sada se „veliki borac“ i dodatno osigurao. U Helsinškom komitetu, za razliku od vremena prije osam godina mora osigurati i neku poziciju za sebe. I to plaćenu k'o „ćaći mise“. Preko, tako kažu, tri tisuće maraka. Jer, po srijedi je „žrtva“ koju „veliki borac“ čini samo zbog „osjećaja ljubavi“ za organizaciju koju je utemeljio. I spašavao uvijek kad je, njezinom a ne njegovom voljom, bio pozvan. A žrtvu treba platiti, zar ne?

Za razliku od početka dvijetisućitih „osnivaču i velikom borcu za ljudska prava“ danas se, međutim, ispriječio i još jedan, po svemu neplanirani problem. Prije osam godina, naime, na mjesto „osnivača“ se nitko nije usudio natjecati. I njega su, zahvaljujući tome, sve vrijeme u Komitetu čekala otvorena vrata. Mislio je „osnivač i veliki borac za ljudska prava“ da će opet biti po starom. Na njegovu žalost – nije. Ambiciju za njegovo mjesto iskazala je jedna od prvih mu suradnica. Ugledna pravnica Branka Inić. A to je, onda, prelilo čašu. I samokontrolu „osnivača i velikog borca“ oborilo ispod svake granice tolerancije.

Ovih dana, naime, mediji prenesoše pismo, ili barem najznačajnije mu dijelove, koje uvrijeđeni „osnivač“ uputi svojoj „izdajici“. I, usprkos tome što mu se čitava priča u vezi s njom, izdajicom, „gadi“, održa joj lekciju o tome što je smjela, a što nije. Sada Inićka, primjerice – ako ranije to nije znala – znade da je njezina samokandidatura, zapravo, pokušaj puča. Ne smiješ se, dakle, ni pomisliti na funkciju kandidirati mimo volje „osnivača“ jer je to, po zakonu nužnosti, udar na organizaciju samu. Svaka čast osnivaču. Ovo treba ugraditi u nove udžbenike političke kulture. I obvezno naznačiti od koga je. Neka se zna. I neka se prenosi na pokoljenja. Kao znanstveni doprinos silnika.

Mora, potom, Inićka „osnivaču“ zahvaliti i za druge slučajeve njezina vlastitog prosvjetljenja. Ne bi gospođa, da ne bi ove situacije, nikada saznala ni koje su njezine stvarne mogućnosti. A ovako zna. U brk joj je, u pismu, sve to skresao „osnivač“ osobno. Nesposobna je, destruktivna, bez potrebnih kvaliteta za mjesto rukovoditelja, bez mogućnosti da s ljudima komunicira na civiliziran i pristojan način, ni osobno mu, zbog onog što za nju učini, nije zahvalna, nego naprotiv, nastavlja rovariti po financijskim dokumentima kako bi dokazala nezakonitosti koje on počini. I još svašta.

Zbog čega sve to? Što je po srijedi? Činjenica da se jadnica kandidirala za predsjednika organizacije koju je on prethodno napustio? Ispade tako. No, nije. Po srijedi je sasvim druga priča. „Veliki borac i osnivač“ je samo hinio da je Komitet napustio. Stvarno, on je tamo i dalje planirao ostati glavni šerif. Sve do – u slučaju da na lokaciji nove žrtve ne bude sve po planu – konačnog povratka. Kao i početkom dvijetisućitih. A kad mu je plan ipak poremećen, bijes je iskalio na najbrutalniji mogući način – onako kako to šerifi oduvijek rade.

Ovaj put nastradala je Branka. Već sutra popis žrtava može biti i radikalno proširen. Kao metu, ako je temeljem iskustva suditi, isključiti ne treba ni Našu stranku. Partiju kojoj se „veliki borac za ljudska prava“ stavio na raspolaganje. Jer, u njoj su se drznuli da ga zaustave na njegovom pohodu prema političkim i državnim visovima. A zbog toga bi, živi bili pa vidjeli, mogli platiti ceh.