U nedjelju mi je umro kompjuter. Napustio je ovaj svijet onako kako se najčešće umire; nazdravo, bez najave i bez ikakve prethodne bolesti ili kakvog drugog simptoma koji bi nagovještavao smrt. Umjesto da se otvori slika na kojoj su nanizane ikone za programe i svi moji brojni «work in progress» dokumenti, na kompjuteru je osvanuo sasvim crn ekran tek sa malim kvadratićem u sredini na kojem je pisalo «No signal» da bi se čas poslije i to malo svjetla izgubilo u tamnom bezdanu. 

Panično sam nazvao prijatelja, inače inženjera u jednoj velikoj švedskoj firmi, i zamolio ga da dođe i pregleda, kako sam se još uvijek nadao, bolesnika, ali je on čim je stigao hladno konstatirao smrt.

Od kompjutera su ostali samo tragovi na papiru, u pokojoj USBN-memoriji ili CD-disku, ali većina od onoga života koji sam svojim mislima i prstima svakodnevno ugrađivao u njega sad je crno ništavilo. Iako se nije radilo o nekom osobito dobrom kompjuteru, bio je to obični «Packard» koji bi se začas pregrijao pa je stalno dahtao i stenjao kao sipljivi starac, iz njega sam iscijedio nekoliko kilometara raznog teksta, crtao i bojio u PhotoShopu, pripremio gomilu predavanja u PowerPointu te ispisao obimnu e-mail korespondenciju. Sve to sad je samo crno staklo u koji netremice zurim nadajući se da će se svjetlo i život  koji su potonuli u mrak ipak nekako vratiti koliko god da znam da poslije smrti nema ništa.
No Signal.

Da ne padnem u očaj zbog svega što je propalo u nigdinu bježim iz svoje sobe u dnevnu i sjedam pred televizor da zaboravim tužni događaj gledajući dokumentarni film o Francoisu Truffautu. Ali ne ide... Prijatelji, saradnici i ljubavnice tog velikog francuskog sineasta govore o njemu isto onako kako tragovi na papiru i u USBN-u još svjedoče da je moj «Packard» bio živ pet godina i da mi je cijelo to vrijeme prvo što sam radio skoro svako jutro bilo da pijem kafu s njim. On me je navikao da čitam novine na ekranu i da gledam filmove izbliza i na svjetlu čega sam, i jednog i drugog, dugo vremena bio tvrdoglavi protivnik.  

U srijedu putujem na svoj novi posao u gradić Trollhättan. U Švedskoj su mi suđeni vozovi od kako sam stigao u nju. Više se ni ne sjećam svih gradova i gradića, sela i zaseoka u ovoj golemoj zemlji do koje sam morao tandarati da zaradim koricu kruha.

U petak stižem u Sarajevo na promociju mog romana Salijevanje strave u Mediacentru. Čeka me jedna mlada novinarka koja traži intervju. Pitam je o čemu želi razgovarati, a ona mi veli kako svojim čitaocima (ili bješe slušateljima) želi predstaviti jednog «uspješnog Bosanca». Kažem joj da ja nisam taj i da po mom mišljenju riječi «uspjeh» i «Bosna» stavljene jedna uz drugu grade odnos čiste kontradikcije. Ne može biti uspješan neko ko je izgubio dvije domovine u jednom kratkom životu i čija se domicilna kultura nalazi u prostoru između jada i čemera. Velim da je jedino o čemu sam raspoložen govoriti moj rad, a nikakav lažni «uspjeh», ali novinarka o meni zna samo onoliko koliko se može pročitati na «Wikipediji».

Osim novinara i mojih prijatelja u publici vidim vrlo malo lica koja su mi nepoznata. U mojoj pedeset i prvoj godini, u mom rodnom gradu, na promociji mog šestog romana dođe publike koliko na jedan prosječan tehvid. Htio bih zovnuti onu novinarku da joj pokažem koliko sam «uspješan», ali ona je već razgulila.
No, ipak je bilo uspjeha. Nakon riječi koje su o meni izgovorili promotori, pisac Neven Kazazović i reditelj Nedžad Begović znam da onih šest godina u kojima sam saljevao stravu ipak nisu bile danguba.

U subotu idem na «Grbavicu». Kao i uvijek, najbolja stvar u Sarajevu je «Željo». Ako igdje na ovom svijetu istinski i bezrezervno pripadam, onda je to nacija, rasa, politička stranka i šta sve ne koja se zove «Željini manijaci». Ja sam isti kao moj «Željo». Živim na dribling; bljesnem pa se ugasim. Poslije idem s rajom u birtiju istovremeno slaviti «Željinu» pobjedu, Uskrs i Vaskrs.
Sve izgleda isto kao nekad, iako ništa nije kao nekad.

Opet nedjelja. Sutra se vraćam u Švedsku pa koristim posljednju priliku da usput u kinu pogledam drugi film Jasmile Žbanić Na putu. Generalno, mislim da je zbilja fantastično da je mlada žena iz Bosne, Bošnjakinja ovako darovita i uspješna u jednom modernom mediju. Osim toga, Jasmila Žbanić zna rediteljski posao što je potvrdila i u ovom filmu. Na detaljima se majstor dokazuje, dovoljno je recimo vidjeti običnu scenu vožnje autom od Jablanice do Sarajeva pa da se osjeti ruka nekoga ko umije ispričati priču pokretnim slikama. Konačno, mislim da je Žbanić uspjela pregrmiti najteži film u karijeri svakog umjetnika koji je već svojim prvim djelom postigao veliki rezultat. Sad je definitivno jasno da onaj prvi film nije bio plod slučaja već darovitosti i znanja. 

Pa ipak, moja je ocjena (koja naravnu uopće ne mora biti tačna) da je Na putu znatno slabije djelo od Grbavice, iako to nije moralo biti tako jer je i ovaj film imao jednako zanimljivu temu, jednu od najvećih drama savremene civilizacije - konflikt militantnog i modernističkog islama. Dojam je da se Žbanić pomalo uplašila vlastite teme i zato donekle podlegla kalkulanstvu i kompromisima koje nikad nisu dobri pratioci umjetnosti pa je ovaj film tek zagrebao po površini jednog dubokog rudnika.

Najveći filmolog sa naših prostora Dr. Ante Peterlić u jednoj od svojih knjiga definirao je film kao «vizualno-tonski zapis izvanjskog svijeta». Nikad se nisam slagao sa tom formulacijom velepoštovanog kolege. Film po mom dubokom uvjerenju nije vizualno-tonski zapis već vizija izvanjskog svijeta.

Film Na putu je nažalost previše zapis, a premalo vizija. Likove filma ne samo da nisam do kraja upoznao, niti razumio već su me u neka doba prestali zanimati. Standardna greška reditelja sa južnoslavenskog prostora je da sami sebi pišu scenarije. Vrlo je malo reditelja u historiji filma koji su to bili u stanju (Bergman tu služi kao iznimka koja potvrđuje pravilo) jer zapravo pisanje i nije rediteljev posao. To je upravo vizija i vizualizacija. Rediteljici je ovdje trebao dobar koscenarist da joj postavlja nezgodna pitanja, problematizira motivaciju likova, buni se protiv klišeja i stereotipa, da malo ispegla dijaloge i učini ih prirodnim. Izgleda da je Žbanić to shvatila i kako sam čuo naredni film priprema u saradnji sa poznatim bosansko-američkim piscem Aleksandrom Hemonom.
Neka im je sa srećom.

U ponedjeljak čekam avion «B-H Airlinesa» koji rutinski kasni sat vremena. Nema veze. Koristim priliku da dočitam do kraja roman Dževada Karahasana Noćno vijeće u kojem ima i misao koja sjajno opisuje moje stanje nakon ovog brzinskog putovanje u rodni grad. Kaže Karasan da je «slobodan jedino čovjek koji ne mora raditi». Ovome naravno fali nastavak: «slobodan je jedino čovjek koji ne mora raditi ono što ne želi». Nema slobode bez rada, moj Karahasane, ali je pitanja šta, gdje i kako radimo.
Odoh dakle natrag u svoju čas slobodu, čas neslobodu, onako kako mi koji dan grah padne...