Pripremio: Siniša VUJANOVIĆ

Debata pod nazivom "Čekajući heroja" koju je proteklog vikenda organizovala grupa "Oštra nula" na kojoj se govorilo o osnovnim ljudskim pravima i potrebi da ih građani prepoznaju postavila je brojna pitanja i ponudila neke odgovore. Svi se s pravom pitaju da li smo pasivni zato što ne poznajemo svoja prava ili je pesimistični stav korijen problema.

Psiholog Srđan Puhalo za BLIN Magazin kaže da je teško reći u kom pravcu treba djelovati da bi se stanje popravilo jer ljudi ne vjeruju u svoju snagu, ne vjeruju da mogu nešto postići pa žive po principu "nemoj počinjati ono što ne možeš da ostvariš".

Najpozitivniji i najsvježiji primjer da stvari mogu i treba da se mijenjaju je sindikalno organizovanje u Urbanističkom zavodu RS koji već danima drma kriza - od sumnjive privatizacije, propasti preduzeća do još sumnjivijeg otpuštanja radnika.

Među sindikalcima jedan se istakao, imenom i prezimenom predsjednik sindikatske organizacije Urbanističkog Zavoda Igor Kljajić. On svoju namjeru da pomogne kolegama nije unaprijed osudio na propast i nije mislio da je njegova borba - borba protiv vjetrenjača.

- Svako treba da pronađe heroja u sebi, svom kolektivu, svojoj zajednici ili prodici kao šro je Igor to uradio u UZ RS i pokrenuo 95 odsto radnika da izađu na protest. Evo, konkretno, ti radnici očekuju sastanak sa premijerom i ispuniće im se neki zahtjevi. Najveći problem kod nas je strah, jer svako čeka da bude 'peti u redu, nikad prvi' - smatra Davor Paponja iz neformalne grupe građana "Oštra nula" koja je organizovala debatu.

Osim straha, dodaje on, neznanje ljudi o pravima kako radničkim, tako i građanskim osnovni su problemi pasivnosti ljudi.

Zapravo, kad se govori o građanskoj inicijativi, smatra Srđan Puhalo, postoje dvije struje - oni koji zagovaraju sistemski pristup, odnosno mijenjanje stvari iz korijena i opcija koja je za promjene po principu "korak po korak".

- Mijenjanje stvari iz korijena je veliki posao, a pitanje je koliko se u tom slučaju sve može dešavati brzo i efikasno. Moj stav je da treba mijenjati male stvari i ići u promjene korak po korak. Treba osmisliti model kojim treba parirati ljudima na vlasti koji imaju medije, novac i moć, odnosno aparat kojim upravljaju našim životima - smatra Puhalo.

Po njegovim riječima, pasivnost sama po sebi je najveći problem.

- Kad odlučiš da nešto uradiš, onda iznenađujuće lako možeš da dođeš do nekih informacija koje ti mogu biti od koristi da ostvariš svoje pravo. Prije svega, treba ljude osloboditi straha, motivisati ih da krenu da se bore za svoja prava - dodaje on.

Istovremeno, svaki uspjeh ostaje potpuno nezapažen. Oni koji dobiju bitku protiv vjetrenjača prolaze nepomenuti, njihov uspjeh se ne postavlja kao model. U medijima je mnogo više neuspjeha što ljudima poručuje da im se ne vrijedi "s rogatim bosti"

- Kada bi se to promijenilo, kada bi aktivnosti koje uspiju i ljudi koji ostvare svoj cilj bili prepoznati, vjerovatno bi to motivisalo ljude da se bore za svoja prava. Istovremeno, institucije koje po pravilu treba da zastupaju građane poput ombudsmana, besplatnih pravnih službi, sindikata treba više da budu u javnosti i govore o tome pa bi im se više ljudi i obraćalo, jer šta običan čovjek zna o pravima, o zakonima. Ko od nas uveče sjedi kući i lista službene glasnike - pita se Puhalo.

U svemu ovome ne treba zaboraviti ni ulogu nevladinog sektora, ali onih nevladinih organizacija koje se stvarno, a ne samo deklarativno bore za određene stvari.

- Dakle, govorim o NVO koje nisu tu da 'izmišljaju' probleme. Logično je da imate problem pa da iz njega nastane nevladina organizacija, a ne da se osniva NVO pa se onda 'stvara' problem - kaže Puhalo.

Problem je, takođe, da li sve prepustiti vremenu i dozvoliti da proces dugo traje ili neke promjene treba "pogurati" da se sve oko nas i u nama dešava mnogo brže.

(BLIN)