Ako ništa drugo, obitelj Balašević ima sluha za biznis kada se upustila u tako kompliciran projekt. Pročulo se, naime, da će film trajati gotovo tri sata, da će se iz snimljenog materijala napraviti i TV serija, a kako se radnja odigrava uoči Prvog svjetskog rata, scenografija i kostimografija zasigurno nisu koštali malo, kao ni dvadesetak glumaca i stotinjak statista, potrebnih za dočaravanje Balaševićeve priče, piše Nenad Polimac.

Koliko je film zapravo koštao? To se vjerojatno nikad neće doznati. Službeno se navodilo da je cijena manja od milijun eura, no to je nemoguće: toliko košta gotovo svaki hrvatski film u trajanju od stotinjak minuta. Budžet filma skrpali su vojvođanska vlada, Naftna industrija Srbije, nešto je dalo i srpsko ministarstvo (Šerbedžija je, navodno, bio važan posrednik s tom instancom), a gnjevni mladi srpski filmaši gunđali su da je Balaševiću samo za postprodukciju njihov ministar kulture odobrio pola milijuna eura. Kada se pribroje sredstva drugih sponzora, cijena filma i TV serije, koje su poskupljivali prekidi snimanja, vjerojatno je iznosila negdje između dva i tri milijuna eura, što nije puno za srpske standarde: pa “Čarlston za Ognjenku” i “Sveti Georgije ubiva aždahu” koštali su više!

Kada se u svijetu ovako skupi projekti pripremaju za izlazak pred publiku, mediji su doslovno zagušeni vijestima o filmu. Bio sam prije pet godina u Beogradu uoči premijere filma “Mi nismo anđeli 2” i čitav grad je bio u znaku njega, pa čak i rasvjetni stupovi: nimalo slučajno što je skupio 700 tisuća gledatelja.

Bez poklona publici

Poduzeće Salayka to radi drukčije: budući da film dosad nema distributera, vjerojatno će obitelj Balašević sama preuzeti taj posao. Kada će film u kina i hoće li uopće u njih, zasad se ne zna (uostalom, visokobudžetna komedija Emira Kusturice “Zavjet” drsko je zaobišla kina i objavljena je samo na DVD-u). Premijera je održana u ponedjeljak u Novom Sadu, u dvorani Naftne industrije Srbije od 360 mjesta, u koju novinari uopće nisu imali pristupa zbog visokog stupnja osiguranja, kako bi politička elita i predstavnici sponzora mogli nesmetano pratiti film. U Beogradu je već bila normalnija situacija jer su u Sava centru (4000 mjesta) održane dvije premijerne projekcije. Opet nije bilo posebnih projekcija za novinare ni u svijetu obavezne presice nakon filma, no što je tu je. Hladan odnos producenata prema medijima donekle se osvetio jer napisa u novinama vrlo je malo, a objavljene su i samo dvije recenzije filma. Prva od njih, ona Dragana Jovićevića u novosadskom Dnevniku (“Okasneli mraz u novosadskom Bolivudu”), izrazito je negativna, a Dubravki Lakić u Politici također se ne sviđa film, ali nije tako oštra.

Pogledao sam “Kao rani mraz” u srijedu u Sava centru jer sam htio izbjeći gužvu koja se obično stvara u takvim slučajevima na prvoj od dvije projekcije, no malo me kosnulo što se Balaševići uopće nisu došli pokloniti nakon što su se upalila svjetla i odjeknuo pljesak. Valjda su smatrali da su se Beograđanima dovoljno odužili u utorak uvečer.

Kakav je film?

Prvo, iznenadilo me što se Balašević gotovo potpuno odmaknuo od stihova u “Priči o Vasi Ladačkom”; vjerojatno mu je zasmetalo što ih je Samardžić već eksploatirao u “Jesen stiže, dunjo moja”. Radnja se odigrava negdje na vojvođansko-rumunjskoj granici, a film ima tri protagonista: prijatelje Vasu (Danijel Kovačević, kasnije ga igra Šerbedžija), momka pustolovnog duha Nikolu, koji studira bogosloviju (Marko Makivić, kasnije Peđa Bjelac, još jedan srpski glumac s međunarodnom karijerom), te Andriju (Ivan Đurić), čiji je stric vlasnik mjesnog dućana Verebeš (Mustafa Nadarević).
Fenomen Balašević

Sva trojica su zaljubljena u Malu Vidru (Jovana Balašević), kći lađara (Meto Jovanovski), koji između ostalog šverca i oružje. Andrija se prvi ohladi prema curi jer se u međuvremenu zagledao u Tilu (slovačka glumica Danica Jurčova), suprugu liječnika Šefera (Vojin Ćetković), dok je Vasa prepušta Nikoli, koji se, međutim, iz konformizma opredjeljuje za Vladikinu kćer, pa je to prilika da se Vasa približi Maloj Vidri.

Izbija, međutim, Prvi svjetski rat i tri prijatelja susreću se na fronti u Galiciji. Neki od njih bivaju ranjeni, neki nalaze nove ljubavi, a dva desetljeća kasnije nalaze se Vasa i Nikola te sumiraju svoje životne putove.

Balaševićevi poklonici - kojih je i u nas popriličan broj - zasigurno neće biti razočarani. Uostalom, objavio je on i osrednjih albuma, pa su svi dočekivani kao da su u pitanju remek-djela. Stoga, kada se obitelj Balašević jednom odluči prikazati film u Hrvatskoj, očekujmo gužve pred kinoblagajnama. Dotad treba razmotriti činjenicu kako je bilo moguće da se po jednoj pjesmi snimi jedna filmska trilogija, jedan gotovo trosatni film te dvije televizijske serije. Jedini odgovor je u fenomenu Balašević!

Teško je protusloviti negativnim recenzijama srpskih kritičara, jer je Balašević zbilja diletant koji ne zna puno o filmskom mediju. Umjesto da je uzeo iskusnog pomoćnika režije ili koredatelja, uposlio je kćer. Sam je pisao scenarij, a trebao mu je dramaturg koji bi ga upozorio da napisati dijalog ili nečiju naraciju nije isto što i dramski osmisliti scenu.

Film je, uz to, poprilično brbljav, a kako je to često slučaj s izgovorenom riječi kada su u pitanju ostvarenja iz regije, ne razumijete baš sve, pogotovo ne u kinu koje je tako veliko i guta ton poput dvorane Sava centra. Podnaslovi zaista ne bi bili na odmet!

Dok Balašević ne nastoji paradirati, nego prikazivati događaje, film je manje-više podnošljiv. No, kada postane stilist, sve ide k vragu. Recimo, u sceni u kojoj se doktor Šefer oprašta od svoje nevjerne supruge, kamera bez prestanka kruži oko njih. Za to bi dobio čistu jedinicu na ispitu iz filmske režije. Druga je krajnost sklonost “mudrim” eksplikacijama, poput tirade o ranom mrazu koju u završnici izgovara Šerbedžija. Balašević sebe smatra piscem i pjesnikom, pa nije mogao izdržati da takve stvari ne utrpa u film.

Ipak, unatoč očitim slabostima, skoro nisam gledao film koji me nije ugnjavio usprkos tome što je tako dugačak. Čak i kad je očito da je sve to nastalo u amaterskoj radionici, cjelina je prilično zabavna. Glumci su dobro odabrani, pogotovo Danijel Kovačević, koji igra mladog Vasu i koji bi s dobrim redateljem mogao napraviti puno više. Izvrstan je i novosadski glumac Radoje Čupić, Nikolin ujak, koji na izvjestan način predstavlja srce filma. Zapravo, jedino se naš Šerbedžija doima rutinski, no to je zato što ga je zapalo da samo recitira Balaševićeve poetične rečenice: on je ipak prevelika faca da bi se samo nečim takvim zadovoljio.

Film izgleda raskošno (odličan slovenski snimatelj Aleš Belak, stalni suradnik njihova prvaka Damjana Kozolea), poput kičaste razglednice, što nije mana, nego vrlina, a kada završi, žao vam je samo utoliko što je očito da se iz svega moglo napraviti uistinu nešto vrlo atraktivno. Za čitaoce našeg portala objavljujemo nekoliko snimaka iz ovog filma, kao i sa samog snimanja.

(Jutarnji list/DEPO)