Izvor: Tacno.net
Piše: Amer Obradović 

Od Vinkovaca prvo pamtim Dinamo. Komentatora Ivu Tomića kako s radija pravi sevdah o najvećem igraču tog tima – Sulejmanu Haliloviću – Majko mila, da vidiš Halila, poletio k’o da ima krila. Dinamo vodi u Vinkovcima… Drugo čega se sjećam kada je riječ o ovom gradu jest željeznica, raskrsnica i priča da kad tu dođeš iz Bosne, ima dalje veza i prema istoku i prema zapadu, pa i prema sjeveru, ako ćeš prema Mađarskoj. Kasnije sam na fakultetu naučio da je taj grad dao, čini mi se, dva rimska cara, ali Cibalija je našoj generaciji dala jednog drugog cara, velikog Gorana Bareta, rokera iz Slavonije koji nije volio da ga se tako zove. Jednom je rekao da njegov bend Majke nikada nije smatrao urbanim sastavom jer nisu ni došli iz urbane sredine. ”Pa, Vinkovci su tek nešto veći od Zapruđa i zato sam Majke oduvijek smatrao bendom ceste i zemlje, a ne gradskom rock-grupom”, rekao je.

Vinkovci nisu Liverpool, niti Seattle i očito je mladosti sa te slavonske zemlje trebalo nešto više od onoga što joj je sredina nudila. Iz takve atmosfere nastale su Majke, bend koji će postati jedan od najvažnijih predstavnika garažnog rocka i bluesa na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ne znam šta je motiviralo članove benda da ga tako nazovu, ali ime Majke ima i simboličko značenje. Recimo, u Krajini za nekoga ko vam je drag kažete – majjkaa, taman to bilo i neko dijete. I baš ta mladost, Bare i Majke su iz Cibalije postali glasnogovornici jedne generacije koja je odbijala uljepšavati stvarnost.

Vinkovci nisu Liverpool, niti Seattle i očito je mladosti sa te slavonske zemlje trebalo nešto više od onoga što joj je sredina nudila. Iz takve atmosfere nastale su Majke...

Iz te zemlje, s blatnjavog slavonskog druma izraslo je to autentično carstvo. Za razliku od rimskih legija, kohorti i pretorijanaca, Baretovo carstvo čuvali su gitare, pojačala, zadimljeni klubovi i pjesme koje ne ostavljaju mnogo prostora za laž. U njima se otvara ono mjesto u čovjeku gdje se susreću tuga, bijes, usamljenost i potreba da se, uprkos svemu, nastavi dalje. Da se krene. Štulić jest veći pjesnik, njegova umjetnost izašla je iz urbane priče, s izraženijim društvenim i političkim porukama. Bare, međutim, nije govorio s visine, nego kao čovjek koji poruku donosi iz vlastitog iskustva. Kako je i sam rekao, pjesmama nikada nije htio mijenjati svijet. U njegovom dunjaluku se miješaju blato i svjetlo, ljubav i suze, to lično, koje će on uz pomoć svih ovozemaljskih demona i ovisnosti testirati do krajnjih granica. Johnny je htio biti Homer, a Bare samo svoj.

Neki proroci govore s planina, neki iz hramova. Goran Bare govori iz blata. Iz Vinkovaca, iz vlastitih poraza, iz ljubavi koja boli i svijeta koji je grozan. Rijetko je lijep. Njegov rock bio je fizički, ponekad neugodan, uvijek neposredan. Bio je to zvuk koji nije tražio dozvolu, sirov i ogoljen, s prozuklim glasom koji kao da je dolazio iz podruma.

Imao je on raznih faza, s Majkama i solo, od šatro-narodnjačke zezancije s alter egom Hali Gali Halidom do Plaćenika. Njegove pjesme preživjele su promjene muzičkih moda. Zato se pjesme Mene ne zanima, A ti još plačeš, Mršavi pas, Budi ponosan, Ja sam budućnost i Vrijeme je da se krene ne slušaju samo kao rock-kompozicije nego i kao dijelovi jedne šire priče o čovjeku koji pokušava objasniti vlastito mjesto pod zvijezdama. A Teške boje, pjesma koja je Bareta približila i publici izvan tradicionalnog rock-kruga, nosi nešto od onog paradoksa koji prati njegovu karijeru: što je pjesma jednostavnija u izrazu, to ono što govori može biti složenije.

Neki proroci govore s planina, neki iz hramova. Goran Bare govori iz blata. Iz Vinkovaca, iz vlastitih poraza, iz ljubavi koja boli i svijeta koji je grozan

Ironično, njegove pjesme završile su čak i u političkim kampanjama, iako su nastajale iz njegovih najličnijih iskustava i pogleda na svijet. Baretove pjesme pratile su kampanje Ivice Račana i Ive Josipovića. Tako to biva: čovjek napiše pjesmu iz najdublje vlastite intime, publika je prisvoji kao himnu generacije, a onda ona postane song tuđe ambicije.

Bare kao da je stigao do devetog kruga Danteovog pakla – tamo gdje više nema prostora za bijeg od vlastitih demona. On je bio poput razapetog psa na raskršću svijeta koji ga ne razumije i sebe samog, između odanosti i odbačenosti, blata iz kojeg je potekao i neba do kojeg nikada nije pokušavao stići čistim putem. I baš iz tog mraka dolazi njegov glas, grub i ranjiv, s porukom da je budućnost.

Bare pokazuje da iz provincije ne moraš otići da bi postao važan. Ponekad je upravo iz nje potrebno krenuti da bi čovjek razumio ko je. Vinkovci su mu dali početak, Majke prostor da se izrazi, a muzika mogućnost da vlastito iskustvo pretvori u nešto što pripada svima nama. A sada, kako je i sam pjevao – ide nazad na put, vraća se blatu svom.

(Tacno.net/DEPO PORTAL/ad)