Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske i jedna od najviših političkih funkcionerki tog entiteta tokom rata u Bosni i Hercegovini, umrla je danas u Beogradu u 95. godini.

Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 2002. godine priznala je krivicu za progon Bošnjaka i Hrvata u BiH. U završnom obraćanju Sudu govorila je o odgovornosti tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske, vlastitoj ulozi u politici koja je dovela do stradanja hiljada ljudi, ali i o tome kako je, kako je sama rekla, odbijala da se suoči s izvještajima o zločinima nad nesrbima, prenosi Oslobođenje.

U nastavku prenosimo njeno obraćanje pred Haškim tribunalom u cijelosti:

- Gospodine predsjedavajući, gospođo tužiteljice, branioci - zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Prije skoro dvije godine došla sam ovdje kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod - jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe, i da ih, zajedno sa mojim braniocima, provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim.

U to vrijeme, ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, i više od toga - naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio - vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; i - kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela?

Odgovor na oba pitanja je vjerujem - strepnja - zasljepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba - odbila sam da se sa time suočim, ili čak da ih provjerim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uvjerenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i neprovjeravajući. Ostala sam sigurna u svom uvjerenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve - dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste jučer, a i djelimično danas opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udio u tome. Ova odgovornost je moja - i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cijenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvijek će ostati dio mene.

Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je - na kraju - samouništavajuća.

Što se tiče mog naroda - rekla sam danas nešto ovdje o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvijek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čovjeku, koji je - više nego iko drugi - ugrađen u biće srpskog naroda, a to je Sveti Sava.

Put koji je on slijedio bio je obilježen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svijetu koji ga okružuje, čovjek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod. Put i primjer Svetog Save su slijedile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima.

Dovoljno je samo pomenuti Vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo - pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom posljednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima - premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada - tog rukovodstva - su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina - da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za svoja djela. Ali, ja vjerujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću - ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene - članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi - ne samo za mene, nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu - sudijama, tužiocima, istražiteljima - uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj Sud postoji. Hvala vam - rekla je tada osuđena ratna zločinka Plavšić.

Ona je osuđena na 11 godina zatvora, a nakon što je odslužila dvije trećine kazne, puštena je na slobodu 2009. godine. Nakon izlaska iz zatvora povukla je priznanje krivice, tvrdeći da ga je prihvatila kako bi izbjegla ostale tačke optužnice, uključujući genocid, i kako bi okončala postupak, umjesto da suđenje traje još nekoliko godina.

Izjavila je kako je ona sebe žrtvovala te da nije učinila ništa loše. 

- Priznala sam krivicu za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da nisam, suđenje je moglo potrajati tri, tri i po godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija - kazala je Plavšić 2009. godine.

(Oslobodjenje.ba/DEPO PORTAL/au)