Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Ove jeseni navršava se dvadeset pet godina otkako je počela emitirati FTV. Jubilej je to koji zaslužuje pažnju i neka sjećanja.

Bio sam njen prvi direktor. Željeli smo da to bude moderna javna kuća, televizija koja ne prepričava tuđi svijet nego pravi svoj. Zapravo, kuća se zvala RTVFBiH, ali se u govoru nekako svima primilo i ostalo kao FTV.

Zvaničnu historiju neka pišu oni kojima je to posao. Ovdje ću zapisati nekoliko priča o ljudima, emisijama, filmovima i serijama koje su obilježile ta vremena, onako kako se pričaju kad se ugase reflektori i raziđe publika. Iza scene i bez redoslijeda – sjećanje to poštuje.

Da krenemo od serije koja je zamalo završila u ladici, i to dvaput. Prvi put kad je umro njen reditelj, a drugi kad ju je, s već snimljenih pet epizoda, odbio partner za kojeg smo mislili da je siguran. Danas je znamo kao „Lud, zbunjen, normalan“. Ali po redu.

Scenario Feđe Isovića postojao je znatno prije nego što je 2007. pala prva klapa. Radni naslov bio je „Dobri momci“, a seriju je trebao režirati Benjamin Filipović – Benja, s kojim je Feđa već sarađivao na filmu „Dobro uštimani mrtvaci“. Onda je Benjamin u julu 2006. iznenada preminuo i projekt je stao. Feđa je kasnije zapisao da je scenario ponovo završio u ladici. Nastavio je pisati i stigao do šesnaest epizoda.

Tada je iza scenarija stao Davor Pušić iz produkcije FIST, ponudio projekt, a mi smo odlučili da probamo nešto napraviti od toga. Scenarij je bio odlična i ključni razlog zašto smo stali iza projekta. 

Imao sam samo jednu primjedbu: rekao sam Feđi da možda nije dobar naslov „Dobri momci“. Scorseseov „Goodfellas“ već je bio jedan od najpoznatijih filmova savremene kinematografije, a naša serija morala je imati vlastiti identitet. Feđa je predložio „Lud, zbunjen, normalan“. To smo svi prihvatili.

FTV je u projekt ušla s maksimumom sredstava koja smo tada mogli izdvojiti za domaću igranu produkciju. Ali to nije bilo dovoljno, bilo je tek pola. Iako je po formi to bio sitcom, željeli smo da ima jak regionalni kast, a to košta. Veliki dio producentskog i finansijskog rizika preuzeli su Davor i FIST.

Postojala je i okolnost o kojoj javnost nije znala. Pušić je u to vrijeme bio teško bolestan. Dok smo zatvarali finansijsku konstrukciju, okupljali glumce i tražili regionalnog partnera, on je vodio mnogo ozbiljniju, vlastitu bitku koju je, srećom, dobio. Zato njegovu ulogu ne treba svoditi na producentski kredit na špici. Bez njegovog uvjerenja i rizika koji je bio spreman preuzeti, teško je reći bi li serija ikada stigla do TV ekrana.

Važan trenutak dogodio se u Beogradu, u martu 2007, na premijeri mog filma „Nafaka“ u Sava Centru, u kojem su, pored ostalih,  igrali Mustafa Nadarević i Senad Bašić. Poslije premijere ekipa filma je završila u kafani KGB. Senad je od početka bio u igri za novu seriju, a te večeri prvi put sam s Mustafom ozbiljno razgovarao o scenariju i ponudio mu ulogu. Mustafa je mnogo godina kasnije u intervjuu za zagrebački „Nacional“ ispričao da mu je uloga ponuđena upravo na premijeri „Nafake“ i da je, nakon što je pročitao prve tri epizode, zaključio da bi to moglo biti dobro. Tada još niko nije znao šta će Izet Fazlinović postati.

Konačan dogovor pao je u Zagrebu, u Cafe Buldogu. Mustafa je, za skroman početni  honorar, prihvatio ulogu i tako je rođen Izet Fazlinović. Senad Bašić postao je Faruk, a kroz kasniji kasting kao Damir je ušao Moamer Kasumović. Porodica Fazlinović bila je na okupu.

Ali imali smo problem s rediteljem. Nakon Benjine smrti trebalo je pronaći novog, a jedna od opcija bio je i sam Mustafa: razgovarali smo o tome da igra Izeta i istovremeno režira. Nije bio za tu varijantu, srećom za projekt. Režirati seriju i graditi tako zahtjevan lik bilo bi ogromno opterećenje.

Predložio sam Elmira Jukića, što je Feđa kasnije potvrdio pišući o nastanku serije. Bila je to jedna od ključnih odluka. Jukić je, kao dobar zanatlija, dobro razumio Feđin tekst, imao osjećaj za ritam komedije i dobar instinkt za glumačku podjelu. Zanimljivo je da ga je kao reditelja za ovaj posao preporučio TV serijal kratke igrane forme „Mujo i Suljo“ s Enisom Bešlagićem i Milanom Pavlovićem.

Federalna televizija je u to vrijeme sarađivala s RTL-om na produkciji serije „Ne daj se, Nina“, imao sam direktne kontakte s ljudima iz kuće i postojao je načelni dogovor da sarađujemo i na ovoj našoj seriji. Zato smo vjerovali da će, kad napravimo prve epizode, posao biti formaliziran.
Snimili smo prvih pet epizoda. Više nismo nudili samo scenario i ideju, imali smo seriju. RTL ju je pogledao i odustao. Primjedbe koje su nam prenesene bile su da u seriji nema „dovoljno žena i glumci ružni“.

Nije nas odbila televizija kojoj smo prvi put pokucali na vrata, nego partner s kojim smo već sarađivali. Bio je to za mene hladan tuš, ali sam brzo reagirao.

Istog dana otišao sam na Novu TV, kod Siniše Svilana, i pokazao mu isti projekt: istih pet epizoda, iste likove, iste glumce, one za koje je nekoliko sati ranije neko procijenio da nisu dovoljno atraktivni.

Svilan je očigledno vidio nešto drugo. Njegov direktor finansija se dvoumio, ali smo ugovor potpisali istog dana u jednom zagrebačkom restoranu. Prije toga smo po Zagrebu pustili priču da RTL hoće seriju. Svakako, Nijemce koji su tada vodili RTL niko nije ni viđao po Zagrebu.

Bio je to dan u Zagrebu za pamćenje. Ujutro imaš projekt za koji vjeruješ da već ima regionalnog partnera. Nekoliko sati kasnije taj partner kaže „ne“, a do kraja dana sjediš u restoranu i završavaš posao s njegovim najvećim konkurentom. Takav je ponekad televizijski posao. Hvala mojim zagrebačkim prijateljima, čija imena neću spominjati, na plasiranju trika kojim smo  ubrzali odluku Nove TV da uđe u posao.

Dakle, da ostane zapisano: serija je nastala u produkcijskom okviru Federalne televizije i FIST-a, odnosno autorske ekipe okupljene oko Davora Pušića. Matična televizija bio je FTV, a Nova TV koproducent koji je ušao u projekt.

U nedjelju, 2. septembra 2007, u 20:05, FTV je emitirala prvu epizodu, „Opća zabuna“. Potom je krenula i na Novoj TV u Hrvatskoj, a dogovor sa Svilanom otvorio je veliko hrvatsko tržište i započeo regionalni život serije.

Publika je sama odlučila. Prihvatila je Fazlinoviće, a Izet je prerastao samu seriju: Mustafa je napravio lik koji je mogao biti sebičan, primitivan, lukav, inteligentan, sentimentalan i beskrajno smiješan – često sve to u istoj sceni. Isti oni glumci koje je jedna televizija procijenila kao neatraktivne postali su lica koja se prepoznaju u sekundi.

Komercijalno gledano, to je najuspješniji proizvod TV industrije u BiH ikada i jedan od najvećih u regiji.

Kad danas vratim film unatrag, moglo se desiti da serija nikada ne nastane. Mogla se zvati „Dobri momci“. Mogao ju je režirati Benjamin Filipović, a nakon njegove smrti Mustafa Nadarević. Feđa je mogao odustati od serije nakon Benjine smrti, Mustafa je mogao odbiti Izeta. FTV je mogla zaključiti da je domaća igrana produkcija preskupa, Davor Pušić da je rizik prevelik, a mi poslije RTL-a da za seriju nema regionalnog tržišta. I Siniša Svilan mogao je reći „ne“.

Srećom, ništa od toga se nije dogodilo, pa je priča o nastanku danas historijskog igranog TV serijala imala sretan kraj. Sreća je pratila “dobre momke” koji su se okupili oko ovoga projekta. 

Ostalo je historija.

(DEPO Portal/ak)