analitičar bez patetike

Slobodan Šoja, bh. diplomata o 'boljoj Bosni': 'Mundijal nam je pokazao da postoje dvije BiH - i da je bolja ona vani'

Front06.07.26, 18:45h

Slobodan Šoja, bh. diplomata o 'boljoj Bosni': 'Mundijal nam je pokazao da postoje dvije BiH - i da je bolja ona vani'
Bh. diplomata koji vjeruje da je vrhunski sport savršen diplomatski ključ, govori o Mundijalu, dijaspori i “boljoj Bosni” koja postoji izvan granica BiH, te o tome šta su Sušić i Halilhodžić značili u Francuskoj

 

 

 

Izvor: Oslobođenje
Razgovarao: Hajrudin Redžović


Dok su desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca u transu marširale ulicama sjevernoameričkih gradova, od Toronta do Los Angelesa i Seattlea, na travnjacima Mundijala 2026. ispisivala se historija koja prevazilazi uske sportske okvire. Fudbal odavno nije samo igra. U svijetu gdje se imidž države prečesto mjeri skupim i jalovim lobističkim ugovorima, jedanaest momaka u plavo-žutim dresovima uradilo je za međunarodnu reputaciju Bosne i Hercegovine više nego mnoge zvanične institucije u posljednje tri decenije.


Nastup Zmajeva na Svjetskom prvenstvu u Sjevernoj Americi – od suza radosnica u Zenici do epskog sudara sa Sjedinjenim Američkim Državama u San Franciscu – demonstrirao je snagu “meke moći” (soft power) na najbrutalniji i najljepši mogući način.


Za analizu ovog fenomena potreban je sagovornik koji razumije arhitekturu visoke politike, ali i dubinu narodnog inata. Slobodan Šoja je diplomata od karijere, erudita i čovjek koji dubinski dekodira evropski politički i kulturni prostor. Kao bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Francuskoj (2000–2004), a kasnije i u Egiptu, iz prve ruke je svjedočio kako fudbalski giganti, poput Safeta Sušića, Vahida Halilhodžića i Mehmeda Baždarevića, funkcionišu kao najmoćniji nezvanični pasoši naše zemlje, otvarajući ona vrata pariških salona koja za klasičnu politiku ostaju čvrsto zaključana.


Šoja nije klasičan birokrat, već analitičar koji bez jeftine patetike hirurški precizno secira naš mentalitet, detektujući paradoks u kojem trenutno postoje “dvije Bosne i Hercegovine” – ona posvađana unutar vlastitih granica i ona prosvijećena, prkosna, koja diše izvan njih.
Za Oslobođenje gospodin Šoja govori o Mundijalu kao prvorazrednom rebrendiranju nacije, narodnoj diplomatiji dijaspore, pariškim šampanjcima i onom ultimativnom bosanskohercegovačkom apsurdu: kako zemlja sa paralizovanim sistemom uspijeva proizvesti fudbalsku i ljudsku klasu pred kojom zastaje cijeli svijet.


Efekat Mundijala 2026: Rebrendiranje nacije


Oslobođenje: Upravo smo svjedočili historijskom nastupu naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Od suza radosnica nakon izbacivanja Italije u Zenici, preko sjajnih partija u grupi, pa do lavovske borbe i ispadanja u šesnaestini finala od SAD-a u San Franciscu – slika Bosne i Hercegovine sedmicama je obilazila planetu u najpozitivnijem mogućem svjetlu. Koliko je, iz Vašeg diplomatskog ugla, ovaj konkretan Mundijal uspio rebrendirati našu zemlju u očima svjetske javnosti u odnosu na sliku iz devedesetih?


Slobodan Šoja: Mundijal je Bosnu i Hercegovinu uspio rebrendirati otprilike onoliko koliko i Zelenortska ostrva! Stanje u ovom posrnulom svijetu je takvo da najveći dio planete sa simpatijama gleda isključivo male zemlje koje se na čudesan način bore sa divovima. Pa kad velika Španija ne uspije pobijediti Zelenortska ostrva tome se divi cijela planeta, a još kad cijeli svijet vidi, a vidi vrlo dobro, kako se Messi i Argentina muče da pobijede, onda apsolutno sve simpatije planete lete k njima. Ali najvažnije je da se svijet ne divi samo igračima već se divljenje prenese na zemlju odakle ti momci dolaze. Tokom meča ljudi uvijek poistovjećuju igrače sa državom pa je i Bosna i Hercegovina uspjela zablistati u očima svijeta koji ima tako malo prilika da se divi našoj zemlji. Tako je to danas u svijetu, dvije ili tri fudbalske pobjede postignu više nego godine političkog i diplomatskog truda. Zato plasman Bosne i Hercegovine na Mundijal nije i ne može biti samo sportski događaj već prvorazredno rebrendiranje, kako kažete, naše zemlje. Efekat je još veći nego kod drugih zemalja jer slika o nama u svijetu je u cijelom ovom stoljeću sve vrijeme krajnje crna i loša. Zato, kad svijet vidi neku našu djecu kako s posebnom inspiracijom i ljubavi prema zemlji trče po terenu tako da to izgleda kao da lete, onda svijet ugleda našu zemlju upravo kako bismo željeli i kako bismo željeli da nam izgleda država. Da nam država liči na fudbalski tim. Da bude zemlja zajedništva i zajedničkih interesa, zajedničkog pripremanja strategije i dogovaranja nastupa u svijetu; da to bude zemlja sklada i koordinacije, zemlja koja djeluje kao jedan tim koji želi samo pobjedu i uspjehe, a zna da je može postići samo u jedinstvu i jedinstveno.


Oslobođenje: Gledajući tu iluziju savršenog jedinstva na terenu, koliko je zapravo tragično što nismo uspjeli srušiti Ameriku i proći dalje, čime bi taj efekat rebrendiranja u očima svijeta dobio neslućene razmjere?


Slobodan Šoja: Svaki naš reprezentativac je tačno znao da ulog nije samo sportski već pozicioniranje jedne nesrećne i unesrećene države među najbolje i najatraktivnije zemlje svijeta. Zato je za našu državu naročito tragično što nismo ušli u osminu finala, među 16 najboljih zemalja, i to poslije pobjede nad vladarima planete. Teško je i zamisliti kakav publicitet bismo dobili, kakve ocjene, kakve simpatije... Bilo bi to naravno sjajno i ugodno, ali ni to nije toliko važno. Važnije je da bi nas svijet gledao drukčijim očima. A najvažnije bi bilo da vratimo vjeru u sebe i spoznamo kako samo jedinstvo donosi uspjehe. To smo propustili, nije nam se dalo.


Oslobođenje: Ipak ostajemo s tim gorkim “šta je moglo biti”. Kako se, po Vama, iz toga ide dalje?


Slobodan Šoja: Oni koji ispadaju se polako zaboravljaju tako da ćemo i mi uskoro ponovo biti zaboravljeni, ali sad imamo pojačan motiv da se borimo da opet iznenadimo kako svijet, tako i sebe! Najvažnije je da smo izvukli lekciju i shvatili koliko okupljanje oko države u jednom neviđenom zanosu može i mora promijeniti svijest kod ljudi. Svako cijeni pobjede i pobjednike. Mi smo dosad igrali najčešće ulogu gubitnika. Sada smo izgubili ali smo u suštini dobili. Moramo se naučiti kako biti dobitnici. Formula je jednostavna, ali nisam siguran da je cijela, ali baš cijela, zemlja spremna da prihvati opštedobitnu formulu. Mnogo smo sebični i nemamo naviku boriti se za kolektivni već isključivo pojedinačni uspjeh. Kako to prevladati, ne znam. Zapravo znam ali šta god bih kazao zvučalo bi kao utopija jer utopija je postala naša sudbina.


Cijeli intervju čitajte ovdje

 

(DEPO PORTAL/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook