Foto: Dženat DREKOVIĆ i Adnan UČAMBARLIĆ

Drama "Sarajevo - grad od snova" autora Jasmina Durakovića premijerno će biti izvedena u četvrtak, 4. juna na sceni Pozorišta mladih Sarajevo.

Predstava govori o Sarajevu iz vizure ratnih i poslijeratnih godina. Fantazmagoričnim dramskim rukopisom koji kombinuje dramaturgiju modernog američkog filma i teatra apsurda, autor ispisuje modernu povijest grada Sarajeva koji objedinjuje opsadu, reintegraciju, "doba mira" i promašenih pokušaja, "građanskog bodybildinga" kroz učešće stranih NVO-a… Komad također postavlja pitanje koliko još uvijek postoji sloboda govora i umjetničkog izražavanja kada su u pitanju osjetljive teme poput rata i pomirenja, kao i koliko su domaći umjetnici profitirali na temama ratnih trauma.

Dramaturg Segor Hadžagić naveo je na današnjoj konferenciji za medije da je riječ o dramskom tekstu koji je još prije 26 godina dobio nagradu na konkursu Narodnog pozorišta Sarajevo. Međutim, ovaj tekst nije postavljen na scenu Narodnog pozorišta.

- Drago mi je što tekst nije postavljen u Narodnom pozorištu, jer svojom poetikom računa na scenu Pozorišta mladih. I nakon 26 godina ovaj tekst dobija pravu scenu - kazao je Hadžagić  i dodao da je riječ o drami sa netipičnim junacima koji su uhvaćeni u vrtlog rata.

- Netipični su po tome što su pjesnici, sanjari, idealisti - naveo je Hadžagić.

Direktor Pozorišta mladih Sarajevo Ismir Fazlić kazao je da će ova godina u tom pozorištu biti u znaku domaćih autora te dodao kako je Durakovićeva predstava produkcijski jako zahtjevna, ali da je, kao autor teksta, napravio dobar posao te smatra da će predstava dugo živjeti na repertoaru Pozorišta mladih.

Autor Duraković ističe da je rad na tekstu počeo 1993. godine u Sarajevu. On je govorio i koliko je uticaja na pisanje imao osjećaj samoće u kome smo se svi tada našli, šok zbog rata, kao i njegov profesionalni novinarski rad. On je također naveo da je za njega pisanje ovog teksta bilo neka vrsta terapeutskog tretmana.

- Kad sam ulazio u ovaj proces, želio sam da provjerim koliko je taj tekst aktuelan u odnosu na vrijeme koje je prošlo. S te strane, nekako mi se čini da nije izgubio, već da je zapravio dobio. Za mene je pisanje ovoga teksta bilo neka vrsta terapeutskog tretmana u kojem sam tada, ali i danas, tražio odgovore na pitanja koja su mene mučila  - o izdaji grada pod opsadom, globalnoj, komšijskoj, ali i onoj nas samih prema njemu. Ipak, grad čine ljudi i ova predstava je svojevrsna posveta tim ljudima. Oni su, ne politike i ideologije, jedini historijski pobjednici iz tog vremena. 

Govori o stvarima koje su bitne za tadašnje Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, ali i za današnje. Mi živimo u svijetu koji je nesavršen, u državi koja je nefukcionalna. Imamo rezultat rata koji se zove Dejtonski sporazum koji zapravo ovu zemlju i ljude u njoj drži zarobljenima. To je bilo vrijeme preživljavanja, ali i vrijeme u kojem smo zapravo doživljavali i ponos i razočarenja. Prvo odnosom međunarodnih politika, agresijom, ali i nekim procesima koji su se dešavali unutar nas samih.

Gledajući iz ove perspektive, to je bilo vrijeme kad se raspao komunizam, država, Sarajevo i BiH su napadnuti, ali su se istovremeno stvarale nove ideologije, nove politike koje su bile zasnovane na nekim potpuno drugim principima negoli u vrijeme kada sam ja odrastao '80-ih. To je jedno šokantno vrijeme za mene lično, a vjerujem i za mnoge sugrađane koji se dobro sjećaju tih godina.

To su neka proživljena iskustva, i moja i ljudi oko mene. Ja sam u to vrijeme bio novinar Slobodne Bosne i član glavnog štaba Armije RBiH, te znam dosta o tom periodu. Sama emocija koju nosimo iz tog vremena je bitna. Ljubav, odnos i prijateljstva među vojnicima, ali i borba za moć unutar onih koji nas napadaju, ali i nas samih. Sve su to nekako teme ovog teksta.

Tekst se bavi i pitanjima nakon rata, na koji način je nakon Daytona međunarodna zajednica ušla u rješavanje našeg problema. I tu vidimo jedan veliki neuspjeh zbog kojeg smo danas svi frustrirani, nezadovoljni stanjem u državi u kojoj živimo. Ta nefunkcionalnost države se tada stvarala, odnosno tad su stvoreni temelji za ono što danas imamo - ispričao je Duraković.

Duraković je naglasio i ulogu ekipe s kojom je radio u Pozorištu mladih i koja je imala značajnu ulogu u realizaciji teksta.

- To je bio period užasa, samoće i konstantnog straha, ali je postojala neka bliskost među ljudima, jedinstvo i iz toga je proizilazio niz apsurdnih situacija i mi upravo pokušavamo da prikažemo tu stranu kroz ovaj komad. Ipak neka pozitivna slika da je i u ratu pobijedio optimizam čovjeka, zapravo je to ono što nam je pomoglo da preživimo - objasnio je Hadžagić.

Belma Lizde Kurt glumi Staricu, vanvremensku metaforu historije i domovine. Kao svjedok društvenih promjena, ona prati događaje koji su obilježili ove prostore postavljajući pitanja.

- Poslije svakog nekog perioda, dešavanja, ona postavi određeno pitanje. Mislim da ono najvažnije što moj lik na neki način i nosi u sebi kao neku poruku jeste da trebamo da naučimo neke stvari iz svojih grešaka iz prošlosti, da ne griješimo i da dozvolimo da se stvari opet dešavaju na neki ružan način i možda da razmislimo pred izbore koga ćemo birati ponovo jer je ovo sada cirkulirajuća greška - izjavila je.

Na konferenciji je istaknuto da Durakovićev komad savršeno odgovara sceni za mlade, budući da razara klasične modele dramskog pozorišta i uvodi tehniku "teatarskog scenarija" koja računa na upotrebu modernih medija: filma, televizije i video arta, čime se stvara dinamična teatarska vizija koja gledatelje ostavlja bez daha. Sve se odvija veoma brzo u katarzičnom tempu koje bolno i precizno secira jedno društvo koje s lakoćom stvara svoje povijesne tragedije i mitove, a teško se oslobađa tereta prošlosti.

U predstavi glume Belma Lizde Kurt, Alisa Čajić, Mirvad Kurić, Vanesa Glođo, Edin Avdagić, Semir Krivić, Robert Krajinović, Deni Mešić, Haris Bidžan i Enes Kozličić.

Autorski tim predstave čine Džejlana Karaman Pašić (scenografkinja), Segor Hadžagić (dramaturg), Lana Lončarević (kostimografkinja) i Armin Jusuframić (kompozitor).

(DEPO PORTAL/au)