Razgovarao i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

U Muzeju Grada Zenica, u okviru festivala kulture Zeničko proljeće, održana je retrospektivna izložba stripa planetarno slavnog autora Stevana Subića - Zagonetanje pod punim mjesecom.

Stevan je istinska svjetska zvijezda devete umetnosti, a istovremeno je ostao skromna osoba, posvećena fanovima i balkanskim korijenima.

Rođen je 15 februara 1982. godine u Zrenjaninu, a poznat je kao strip crtač, scenarista i pisac, grafički dizajner i ilustrator. Autor je fanzina Žuta cigla i radio emisije Muholovka. Dobitnik je deset nagrada za kratku formu stripa i objavio je šest autorskih grafičkih novela. Kao crtač radi za talijansku, francusku i američku strip produkciju. Najpoznatiji je po radu na stripovima Tarzan i Conan, a djela su mu prevedena na 16 jezika.

Stripove je počeo crtati još kao dječak, ali je sa 19 godina prestao i tome se vratio tek devet godina kasnije. U međuvremenu se okrenuo drugim medijima - štampanim i elektronskim. Pisao je scenarije, glumio i montirao materijal za radio emisiju Muholovka. Ono što ga izdvaja od ostalih slavnih strip autora je to što je njegova stripovska karijera počela u, relativno, zrelijim godinama. Do tada je radio jedan od najtežih poslova na svijetu - radio je na naftnoj bušotini, što je jedno vrijeme i nastavio raditi paralelno sa crtanjem, za koje su bili rezervisani kasni večernji i noćni sati.

Stripom se ozbiljnije počeo baviti tek 2009. godine. U septembru te godine učestvovao je na salonu stripa u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, gdje se predstavio sa stripom od četiri table - Bruk Halabrin, sa kojim je osvojio nagradu. Nakon toga je njegova slava krenula rasti nevjerovatnom brzinom. Uslijedili su pozivi za saradnju, prvo od talijanskog Bonelijem, a kasnije i od drugih izdavača.

Od tada crtao Conana, Tarzana, Batmana i čitav niz drugih čuvenih likova. Na stripu The Riddler Year One radio je sa čuvenim američkim glumcem i rediteljem Paulom Danom. Strip je bio prequel za film The Batman Matta Reevesa, u kojem je Dano i glumio Riddlera. Također je radio i na serijalu The Penguin sa Tomom Kingom te Batman: Full Moon sa Rodneyem Barnesom, itd.

Danas je Stevan više nego tražen umjetnik u čitavom svijetu, a eksluzivno za DEPO Portal govori o svojim djelima, procesu rada i izazovima, važnosti legata i onoga što se prenosi mlađima, bh. i regionalnim kolegama te ljubavi ka stripu uopće.

Ovo ti nije prvo gostovanje u BiH. Prvo je bilo Sarajevo, a sada Zenica. Kako je došlo do ove izložbe?

Moj drugar Zdravko Cvjetković je ovo spominjao već dugo. Međutim, nikako nismo mogli vremenski da se poklopimo. Ja, ako negdje idem, idem samo zato što je neko bio jako istrajan u tome. Poklopilo mi se da imam vremena i da se sretnemo u Zenici. Jako sam sretan zbog toga. Prvo - što vidim svoje stare drugare. Drugo - što pričam o stripu za publiku za koju nisam siguran da može čuti o ovome na drugom mjestu. Možda može čuti druge stvari, ali o stripu mislim da se na cijelom Balkanu ne priča koliko bi trebalo, jer imamo stvarno šta da kažemo. Zato me ovo, na više nivoa, jako raduje. Jako sam zadovoljan što sam tu i što radim nešto važno za strip u regionu. 

Koji su stripovi i autori najviše uticali na tebe kao crtača?

Jugoslovenski prostor je bukvalno bio samo Bonelli. Talijanski stripovi. Za mene. Ja sam takav da sam, kada naiđem na nekoj trafici u mom rodnom Zrenjaninu ili negdje drugo, samo njih i uzimao i s njima rastao. Ti tako, zapravo, i ne znaš da postoje drugi stripovi. I tako se oblikuješ. Onda kasnije shvataš da postoje i ostali, pa ti zanimanje raste. Učiš o Francuzima, učiš o američkoj produkciji... Moj početak je bio sa talijanskim stripom i na tome sam zahvalan, zato što je taj izraz jako važan. Ti talijanski majstori su monumentalni. Uče te da savladaš tuš, uče te o pripovijedanju... To zaista ne može da se nauči na drugi način osim u talijanskoj školi izraza. 

Da li se rad na naftnoj bušotini odrazio na tvoj autorski izražaj?

To su već neke stvari koje se tiču psihologije i ko zna kakvih je sve dubina mentalnih i ponora, gdje se gomilaju iskustva. Ja ovako, linearno i na prvu loptu, nisam siguran da je uticalo mnogo ili da je uticalo uopće. Međutim, to sigurno nije tako. Negdje je ostavio traga taj boravak na otvorenom, i zimi i ljeti, gdje upoznaješ granice svog tijela i granice tijela ljudi s kojima radiš tamo. Počinješ da poštuješ život na drugačiji način i da spoznaješ svoje krhkosti i banalnosti. Jer, jedno zimsko jutro u januaru, u jedan sat, na vjetrometini banatskih ravnica ti radiš na 19 metara visine, a ti vjetrovi su kao žileti... Počinješ tretirati svoje tijelo i vrijeme na ovoj planeti potpuno drugačije. Tako ta neka iskrenost u izrazu potiče, na prvom mjestu, od toga što sam život vodio tako - iskreno i u borbi sa svojim iskustvima i granicama. To, vjerovatno, rezultira određenim stilom koji je prepoznatljiv, jer je intiman i dolazi sa onog mjesta gdje nemam potrebu da nekog oduševi, nego da ispričam ono što bih ja htio. 

Koliko si, odnosno, jesi li uopće upoznat sa radom bh. autora?

Mogu reći da bih volio da znam više. Ono što znam, to mi je poznato od drugara koje poznajem kroz festivale u regionu - nekadašnji festival u Makarskoj, pa čuveni hercegnovski festival te nekoliko festivala po Srbiji. Tu sam uspio i upoznati neke ljude. Ono što znam, to je da, pored Zdravka i drugara iz Zenice koji imaju tu svoju školu stripa, poznajem još i rad Enisa Čišića, Milorada Vicanovića Maze, Filipa Andronika, Midhata Kapetanovića... A da li su oni svi koji rade na stripu, to već ne bih znao. Ali njih znam. 

Strip je, na našim prostorima, danas poprilično marginaliziran. Desi li se, uopće, da te neko prepozna na ulici?

Bio bih neiskren ako bih rekao da se nije desilo. Da li u tome uživam? Pa... i ne baš. Ja nisam estradna zvijezda niti estradni umjetnik. Nisam na sceni da pjevam ili ne znam šta da radim, nego crtam stripove. Dešava se, recimo, da me, u Novom Sadu ili Zrenjaninu, ljudi sretnu u pekari ili prodavnici. Na primjer, momak koji radi za kasom mi otkuca račun i ja hoću da platim, a on me gleda nekako čudno. I kad sam već krenuo, on me pita "kad će neki novi strip izaći?". Momak na kasi, za kojeg bih rekao da nikada strip u životu nije otvorio. Također, konobari u kafanama. I oni me znaju, pa moram sada da pazim (smijeh). To nije nešto što bih ja htio, ali očigledno je da stripovi žive na način koji mene jako raduje. To je ona svijetla strana, zbog toga mi je ipak drago. 

Mnogi tvrde kako je tvoja adaptacija Tarzana najbolja ikada. Kakav je osjećaj istovremeno prevazići i Hala Fostera i Baneta Kerca?

Ja sam jako zahvalan na tome. To su vrlo smjele i oštre izjave, kojima se ja divim i hvala puno na tome. Tarzan kada je izašao, u Francuskoj, imao je svoj prvi veliki test. On je i test legata i test historije, jer je to prvi evropski Tarzan poslije tri ili četiri decenije. Pri tome nije jugoslovenski, već Francuski, koja je najveće evropsko tržište. Samim tim, ako na jugoslovenskom prostoru postoji pažnja usmjerena ka Tarzanu, a koja je velika i plodna, ona je u Francuskoj još veća - zbog zahtjevnosti, tradicije i same države koja je kakva jeste. Država kulture, koja te arhetipove baš poštuje. 

Christophe Bec i ja smo radili adaptaciju romana Edgara Ricea Burroughsa kao da se ništa prije nas nije desilo. Ja nisam proučavao ni kinematografiju, ni teatar, ni dizajn. Čitao sam knjigu i to je sve. Bec je isto to radio. Mi smo htjeli predočiti ono kako je Burroughs opisivao taj svoj lik. To je duga priča, koju ja ponekad i spomenem, ali ovo je najkraća verzija - adaptirati Tarzana za savremenu publiku, pogotovo francusku, koja je super emancipovana, super pedantna, zahtjevna i obrazovana, naročito taj žar Tarzana, je nešto u šta se rijetko ko upušta, a da je zdrave pameti. Izvorni, Burroughsov, Tarzan je stasao u vremenu kada su oni 'izmi' rasli...

Burroughs je pisao samo o onome što je smatrao da ljudi slabo poznaju, dakle Africi i svemiru...

Da, ali u određenom kontekstu. On je to pisao početkom 20. stoljeća. Ja sam, proučavajući kulturu kojoj se obraćam, naišao na čovjeka koji je davao primjere iz 60-ih godina, postavljajući pitanja zbog čega, u zapadnoj kulturi, sve što se afirmiše kao dobro je bijelo - vjenčanice, određene etikete. Zapadna kultura afirmiše sve što je dobro da bi ga promovisala u bijeloj "ambalaži". Ono što je negativno je tamno i crno. Taj čovjek je bio Muhammad Ali. 60-ih godina, u Beligiji su postojali zoološki vrtovi sa izloženim crncima iz Afrike. To je 50 i nešto godina poslije Burroughsa. To su ti rasizmi koji su preživjeli Drugi svjetski rat i ostalo. U početku, a toga ima i kod Howarda Phillipsa Lovecrafta, i kod Roberta E. Howarda, i kod Burroughsa (kod Burroughsa zato što je bio među prvima), rasizam je živ. Onda smo Bec i ja imali problem  - adaptiramo Tarzana za savremenu francusku publiku, gdje su sada primarijusi, hirurzi, neurohirurzi, astronauti - Afroevropljani, crnci, a koji bi trebali čitati izvorni Burroughsov narativ Tarzana iz 1906. godine. Oni bi to odbili. Pogotovo, jer to vrijeđa dostojanstvo savremenog čovjeka. I to još u Francuskoj, koja je najemancipovanija zemlja Evrope. Adaptacija te knjige za francusko tržište je Tantalova muka. Trebalo je tih 300 i nešto stranica svesti na određeni broj tabli stripa, a pri tome da priča ostane ta. Uradimo nas dvojica tu priču i strip izađe usred covid-lockdowna, kada je Francuska zatvorena, i uprkos tome - bude uspijeh. To je bilo mjerilo u smislu prodaje, očekivanja izdavača, itd., ali i spram historije i čitalački najzahtjevnije publike - na koji način je ta knjiga urađena. 

Da sam ja, recimo, proučavao rad prethodnika, između ostalog i našeg Kerca, pitanje je kako bi to sve ispalo. Jer, imam ogromno poštovanje ka ljudima koji su ovo radili prije mene. Na njihovim ramenima ja stojim. Ali, nije to stvar kompetitivnosti, nego stvar legata. Naši legati treba da se nadograđuju jedan na drugi, ne bi li mlađi od mene nastavili da rade ovo. A ti mlađi - nema uopće veze iz koje su zemlje, kojim jezikom govore, koje su konfesije, kojeg su političkog opredjeljenja, važno je da se pripovijedanje pretače u određenu formu, koja može balkanski prostor predstavljati vani. U jednom svijetlo-pozitivnom smislu. Ovdje nije samo rat, samo pogibeljnost i krv. Ovdje ima i puno duha, svetinja, kulture, umjetnosti koja prodire dalje nego što neki na zapadu mogu sanjati. To bih ja volio da mlađi preuzmu kroz ovaj format i proslijeđuju vani. Dakle, na ramenima majstora, koje si ti spomenuo, stojim ja, a volio bih da na mojim stoje mlađi. 

A kako je došlo do rada na Conanu i saradnje sa američkim DC Comics?

Rad na Conanu je došao od Glénata, jednog od dva najveća francuska izdavača, a koji je otkupio prava da radi adaptacije Howardovih novela (njih 20 i jedan roman). Birali su timove ljudi širom Evrope koji će raditi adaptacije - scenarij i crtež. Mene su izabrali da radim sa Becom na jednoj od priča, pa smo radili probe - i to je sve trajalo oko sedam mjeseci. Nama je zapalo da radimo priču Xuthal of the Dusk, a koja je jedna od prvih Howardovih priča. U tom protoperiodu Conan još nije bio formiran kao lik u Howardowoj orbiti, kakav je postao kasnije. Za Conana sam se baš ozbiljno pripremao. Proučavao sam Howardove prijevode, pročitao sam original, pročitao sam Becovu adaptaciju… Pri tome sam veliki fan Lovecrafta, a on i Howard se ne mogu razdvojiti jedan od drugoga. Ne možete poznavati Howarda, ako ne znate Lovecrafta i obrnuto. Oni su čak i razmjenjivali likove u svom panteonu. Lovecraft je imao svog Cthuluhua, Howard je usvajao neke likove od njega, a i ovaj od njega. Pri tome su imali i prepisku. Ne možete znati epohu u kojoj su nastali njihovi likovi, bez da znate obojicu. Dakle, priprema za Conana nije bila samo čitanje Howarda, nego i ovog drugog. Tako sam ja u Conana ubacivao i Lovecrafta, kojeg nije bilo u dotadašnjim izvedbama. I zaista sam uživao. Uzgred, radio sam na Conanu i Tarzanu istovremeno. 

Mnogo prije nego sam počeo raditi za DC, dobio sam ponudu da radimo na jednom stripu, pa je taj crtač, koji je htio pisati tu priču, napisao adaptaciju za lik, ja sam lik dizajnirao, ali to nije prošlo. Međutim, DC-u se jako dopao dizajn. U pitanju je bio Lobo. To je njima ostalo, scenarij je propao, ali crteže su sačuvali. Godinu dana kasnije, počeo sam raditi sa Blizzardom na Diablu IV. S njima sam radio nekih osam-devet mjeseci i završavamo mi to, a stiže mi mail iz DC-a. Pitali su da li sam slobodan, odnosno da li sam angažovan na nečemu. Objasnim im da sam upravo završio sa radom i da sam slobodan. Bukvalno, u dvije-tri nedjelje se odigralo sve vezano za The Riddler Year One, potpisan je ugovor i počelo se raditi. A osnova je bio taj pokušaj da se Lobo adaptira za savremenu publiku. 

Koji ti je omiljeni DC lik?

Imam ih nekoliko, a imao sam tu privilegiju da se okušam na svima. Sa čitalačke distance - odgovor je jedan, a sa pozicije nekoga ko ih je radio je drugi odgovor. Čitalac Stevan bi ti rekao da bi to bio Batman. Kao čitalac bih volio da gledam Loboa i Swamp Thinga.

Od savremenih balkanskih autora, čiji rad cijeniš?

Kada govorimo o tome koliko cijenim nečiji rad, moram da kažem i na koji način to cijenim. Jedno je kada cijenim kao čitalac, a drugo kada cijenim kao osoba koja je u umjetnosti i gledam to kroz legat, koliko je ko daleko otišao i koliko je uradio za naš prostor. Najbolje gledam kroz ovo drugo i takav ću ti odgovor dati. Mislim da su Adi Granov, Esad Ribić, Gera (Rajko Milošević, op. a.), Goran Parlov, Igor Kordej i Zoran Janjetov uradili jako puno. Njima se divim, oni su stvarno džinovi. Svaki na svoj način, a ove su gore list. Impresivni su, ponudili su ono što su ovdje stekli rođenjem, odnijeli su to tamo gdje su sada i od toga prave karijere. Da li je njima važno odakle su došli ili ne - to je njihova stvar, ali su, bez obzira, velikani. Smatram ih historijskim gabaritima. Ima ih još iz te generacije, ali da ne nabrajam sada dalje, jer bi bilo nefer da nekoga izostavim. 

Na koji svoj strip si najviše ponosan?

Vrlo sam ponosan na dva, zato što sam uspio da ih završim. Ostale jako volim. Ta dva koje sam uspio završiti su zapravo ovi koje niko nema, jer su došli u trenutku kada sam ja bio jako mlad i neiskusan da bih to izveo kako treba. Ali, upravo takvi, kakvi su došli, su i najbolji. Zato što kada te lopatom bace u vatru - to je to. Prvi je Colenso, Adam Wild. To je druga epizoda koju sam ja radio. Drugi je Tarzan. Bili su mnogo veći od mene. Tražili su mnogo više nego što sam ja tada znao. 

Colenso je bio epski, zato što je to bila stvarna bitka u Drugom burskom ratu, na prijelazu stoljeća, gdje se stvarne ličnosti susreću sa drugim stvarnim ličnostima. Tu su stvarni kostimi, vojne formacije, manevri na rijeci Colenso, Buri, pleme Zulu, britanske kolonijalne sile… A sve to na Bonellijevom formatu i na 90 strana. Zanatski je to preko krova. Ja sam tada, dok sam to crtao, bukvalno imao čitavu sobu izlijepljenu stikerima da bih znao ko odakle dolazi, ko je ko, ko čemu služi… Drugačije to djelo ne bi moglo nastati, ne bi bilo čitljivo. U toj masi komešanja, čitalac mora znati odakle koji lik dolazi, ko je koji lik, po čemu ga prepoznajemo. Tarzan je bio zahtjevan zbogo onoga što, djelimično, maloprije objasnih. 

Šta je sa muzikom?

Odrastao sam na punku i hard rocku. Od The Clash, pa do Rage Against the Machine i svih varijacija na temu. Sada, kada radim, budući da najveći dio vremena provodim za stolom - sve knjige imaju svoj soundtrack. Za mene lično. Slušam nešto dok radim na knjizi i samo tada to slušam. Ne ponavljaju se. Tu ima svega - instrumentala, klasične muzike, ovisno od teme. Bude vrlo šareno i ide i u narodnu muziku.

Šta tačno tražiš u muzici?

Tražim određeni ton, tražim atmosferu, tražim nešto što meni iz nekog razloga razbudi određeni afinitet prema sceni. Scene se vezuju za muziku. 

Na čemu sada radiš?

Trenutno radim na nekim stvarima koje mogu reći i na nekim koje ne želim reći, zna samo sedam-osam ljudi da to radim. Ono što mogu reći je da radim na naslovnicama za DC. Prije nekoliko dana sam završio naslovnu stranu za Loboa, Supermana i još ponešto. Radim i sa BOOM! Studios na jednoj kratkoj priči za neku horor antologiju, neki western. To mi je prvi western do sada. Radim svoju zbirku priča za Les Humanoïdes Associés, francuskog izdavača. Uradio sam tri priče, ostale su mi još tri. To ću završiti, ako bog da, za nedjelju-dvije. Od juna prošle godine radim i na velikoj svojoj knjizi, a to je to što ne želim/ne mogu da kažem. Na njoj i pišem i crtam i ona je, možda, najveća moja knjiga do sada. Meni lično je najteža, najbliža i u njoj dajem sve što imam. Jedva čekam da region vidi o čemu je riječ. Uživam u njoj kao u rijetko kojoj do sada. 

(DEPO PORTAL/au)