Pojava linije Origins, kao i novih animiranih serijala (i pripadajućih figurica) probudila je one uspavane klince osamdesetih u ljušturama četrdesetogodišnjaka. Nastao je potpuni hajp. Mattel je napravio savršen marketinški potez. Klinci koji su nekada bili ciljna grupa - danas zarađuju, a imaju i vlastite klince. Pun pogodak!

Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Desilo se to usred Covida. Tata mi je već bio teško bolestan, supruga je iza sebe imala prvi okršaj sa karcinomom… Nije mi baš bilo do Mastersa. No, kada je moj školski drug krenuo za Ameriku i pitao treba li mi šta donijeti - tražio sam novu figuricu Orka. I plan je bio da svo moje druženje ostane na toj figurici, naravno neotpakovanoj. Nažalost, dan kada je konačno stigla u Sarajevo, ostao je u sjeni sutrašnjeg. Moj tata, koji me i zarazio stripovima i svim ostalim aspektima popularne kulture, je napustio ovaj svijet.

Iste godine, zahvaljujući krajnje nesavjesnom radu zeničkog ljekara, mojoj suprugi se vratio karcinom. Sudbina nas je, na kraju, dovela do Ljubljane i slovenačkih stručnjaka. U svom tom haosu, jedne večeri smo izašli u kupovinu. Zanimao me samo veliki pet shop, da u povratku barem obradujemo psa. U blizini je bila i prodavnica iz lanca Müller. Nakon silnog ubjeđivanja, pristao sam da uđem unutra. Hodao sam između polica i tersao u sebi, dok mi se pogled u momentu nije prikovao za jednu od polica. Tamo je stajao Battle Armor Skeletor! Prišao sam, bez glasa ga uzeo u ruke, dok su mi trilioni misli šibali kroz glavu. Tek poslije sam skontao da su mi i suze lile niz lice.

Bio je to prvi put u mom životu da sam vidio originalnu MOTU figuricu negdje na polici i mogao je uzeti u ruke. Tu sam počeo da se borim sam sa sobom. Kupiti ili ne. Ako kupim, šta ću samo sa Skeletorom, budući da među ostatkom figurica nije bilo više nijednog od esencijalnih likova. Ako ne kupim, mrzit ću samog sebe doživotno. Iz dileme me spasio kolega Google. Shvatih da Ljubljana ima još nekoliko Müller prodavnica te da na stanju imaju i He-mana, kao i Battle Cata i Panthora, što je bilo sasvim dovoljno za planiranu mini kolekciju. Kupio sam Skeletora, vratili smo se u hotel i počeo sam praviti plan akcije za sutra…

Kompletan plan je, po običaju, osujetila moja supruga. Ušao sam u sobu, nakon njene jutarnje šetnje Ljubljanom i zanijemio - na prozoru su stajale sve figurice koje sam tražio plus princ Adam. Dobrih nekoliko minuta nisam mogao progovoriti. Postoji i video zapis te scene, ali ćemo se praviti da ne postoji. 

Prvi simptomi ovisnosti

Sa našim narednim odlaskom u Ljubljanu, pred njenu operaciju (koja je, po pehu, prolongirana), nervozu smo liječili hodajući po trgovinama, a ja sam rapidno proširio tu mini kolekciju, kupujući svaku figuricu koja se mogla naći. Kulminiralo je kada sam ugledao dvorac Greyskull. Faca mi je bila kao u Brucea Willisa kada ugleda katanu u Pulp Fictionu. Prilazio sam polako, u glavi kalkulišući koliko bi mogao koštati i kako ću to opravdati kućnoj šefici finansija. Kada sam vidio da je na debelom sniženju, samo sam zgrabio kutiju, ne ispuštajući je do kase (iako mi je vrlo ljubazna radnica davala kolica). Iskreno, Mastersi su me tada, okupirajući mi misli, spasili da ne poludim.

Po povratku u Bosnu, pokušavao sam se limitirati govoreći sebi da ću kupovati samo figurice koje pronađem na policama. No - problem je bio što živim u Bosni, daleko od konzumerističkog raja EU. Supruga mi je čak predložila izlet do Slavonskog broda, budući da je i tamo nedavno otvorena Müller prodavnica. Vratio sam se podvijenog repa, budući da od Mastersa nije bilo ni traga. Revoltiran, okrenuo sam se internetu. Srećom, bio sam dovoljno pametan pa se nisam uhvatio eBaya ili Amazona, nego sam proveo nekoliko dana kopajući, provjeravajući i poredeći - sve dok se nisu iskristalisale dvije više nego povoljne i sigurne stranice - jedna američka i jedna španska. Kasnije sam otkrio i Mattel Creations stranicu, odakle sam naručivao limitirane verzije figura. Nekima se vrijednost upetostručila samo dok su došle do Bosne.

Bio sam potpuno navučen. Ne znam kakva je heroinska ovisnost, ali ovisnost o pronalaženju nove figurice i iščekivanju njenog dolaska, sa svakodnevnim provjeravanjem dokle je došla i kada će stići nije nimalo bezazlena. 

Druženje ne samo sa istomišljenicima, već i sa novim generacijama

Tad nekad sam upoznao i svog, danas, jako dobrog druga Dejana Meandžiju - i to tako što sam na OLX-u kupio figuricu Mer-Mana od njega. Ispostavilo se da je komšija, roker i karatista, ali i da bolujemo od iste bolesti - MOTU groznice. Suviše zajedničkih tačaka za ispričati se u prolazu. Kako smo se tada zapričali, još uvijek nismo prestali. Nerijetko pravi društvo meni i psu u lokalnoj birtiji, gdje se sjetimo uže familije preprodavačima figurica, a otračamo i drugove muzičare.

- Volim skupljati Masterse  zbog nostalgije za ljepšim vremenima, za djetinjstvom koje je bilo, barem moje, bezbrižno. Mastersi me vraćaju tamo svaki put kad zastanem pred policom na kojoj su izloženi i bacim pogled na njih. Izbijanje rata nema ništa s tim jer sam tada već bio tinejdžer i imao druge furke - naveo je Dejan za DEPO Portal.

Sa Dejanom sam pokrenuo i Facebook grupu Udruženje Gospodara Svemira Sarajevo, kako bismo pomogli drugim kolegama kolekcionarima i spasili ih bezobrazno pretjeranih cijena preprodavača. 

Jedan od tih sarajevskih kolekcionara je i moj stari dobri drug, dizajner i muzičar - Džemal Bijedić.

- Skupljam mnogo toga, a sve je vezano za strip, film i muziku. Za muziku je jednostavno, skupljam nosače zvuka, dakle ploče i diskove heavy metal bendova. To je posebna priča i poseban način života.

Stripovi i filmovi su malo šireg pojma, ali su kod mene većinom vezani za DC univerzum, Bonellijevog Dylana Doga, Conana i Spawna. Pored stripova, tu su i odredjene figurice, neko bi rekao igračke.

Neka spona mog djetinjstva u kojem sam se, prvenstveno kroz uticaj moje mame, zainteresirao kako za naučnu fantastiku i fantasy, tako i za klasičnu i heavy metal muziku, bio je crtani Masters of the Universe, koji je nekako povezao sve to u jedno. Tako da sam i taj serijal skupljao još u ranoj mladosti, pretežno igračke, ali i stripove, koje je opet objavio DC. 

Pored svega navedenog, igram Warhammer, koji je opet neki spoj navedenih žanrova, ali je i društvena igra.

Kada je počela agresija na BiH, meni je bilo 13 godina. Već me pogodio pubertet i iako su žanrovi koje sam volio ostali isti, kolekcionarstvo je zamijenila želja za sviranjem heavy metala i druženjem sa suprotnim spolom.

Igračke koje sam imao je moj otac u ratu, nakon razgovora sa mnom, donirao domu za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave (nekadašnji dom Ljubica Ivezić) što mi je jako drago.

Tek nakon rata sam ponovo počeo da nabavljam neke igračke, pogotovo one koje su mi bile bitne prilikom odrastanja, kao na primjer Kennerov Superman iz 1983. godine, koji do dan-danas jeste jedina Superman igračka za izraženom sličnošću sa legendarnim Christopherom Reeveom.

Novi serijal Masters of the Universe figurica koje se oslanjaju na njihov originalni dizajn iz tih ranih 80-ih godina me je onda potpuno vratio u kolekcionarstvo. Ne samo da u meni budi ta neka lijepa sjećanja, već se i moji sinovi sada igraju sa njima, a ja ne moram da učim o nekom novom svijetu da bih razumio o čemu pričaju, već mogu baš kvalitetno da se družim sa svojom djecom.

Kolekcionarstvo tako za mene nije neko sebično skupljanje plastike, već predstavlja veliki dio druženja ne samo sa istomišljenicima, već i sa novim generacijama - ispričao je Džemal za DEPO Portal.

Kolekcionarstvo je divna stvar, šteta što će vam upropastiti život

Kroz stripove sam se upoznao sa rajom iz beogradske izdavačke kuće Veseli četvrtak - Dušanom Mladenovićem i Markom Šelićem Marchellom. Naravno, obojica su zagriženi kolekcionari. 

Sa Dušanom, glavnim i odgovornim urednikom Veselog Četvrtka, sam se prvi put sreo na Trgu republike, nakon što sam ga intervjuisao povodom ponovnog pokretanja legendarne strip edicije Zlatna serija, kada mi je donio prve primjerke nove Zlatne serije, a sutradan sam im svratio do redakcije da vidim kako i gdje nastaju stripovi. Već tada je bilo jasno da sam stekao druga do groba. Jedne prilike, tokom covid lockdowna, mi je poslao sliku dječijih Batman walkie-talkie uređaja iz osamdesetih i napisao “Da smo mi ovo imali kao klinci, ne bi bilo jače veze Sarajeva i Beograda”. Apsolutno je bio u pravu.

- Kolekcionarstvo je divna stvar, šteta što će vam upropastiti život. Pored stripova, kontrolisano sakupljam figurice, odnosno ono što smo nekad nazivali igračkama, a danas plaćamo ogromne iznose za njih, plus još i poštarinu i carinu. Koren toga svakako jeste u detinjstvu i nadoknađivanju onog što nam se čini da smo tad propustili. Svi se sećamo fuš verzija Mastersa sa pijace, kojima bi gumica što spaja gornji sa donjim delom tela pukla već nakon jednog dana igranja. Ili toga koliko smo zavideli onim bogatim klincima koji su imali nekoga u Americi pa bi im svako malo stizale za nas nezamislive igračke poput G. I. Joe vojnika koji priča, Skeletora koji svetli u mraku, originalne Ninja kornjače koja je prosto izgledala lepše od od naših jeftinih ili čitavog Lego zamka sa okućnicom! Teško bi bilo rečima objasniti sve to nekome ko nije proživeo sličnu stvar, odrastanje u Jugoslaviji i na njenim ruševinama. Sva “sreća”, verujem da je velika većina ljudi koji su rođeni ili koji su odrastali osamdesetih godina prošlog veka imala slično iskustvo, pa se razumemo i van granica razuma ili ludila. Jer svi znamo koliko je tanka ta nit što ih razdvaja.

To nije sve što sakupljam. Stripovi su jedan nivo kolekcionarstva, figurice drugi, a kolekcioniranje originalnih ilustracija, naslovnih strana pa čak i čitavih tabli stripova je, recimo, treći. Jer svaki strip, svaka figurica, sve je to serijska produkcija i čak i u ovim našim današnjim uslovima kada imamo veoma male tiraže opet postoji još nekoliko stotina ili hiljada ljudi koji imaju istu stvar. Međutim, sa tablama i ilustracijama je druga priča, tu postoji samo jedan jedini original. A tek kolekcija sa unikatnim umetničkim delima može se smatrati ozbiljnom - ispričao je Dušan za DEPO Portal.

Marka sam upoznao preko Dušana, kao urednika meni jako dragog Dylana Doga. Doduše i moja supruga je tada tražila da kompletira njegov književni opus te ga sada ima potpisanog i, vjerovatno, je jedna od rijetkih koja je zaista sve pročitala (doduše, i ona baš svašta čita). Marko za sebe kaže da je pisac kojem se desila muzika, a ja kažem da ima zavidnu kolekciju Ninja kornjača i MOTU Masterverse figurica i da je jedini reper kojeg cijenim i koji mi je drag.

O kolekcionarstvu stripova i figurica kaže:

- Pa, s prvim je to stvar kontinuiteta, a s drugim neka vrste osvete detinjstva. Stripove sam čitao i skupljao još od malih nogu: u to vreme bukvalno nije bilo nijednog deteta u komšiluku koje nije volelo i čituckalo bar nekog junaka; većina je, nažalost, s vremenom prestala, a ja eto nisam, i to mi je baš jedna onako lepa životna konstanta koja se proteže praktično od početka sećanja (jer terao sam druge da mi čitaju stripove pre no što sam naučio da čitam) do danas. S figuricama je išlo malo drugačije: bio sam lud za njima kao klinac, ali nijedno dete oko mene nije ih onomad moglo priuštiti baš mnogo, bile su to grozne godine, ono kao ideš u robnu kuću da gledaš preskupe originale, a onda te odvedu na pijacu da ti kupe one mučene kopije. Sećam se kako lepimo žuti plastelin na kosu tog fuš He-mana, jer je sav bio jednobojan. I valjda sam se nekad tad zarekao da ću jednog dana da dobavim te toliko željene figure - a to su, osim Mastersa, prvenstveno bili Transformersi i Ninja Kornjače. Pride: figure od onomad, ma kako bile skupe, zapravo nisu izgledale baš verno likovima iz crtaća; danas ih proizvode da budu bukvalno kao sišle s TV-a: Kornjače koje proizvodi Neca, Takarini "Masterpiece" Transformersi, Mastersi a la Filmation... mada su mi super i ovi sad Masterverse. I eto, te stvari uzmem kad god mogu, a osim toga tu su razni likovi iz sveta filma, serija, video-igara, stripa... znaš već, ozbiljno je to sektašenje (smijeh) - naveo je za DEPO Portal.

Popkulturni interesi, formirani devedesetih godina, do danas su samo sazrijevali i razvijali se. Moj kolega iz studentskih dana, danas ugledni sarajevski književnik sa adresom u Zagrebu, Dinko Kreho, još je jedan od onih koji nisu ostali imuni na ovu bolest.

- Ne bih rekao za sebe da sam kolekcionar u užem smislu riječi－samo sakupljanje mi nikad nije bilo toliko važno, bitnije mi je, recimo, pročitati strip koji me zanima nego posjedovati primjerak－ali jesam geek. Naročito obožavam strip: čitam, pratim, a donekle i sakupljam Bonellija, superheroje i mange. Također sam i veliki, ponekad i nekritički obožavatelj animea. Sve ove ljubavi na neki su način vezane uz period rata rata u BiH, a zatim i izbjeglištva i poraća, koji se poklopio s mojom formativnim razdobljem kao čitaoca i gledaoca (o čemu sam nešto pokušao reći i u knjizi Naš vršnjak Dylan Dog). Za Bonellijeve junake počeo sam se zanimati ili neposredno pred rat (Zagor) ili u samom ratu, u podrumima opsjednutog i od svijeta odsječenog Bihaća (Dylan Dog, Marti Misterija); superheroje sam, kao i većina ljudi naše generacije, najprije upoznao kroz igrani (Batman Tima Burtona) ili crtani film (Fleischerovi crtići o Supermanu iz četrdesetih godina); mange i anime (Dragon Ball, Sailor Moon, Saint Seiya i mnoge druge) otkrio sam u Francuskoj, gdje je njihova popularnost bila upravo eksplodirala, dok sam ja tamo završio zahvaljujući ratu. Kao i kod tolikih milenijalaca diljem planete, i moji popkulturni interesi formirali su se devedesetih godina, i sve do danas samo sazrijevali i razvijali se. Simulakrum koji proizvodi današnja industrija zabave, a u kojem je povijest naoko stala na prelazu vijeka, devedesete nerijetko podrazumijeva kao zlatno doba popularne kulture; međutim, za nas rođene u SFRJ, ta dekada ima i ono drugo, traumatično lice. Za mene su ta dva aspekta nerazdvojiva, kako u vlastitom intimnom doživljaju, tako i u pokušajima da sagledam i opišem stvarnost oko sebe - naveo je Dinko za DEPO Portal.

Zdravko Cvjetković je poznati zenički strip autor, animator, ilustrator, dizajner i karikaturista te je još jedan od onih na koje su rat i virus kolekcionarstva ostavili duboki trag.

- Skupljam ploče, CD-ove i figurice nekih meni dragih bendova (čitaj Metallica i Iron Maiden), Star Trek memorabiliju (od DVD-ova, knjiga, do figurica brodova), te razne stripove - imam finu kolekciju Asteriksa, Alana Forda, nekih probranih strip albuma, te nešto Bonelli junaka kao što su Marti Misterija i Nathan Never, ali sam najviše ponosan na svoju Dylan Dog kolekciju. Dylan mi je omiljeni junak još od sredine devedesetih, kada sam i nabavio prvi broj, Dnevnikovo izdanje epizode broj 14 „Između života i smrti“ (taj primjerak mi i dalje stoji na polici). Bila je to ljubav na prvo listanje i od tada aktivno skupljam Dylana. Vremenom sam nabavio sve što se moglo kod nas nabaviti, tj. sve što je izašlo u bivsoj Jugoslaviji, Hrvatskoj i Srbiji i trenutno je ta kolekcija tolika da svako malo imam problem sa prostorom i moram se nekako snalaziti i izmišljati mjesta na zidovima za nove police. Pored pomenutog izdavača Dnevnika iz bivše države, posjedujem i sva redovna i kolekcionarska izdanja hrvatskih izdavača (Slobodna Dalmacija, Ludens, Libellus), te sva redovna i kolekcionarska izdanja srbijanskih izdavača (Horus, Abaton ,Vanini, System Comics, Veseli četvrtak, Čarobna knjiga). Također u kolekciji imam i nešto talijanskih brojeva, te izdanja iz Turske, Amerike, Holandije, Njemačke, Španije, dosta piratskih izdanja, piratskih albuma za sličice, raznih časopisa (domaćih i stranih) koji su tematski bili vezani za Dylana Doga, a tu su i majice, figurice, privjesci i slične popratne sitnice na koje sam „naletio“ na svojim putovanjima. Inače kada putujem u neku stranu zemlju istražim da li imaju svoje Dylan Dog izdanje, te ako imaju obavezno potražim lokalnu striparnicu i pokušam nabaviti izdanje iz te države, tako sam i došao do brojeva iz Italije, Turske, Španije, Holandije. Poseban kutak u mojoj kolekciji čine i originalni crteži autora Dylana Doga koje sam sretao na raznima festivalima stripa, od Dubaija, preko Makarske i Herceg Novog, pa do Mostara... Mogu se pohvaliti poznanstvom i originalnim Dylan Dog crtežima velikana koji su crtali Dylana kao što su Angelo Stano, Claudio Castellini, Giovanni Freghieri, Luigi Piccatto, Carlo Ambrossini, Maurizio Di Vincenzo, Giorgio Pontrelli, Paolo Baccilieri, Roberto Recchioni, Zerocalcare, te mnogim drugim strip majstorima iz Italije, svijeta i regije koji nisu radili na Dylan Dog serijalu, ali su me počastili njihovom verzijom mog omiljenog junaka. 

Kao mali sam i prije rata volio crtati i čitati stripove, latinicu i ćirilicu sam naučio čitajući Mikijev Zabavnik i Mikijev Almanah koje je starija sestra kupovala i koje i dan danas čuvam u kolekciji. Tokom rata u mojoj rodnoj Zenici se osniva prva škola stripa u nezavisnoj BiH, tako da u toj školi zajedno sa vršnjacima i starijim polaznicima (inače sam bio najmlađi polaznik škole) razmjenjujemo i crtačka i čitačka iskusva. U gradu je bilo aktivno i nekoliko stripoteka, gdje si mogao iznajmiti stripove na čitanje i poslije ih vratiti, što je bilo praktično u tom periodu jer često nije bilo struje, pa videoteke nisu bile baš pouzdan izvor zabave i opuštanja u ratnom periodu. Uglavnom rat je možda i indirektno uticao na to da se još aktivnije zaintersujem za strip, za samo skupljanje stripova i da se na kraju i ozbiljnije počnem baviti crtanjem - pojasnio je Zdravko za DEPO Portal.

Eto, pročitali ste više intimnih priča iz različitih krajeva bivše Jugoslavije. Potpuno različitih, a istovremeno toliko sličnih. Svi mi samo četrdeset-i-kusur-godišnjaci koji grčevito pokušavaju održati sponu sa onim neiskvarenim malim ‘ja’ kojeg su krvave devedesete naprasno i duboko pokopale, ali ne i ubile. Uspjeli smo ga sačuvati skrivenog kroz sav taj haos i druge životne nedaće te nekako prošvercovati sve do današnjih dana i zamaskirati u svijet odraslih. 

Braćo, hvala vam...

For Eternia!

Vezani tekstovi:

Masters of the Universe: Kako su savršen marketing i reciklaža kreirali historiju

Ispovijest izgubljene generacije (2. dio): Jugoslovenski Gospodari Svemira iz osamdeset i neke