Tužnim srcem javljam rodbini, prijateljima, komšiluku i poznanicima da prvi dan 2026. godine dočekujem suhih kupaćih gaća.

Propalo mi je ponovno modno predstavljanja mog prugastog šorca za kupanje. Načinjenog od prave kinske svile, obojenog indijskim kolorom, kreiranog i šivenog u Bangladešu. Šorca za kojeg su proizvođači tvrdili da se suši u roku od pet minuta. Što je posebno važno u danu 1. januara kada te na Sjevernom moru šiba hladni vjetar na temperaturi oko nule...

Prvih januara u ovoj zemlji, ravnoj kao ploči poznatoj po onom Nederland, čudio sam se hablešinama što izazivaju svoje tijelo i upalu pluća. Ali, kako su novogodišnja bacanja u zapjenušane talase prolazila, u meni je nemirna sarajevska krv tražila nova uzbuđenja, iskazivanja. I ja sam postao hablešina kao i oni kojima sam se isčuđavao.

Još se jako sjećam prvog testiranja odbramenog sistema mog tijela. Bilo je to proste 2015. Tačno u godini kada sam postao penzioner počeo sam kao poletarac u šampionskom drhtanju na prvom zimskom kupanju. Ustvari, kada bih otplovio u sarajevsko djetinjstvo morao bih se sjetiti da sam imao nekoliko puta zimskih kupanja u Miljacki oko Vrbanja mosta, kada sam sa još nekim klincima izazivao ledeni pokrov na rijeci u kojoj sam naučio plivati.

Ali, to je bilo nesvjesno i panično kvašenje, a te 2015. čistog razuma sam krenuo u obračun sa morem koje može biti koliko hoće Sjeverno.

Dakle, išlo je to ovako. Prvo sam u najdebljoj vindjaci, sa duplim dugim gaćama ispod farmerki i teškom vunenom kapom na glavi krenuo da se polagano svlačim na plaži po kojoj je bjesnila žestoka, gotovo, skandinavska bura. Probijala je do kosti i kroz moju eskimsku odjeću. U tom vrtlogu minusa grijalo me što su se oko mene brzo i gotovo bez stida skidale i otkrivale ljepotice s kojima ću za koji minut, kao fol, veselo zagaziti u mrzlu vodu.

Poslije prvojanuarskog striptiza odjeknuo je glas sa zvučnika - idemo sa zagrijavanjem. Tada su se na postolju ispred nas pojavili mišičavi treneri i trenerke, kao da su na nekim sarajevskim pistama, i uz zvuk brze muzike diktirali tempo. Kada smo se dobro zapuhali slijedilo je – svi u vodu! Potrčao sam, pa šta mi dragi bog ili alah daju.

Prve kapljice su bile kao udar struje, ali što sam više gazio ka pučini postajalo mi je sve toplije. Srećom, uz holandsku obalu na nekim plažama, baš kao na Delti Neretve, možeš gaziti stotinama metara, a da ti je voda oko koljena.

Elem, ne boj se grča ili nečeg sličnog u plićaku za kojeg je i Bentbaša duboki okean.

Onda je opet uslijedila pištaljka i svi smo se naglo okrenuli i u sličnom tempu trkača na kratke staze poletjeli prema sigurnosti pješčane obale.

Mokar do gole kože, potom sam ponosno, usporenog koraka, pokušavao da pokažem ovim sjevernjacima kako i čovjek s juga može parirati njihovim puhakanjima da su samo oni spremni skakati u more prvog dana nastupajuće godine. I od tada, pa sve do ove 2026., bio sam jedini Sarajlija na mojoj plaži među nekoliko hiljada novogodišnjih izazivača minusa i kapljica.

Zato sam 1. januara tek započete godine važno i sigurno, kao Veljko Rogošić, u debeloj vindjaci futrovanoj pačijim perjem, iskusno gazio pjesak plaže što me vodila do štaba reddingsbrigades, ili brigade za spašavanje na moru. Da i ove godine sretnem prijatelja Jana, koji je dobrovoljni spasilac već 22 godine.

Sretna nova, Paul! Uzvraća. Lijepo da se vidimo ,ali uzalud si dolazio. Zašto? Pa,zar ne osjetiš ovaj vjetar. Puše brzinom većom od 70 kilometara, uznemirio je valove i struje. Onda, temepartura je oko nule, a toplota vode oko pet stepeni Celzijusa. To je već smrtna opasnost  zato se novogodišnje kupanje odgađa, ozbiljno govori dok poziram uz njega.

Ma, daj, molim te, da se bar uslikam u mojim tradicionalnim kupaćim s vama, da mogu raji pokazati da sam bio spreman. A, da su protiv mene zaratili zakoni prirode. Ha, ha. hajde kad si već navalio.

I, evo mene i mojih kinesko-indijskih bangladeš čicaga.

Dok ponovo oblačim duple duge gaće i debele farmerke na radiju javljaju da je u čitavoj Holandiji otkazano tradicionalnoj novogodišnje banjanje.

Valovi Golfske struje Sjevernog mora prvi put poslije 60 I nešto godina ostaće netaknuti. Neće biti već decenijama tradicionalnog, ludog i veselog utrčavanja stotine hiljada razgolićenih Holanđana, naježene kože, u ledeno more. Neće ponovo biti borbe hrabrih, mamurnih ljudi sa zapjenušanim talasima. Šteta, jer uvjerio sam se, ima tome pet, desetak  puta, da nema bolje metode za super turbo trežnjenje. Kakav rasol, alka seltzer plus, plivadon i dvice, trice.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook