Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Na pominjanje riječi vampir (jedine srpske riječi u svjetskom riječniku), obično je prva slika koja nam se javi u glavi neka od filmskih inačica grofa Drakule. Bram Stoker je, pišući svoj roman o rumunskom grofu krvopiji, iskoristio neke balkanske legende te nadimak stvarnog rumunskog princa Vlada III Cepeša (poznatog i kao Nabijač na kolac i Drakula (sin zmaja)). Iako ga je popularizovao za sva vremena i utkao u temelje popularne kulture, Stoker nije vrlom princu učinio uslugu. Naime, historijski fakti, ali i predanja i legende, čine Cepeša mnogo zanimljivijim likom od krvožednog grofa.

No, vratimo se balkanskim legendama koje je Stoker načuo. Radi se o autohtonim legendama i vjerovanjima naroda sa prostora bivše Jugoslavije koja su se u žiži svjetske javnosti našla s masovnom histerijom i panikom uzrokovanim navodnom “vampirskom epidemijom” u 18. stoljeću. U epicentru su bile Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

Mitologije antičke Grčke, Egipta, Mesopotamije, kao i svete priče hinduzima, te legende i mitovi evropskih, azijskih i američkih kultura izuzetno su maštovite i šarolike, a sve poznaju biće koje ima karakteristike živog mrtvaca i održava se u životu ljudskom krvlju ili energijom, a kroz filmsku industriju u 20. vijeku popularizovano je kao vampir. 

Čuveni putopisac Evlija Čelebija pisao je kako je “prisustvovao” borbi dva zaraćena vampirska plemena na nebu iznad Kavkaza. Evlija je, najvjerovatnije, priču čuo od svoje majke - robinje iz Abhazije. On vampire naziva obur (korijen riječi je op, antički turski izraz za proždrljivca), što bi, najvjerovatnije, bio izvorni naziv ovog neumrlog bića. Od obura, dolazimo do evropskih varijacija poput češkog naziva - upyr te, konačno, srpskog i svuda ustaljenog, vampir. Ovaj Evlijin zapis, u suštini, baca u vodu sav današnji filmski mitos o vampirima koji bježe od krsta, itd., budući da direktno ukazuje da porijeklo kompletnog mitosa dolazi iz osmanske (islamske) kulture. Dakle, vampire bismo trebali tjerati mjesecom i zvijezdom?

Možda jedini film nastao po izvornim vampirskim legendama je “Leptirica”, jugoslovenski horor film iz 1973. godine, koji je režirao i napisao Đorđe Kadijević prema pripovijetki Milovana Glišića “Posle devedeset godina”. Film je prestravio Jugoslaviju. Kadijević sada priprema remake vlastitog filma, a zanimljivo je i da ga je Robert Eggers koristio kao inspiraciju za svog “Nosferatua”.

Međutim, današnja (Stokerova) književna/filmska verzija vampira se znatno razlikuje od bića iz izvornih legendi, a kojih se naš narod istinski plašio sve do Drugog svjetskog rata. 

Književnica Dragana Tomašević-Karahasan navodi kako “na Balkanu vampir nije Gospodin. Temelji naše kulture nisu aristokratski nego pučki tako da je i naš vampir fukara koja se promeće kako može”. 

Šta kaže zvanična nauka?

Predanja o vampirima, kao i mnoga druga narodna predanja, imaju svoje korijene u stvarnim bolestima koje su pogađale ljude prije razvoja moderne medicine.

U prošlim vremenima, kada ljudi nisu shvatali uzroke bolesti, često su se okretali prema natprirodnom kako bi objasnili čudne i smrtonosne pojave. Neke od tih bolesti igrale su ključnu ulogu u stvaranju legendi o vampirima.

Prije nego što su razvijeni antibiotici, vakcine i druga medicinska rješenja, bolesti poput kuge, gripe i drugih epidemija pojavile su se iznenada i odnijele mnoge živote. U to doba, kada je prosječan životni vijek bio samo oko 28 godina, smrt je bila česta i neizvjesna. Zbog nedostatka naučnog razumijevanja, ljudi su smatrali da uzroci tih bolesti mogu biti povezani s natprirodnim silama, a priče o vampirima počele su se širiti kao pokušaj objašnjenja tih nesreća.

Jedna od bolesti koja je mogla biti okidač za vjerovanje u vampire je porfirija.

Ova bolest, koja uključuje poremećaje u proizvodnji hema, može uzrokovati različite simptome, uključujući osjetljivost na svjetlost, čireve na koži i promjene u izgledu, kao što su špicasti zubi i povlačenje desni. U najgorim slučajevima, oboljeli bi imali neobičan izgled zbog fizičkih promjena, a neki su, zbog viška željeza u organizmu, imali izmet koji je podsjećao na probavljenu krv. Osjetljivost na svjetlost bila je toliko jaka da bi im se mogli deformisati uši ili nos.

Iako je danas rijetka, porfirija je bila češća u srednjem vijeku, kada su ljudi često umirali u mladosti, a sela u izoliranim područjima bila su pogođena bolestima poput ove.

U 18. stoljeću, priče o vampirima doživljavaju ekspanziju i sa divljih balkanskih prostora u pitomu Evropu stižu priče o iskopanim tijelima koja su izgledala napuhana i imala krv oko usta.

Ove priče često su potekle od seljaka koji su vjerovali da su ti mrtvaci "vampiri" koji su ustali iz grobova i napali žive. Mnoge od tih priča bile su posljedica nesigurnosti u pogledu smrti, kada nije bilo sigurno da je osoba zaista umrla. U nekim slučajevima, ljudi su se mogli naći u stanju katatonije, zbog čega su ih pogrešno smatrali mrtvima i zakopali ih žive.

Drugi važan faktor u razvoju mitosa o vampirima bila je bjesnilo, bolest koja je tada bila mnogo češća nego danas. Bjesnilo uzrokuje simptome poput agresije, aversionog ponašanja prema svjetlu i vodi, te delirija, što bi moglo dovesti do grizenja drugih ljudi ili životinja. Ovi simptomi, u kombinaciji s visokim stepenom agresivnosti, lako su mogli izazvati strah u zajednici, a takvi su ljudi mogli biti doživljeni kao vampiri. 

Zdravlje u ruralnim područjima tih vremena bilo je ugroženo i zbog loše prehrane. Nedostatak osnovnih nutrijenata, poput joda, mogao je uzrokovati bolest kao što je guša, koja bi uzrokovala izobličenje tijela i lica. Takvi fizički simptomi također su pridonosili širenju straha od natprirodnih bića.

Ljudi su, u svom neznanju, tumačili takve promjene kao znakove zla, povezujući ih s mitovima o nečovječnim stvorenjima.

Zanimljivo je da su mnogi mitovi nastali iz stvarnih, razumljivih bolesti i fenomena. Izolacija ruralnih zajednica, zajedno s lošim uslovima života i izostankom naprednih medicinskih saznanja, stvarali su plodno tlo za rast mitova o zlim bićima koja su prijetila zdravlju i životima ljudi. Pogotovo se to manifestovalo u trusnim područjima, gdje su se granice između država i različitih kultura svako malo pomjerale, a narodi konstantno miješali. Gle čuda - Balkan, pogotovo u XVIII i XIX stoljeću, je olićenje takvih previranja i narodnog ćušpajza. 

Drevni strahovi, pojačani nepoznavanjem uzroka bolesti, pretvorili su stvarne fizičke bolesti u temelje jedne od najpoznatijih folklornih tradicija.

Tako je mit o vampirima, poput mnogih drugih mitova kroz historiju, nastao kao odgovor na nepoznato, neobjašnjivo i zastrašujuće.

A šta nam donosi umjetnost?

O bosanskim vampirima nastao je čitav niz djela. Među prvim se smatraju priče “Vampir” Milene Preindlsberger-Mrazović i “Vukodlak” Svetozara Ćorovića (na našim prostorima vukodlak je samo drugi naziv za vampira, i nema veze sa filmskim likantropom), nastale na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Kasnije su se brojni bh. autori okušali u pisanju o vampirima te ih je gotovo nemoguće sve pobrojati. 

U priči “Čudo neviđeno” tragično stradali i neprežaljeni sarajevski novinar i pisac Karim Zaimović je tematizirao spaljivanje Vijećnice i višemilionskog fonda knjiga i rukopisa koje je tada posjedovala Nacionalna i univerzitetska biblioteka koja je bila smještena u toj zgradi. Među knjigama koje su spašene iz Vijećnice, u Karimove ruke “je dospjela” knjiga stanovitog Dobrislava Mihčića koja govori o “sarajevskom vampiru”, a koji je harao gradom između 1913. i 1914. godine. Naime, “krajem 1913. u Sarajevu se zbio niz nerazjašnjenih ubistava za koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti".

Mihčić je identificirao vampira kao austrougarskog poručnika Karla Josefa Hirschfitza kojeg će on pomno pratiti, te se u konačnici 1914. godine i obračunati s njim “u pasažu zgrade u kojoj je danas smješten Kamerni teatar 55”.

Naime, Mihčić je tu pokušao ubiti vampira, a sam Karim je prilikom istraživanja “uspio razaznati otisak zgrušane krvi” u spomenutom pasažu. Iz dnevnika pisca Karim je otkrio kako je Mihčić onesposobio poručnika vampira u zasjedi, i sakrio ga u hermetički zatvoren kovčeg unutar jednog slijepog zida na tavanu Napretkove zgrade, nakon čega je zazidao tu izbu. Na početku rata i Karim se, pisao je, obreo na tavanu Kamernog teatra i vidio razvaljenu izbu, a kovčeg prazan.

Vrijedi spomenuti i predstavu u istom tom teatru - po tekstu Dejana Dukovskog, a u režiji Aleša Kurta: “Posljednji balkanski vampir”.

Zanimljivo je da su i čuveni talijanski strip autori uzeli upravo Bosnu i Hercegovinu kao kolijevku vampirizma. 

Legendarni Marti Misterija se u epizodi "Vampir u New Yorku" (scenarij: Alfredo Castelli, crtež: Franco Bignotti) nađe licem u lice s vampirom. Scenarista Castelli tu demonstrira izuzetno poznavanje vampirske mitologije i historije na Balkanu, kao i jedan sasvim novi pogled na vampire uopće. Castelli se ovdje poigrava sa svim vampirskim klišeima nagomilanim još od Stokerovih dana i sve ih izvrgava ruglu, a za neke čak i daje (navodno) naučno utemeljena objašnjenja. 

Castellijev vampir Herman Strauss također nije tipični krvopija. Nije prikazan kao nakazna figura koja vreba u noći kako bi se napio ljudske krvi, već je zadržao mnoštvo ljudskih osobina. Strauss je biće koje ima i druge potrebe (sem ispijanja krvi), svoju savjest i svijest te je više nego svjestan mjesta u svijetu kome (ne)pripada. Biće koje je itekako svjesno svog porijekla, čime je izbjegnuta zamka plošne podjele priče na crno-bijelo. Strauss je pripadnik gornjeg austrijskog staleža, koji, uprkos želji da se bavi umjetnošću, postaje oficir u austro-ugarskoj vojsci (sličnost Zaimovićevog Hirschfitza je možda i namjerna, budući da je autor bio vrhunski poznavalac stripe). Nakon aneksije BiH 1908. godine, učestvuje u borbama sa odmetnutim lokalnim stanovništvom i biva smrtno ranjen. Takvog ga pronalazi vampir... 

Čitavu Straussovu priču možete pogledati u videu ispod, a kompletan strip možete pročitati OVDJE.

 
Dampyr je talijanski strip iz kuće Sergio Bonelli Editore čija priča počinje u Bosni, a strip vrvi od referenci na minuli rat. Radi se o moderniziranoj verziji priče o vampirima koji se ne boje krstova i bijelog luka, a arhivampiri (ili Gospodari noći, kako ih u stripu nazivaju) se ne boje čak ni sunčeva svjetla. Gotovo da su nepobjedivi. Gotovo. 

Mauro Boselli i Maurizio Colombo, mladi Bonellijevi autori iskoristili su, kako i sami kažu, staru srpsku legendu o Dampyru, sinu vampira i smrtnice, čija krv je jedino oružje protiv Gospodara noći. Dampyrova prednost je i to što čak i sami vampiri njegovo postojanje smatraju legendom, smatrajući da niko od njih nije toliko lud da stvori nešto što će ga kasnije ubiti.

Fascinantna je količina dokumentacije koju je autorski dvojac proučio i koristio stvarajući strip. Antičke legende, vjerovanja i mitovi, književnost i horrori B produkcije bili su neiscrpan izvor inspiracije. Međutim, i svi ostali detalji su pažljivo odabrani i ukomponirani i imaju svoju pozadinu. 

Uzmimo za primjer prva dva broja, čija se radnja odvija u Bosni i Hercegovini i ratnom Sarajevu (“Sin Đavola” i “Pleme noći”). Možete vidjeti poznate ratne slike Sarajeva koje su obišle svijet, grafite na zidovima su na bosanskom, bradate snajperiste na brdu, a čitav jedan dio stripa se odvija u sarajevskoj Vijećnici. Također, jedan od vodećih negativaca, Stanko Radek, kasnije pretvoren u vampira, nacrtan je po liku Ratka Mladića. Pažljiv čitalac će sigurno uživati otkrivajući ostale, brojne reference na Sarajevo i BiH u čitavom serijalu o Dampyru.

Dampyr, odnosno Harlan Draka, ispočetka uopće nije svjestan svojih moći. Zarađuje za život kao najobičniji šarlatan koji "protjeruje vampire". Sve što zna o sebi je to da je rođen za vrijeme Drugog svjetskog rata, da iz nekog neobjašnjivog razloga jako sporo stari, da mu je majka umrla tokom poroda, a da mu je otac bio neprijateljski vojnik. Odgojile su ga tri misteriozne starice, a tokom cijelog djetinjstva bio je omražen od ostale djece i nazivan "đavoljim sinom" i "vješcem".

S izbijanjem rata u Bosni (prva epizoda, Sin Đavola), Harlan, suočen sa ratnim strahotama, spoznaje svoju dampyrsku prirodu i upoznaje novootkrivene moći boreći se protiv vampira za koje je do tada smatrao da su samo plod narodne mašte. On je tipični bonellijevski antijunak progonjen prošlošću i borbom sa samim sobom.

U prvoj epizodi predstavljena su i druga dva ključna lika u stripu - Tesla i Kurjak. Kurjak je srpski vojnik koji je, silom prilika, primoran da se bori za svoj narod. Zanimljiv je njegov "pas i mačka" odnos sa Teslom, vampiricom koja ih je isprva napala, a nakon što Harlan ubije njenog stvoritelja Gorku, jednog od Gospodara noći, ona im se pridružuje. Lica glavnih junaka, tipično za Bonelli, uzeta su od stvarnih, poznatih, ličnosti. Tako Tesla izgleda kao Annie Lennox, Dampyr liči na Ralpha Fiennesa iz Cameronovog filma Strange Days, a njegov otac, vampir Draka, izgleda kao Goran Bregović u mladim danima.

"Glavni junak" jedne od kasnijih epizoda je Stari most u Mostaru (koji je i na naslovnici), a o Dampyrovim doživljajima je snimljen i film (BiH i Sarajevo su neprepoznatljivi).

Prve dvije epizode Dampyra možete pročitati OVDJE i OVDJE.

U narednim danima donosimo vam i priče o bosanskim vampirima od kojih se ledi krv u žilama, stvarne slučajeve koji su pripisani vampirima, zašto su zapravo Turci čuvali Muhamedov grob, izvorne bosanske legende, predanja i običaje te kako je naš vampir fukara završio u fotelji.

(DEPO PORTAL/au)