Piše: Fikret MEHOVIĆ

Nakon što su pojedine zemlje bivše Jugoslavije postale članice NATO-a, potpisivanje sigurnosnog sporazuma između Hrvatske, Kosova i Albanije predstavlja ključni iskorak u jačanju regionalne stabilnosti i redefiniranju sigurnosne arhitekture Balkana. Ovaj sporazum ne samo da povećava koordinaciju među državama koje dijele euroatlantske vrijednosti, već i stvara čvrstu sigurnosnu platformu za suzbijanje destabilizirajućih utjecaja izvan regije.

Srbija, kao glavni faktor nestabilnosti na Balkanu, nastavlja igrati ulogu ruskog geopolitičkog eksponenta, čime blokira euroatlantske procese i otežava uspostavljanje dugoročnog mira. Njena politika antagonizma prema susjedima i pokušaji da se obnovi sfera utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije predstavljaju najveću prepreku napretku regije. 

Henry Kissinger je često isticao da stabilnost u Europi ovisi o smanjenju vanjskih prijetnji i o izgradnji multilateralnih odnosa utemeljenih na suradnji, a ne na sukobima. Da bi Balkan bio siguran, važno je da Srbija odustane od svojih antagonističkih postupaka i da se uklopi u euroatlantske integracije, ili, kao što bi to rekli politički realisti, "vrati na fabričke postavke", odnosno granice koje su postojale tokom Kneževine Srbije. 

NATO saveznici i ključne europske sile očekuju da proeuroatlantske snage na Balkanu djeluju zajednički i spriječe daljnje jačanje ruskog utjecaja. Sigurnosni savez Hrvatske, Kosova i Albanije upravo je korak u tom smjeru, a njegova snaga ovisi o aktivnoj podršci međunarodnih partnera i jasnom strateškom pozicioniranju u okviru euroatlantskih integracija.

Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, ima posebnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini, ne samo zbog zajedničkih granica već i zbog historijskih i političkih veza. Stabilnost BiH direktno utječe na sigurnost Hrvatske, a snažnija podrška euroatlantskim procesima u BiH dugoročno bi osnažila položaj Hrvatske u Bruxellesu. Umjesto osciliranja između različitih političkih utjecaja, Hrvatska treba igrati konstruktivnu ulogu u integraciji BiH u zapadne strukture, čime bi osigurala dugoročne političke i ekonomske benefite.

U tom kontekstu, ne smije se zanemariti ni uloga operacije Oluja, koja nije bila samo vojna i politička prekretnica za Hrvatsku, već i ključni trenutak koji je promijenio američku politiku prema Bosni i Hercegovini. Taj događaj je pokazao kako strateške odluke mogu imati dugoročne posljedice na sigurnosnu arhitekturu regije. Hrvatska sada ima priliku kapitalizirati svoju poziciju i osigurati da euroatlantski blok u jugoistočnoj Evropi postane snažan i održiv.

Međutim, unatoč svojoj poziciji u EU, Hrvatska je danas na začelju evropskih zemalja po mnogim relevantnim parametrima. Aktivnija uloga u stabilizaciji regije ne bi samo poboljšala njen status u Bruxellesu već bi i stvorila konkretne političke i ekonomske koristi. Liderstvo u promoviranju euroatlantske vizije Balkana nije samo opcija – to je geopolitička nužnost u vremenu rastućih sigurnosnih prijetnji.

(DEPO PORTAL/ad)