Izvor: Impuls
Piše: Sanela KARAICA

Bosna i Hercegovina jedna je od najozbiljnijih destinacija „mračnog turizma“ (Dark Tourism) na planeti. Ostaci rata i počinjenih zločina, uključujući genocid u Srebrenici, našu državu pozicionirali su visoko na listi zemalja privlačnih turistima koji traže nešto drugačije od tradicionalnog odmora, tipa „sunce, more, plaža“.

Za početak da objasnimo za one koji ne znaju, šta je „mračni turizam“. Gruba definicija kaže da se radi o putovanju na mjesta koja su na neki način povezana sa smrću, tragedijama, katastrofama, patnjom… Sam pojam službeno je definisan tek krajem prošlog vijeka, ali interes za takva mjesta i njihovi obilasci počeli su mnogo, mnogo ranije.

Iako na prvi pogled može izgledati morbidno, ova vrsta turizma sve više poprima edukativnu i memorijalnu dimenziju. Posjetioci ne dolaze samo iz radoznalosti, nego i iz potrebe da razumiju prošlost, odaju počast žrtvama i suoče se s historijskim činjenicama. Neke od najpoznatijih destinacija mračnog turizma u svijetu su koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, Hirošima i Nagasaki u Japanu, Černobil u Ukrajini, spomenik i muzej 9/11 u New Yorku…

Važno je ko i šta govori

I BiH je visoko na listi, uprkos tome što je pojam mračnog turizma u našem kontekstu i te kako često osjetljiv i osporavan. Profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Sarina Bakić u razgovoru za Impuls portal ističe da je ovaj turistički fenomen duboko povezan s kulturom sjećanja i tranzicijskom pravdom.

– U slučaju BiH možda je preciznije govoriti ne samo o „mračnom“, nego o memorijalnom i edukativnom turizmu. Time se fokus pomjera s „fascinacije“ tragedijama i traumama prema razumijevanju posljedica rata, očuvanju sjećanja i izgradnji odgovornijeg društva. Ono što je najvažnije naglasiti jeste na koji način se ta mjesta predstavljaju, ko govori u ime žrtava i s kojim ciljem – objašnjava Bakić.

Da je terminološka odrednica i te kako osjetljiva na samom terenu, potvrđuje i direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari Emir Suljagić.

– Za mene je cijeli koncept mračnog turizma malo osjetljiv, a mislim i da je termin tu pogrešan. Memorijalni centar je prije svega muzejska, obrazovna i istraživačka institucija. Neophodno je povlačenje linije između edukacije i senzacionalizma. Mi želimo da ljudi dolaze, uče, informišu se. Da se, na kraju krajeva, inspirišu da urade nešto protiv nepravdi u današnjem svijetu i tamo gdje mogu – kaže Suljagić.

Dodaje da je sadržaj centra profesionalan i u skladu sa svjetskim standardima te da institucija nije profitabilna niti naplaćuje karte.

Motivi su različiti, a i zemlje iz kojih dolaze

Memorijalni centar Srebrenica godišnje posjeti između 100 i 150 hiljada osoba. Ogroman je to pritisak na mjesto u kojem danas živi svega nekoliko hiljada ljudi.

– Imamo sve vrste posjeta, individualne, grupne, školske, univerzitetske, studijske, vjerske… Različiti ljudi dolaze iz različitih motiva, ali apsolutno ne postoji vrsta posjetilaca koje još nismo sreli – kaže Suljagić.

Iako mnogima sporno, snimanje selfija na mjestima gdje treba odati počast žrtvama, za Suljagića ne predstavlja problem.

– Selfisanje je dio današnje kulture. Naprosto, živimo u svijetu gdje, ako se nešto nije selfisalo, onda se nije ni dogodilo. Druga stvar, naš posao nije da odgajamo i preodgajamo bilo koga. Treće, ima ljudi koji imaju potrebu da podijele da su bili tu, jer to nije lagana posjeta, ljudi se često emotivno raspadnu i ja apsolutno nemam nijedan problem s tim kako će neko procesuirati sve to. Meni je to potpuno legitimno i prihvatljivo, osim da piju ili rade neke nedolične radnje.

Slična iskustva s profilom gostiju dijeli i Nermin Vlajčić, turistički vodič iz agencije Sarajevo Insider, koji svakodnevno vodi turiste na „ratne ture“, čiji je sastavni dio i sarajevski „Tunel spasa“. Prokopan ispod aerodromske piste, oko 800 metara dug tunel, bio je jedina veza opkoljenog grada s vanjskim svijetom.

– Dolazi dijaspora, dolaze i stranci sa svih kontinenata. Iz Austrije svake godine dolazi grupa studenata, ciljano, da čuju priču o opsadi Sarajeva. Neki ljudi dođu individualno pa gledaju preporuke šta treba da posjete i Tunel spasa je među prvim prijedlozima. Mnogi su imali potpuno drugačiju percepciju o dešavanjima. Poslije obilaska kažu mi da se osjećaju kao da su preživjeli rat i opsadu. Neki dođu samo da bi provocirali, treći nisu spremni saslušati priču. Meni nije jasno zašto su onda platili obilazak i kartu, uzalud potrošili pare. Zar im nije bolje da odu na ćevape – govori Vlajčić. 

Simbolički značaj za porodice

Za mnoge preživjele dolazak turista koji su prešli stotine ili hiljade kilometara predstavlja priznanje da se zločin dogodio te potvrdu njihove patnje i boli.

– Sama činjenica da ljudi dolaze, slušaju svjedočanstva i prenose ta iskustva dalje, može imati snažan simbolički značaj. Naročito u kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje je negiranje ratnih zločina i genocida i dalje prisutno – navodi Bakić.

Značaj posjeta za porodice preživjelih potvrđuje i Suljagić primjerima s terena.

– Nama se dogodilo nekoliko puta da ljudi ne žele ustupiti materijale za našu arhivu. Onda, kada dođu u Memorijalni centar i vide fotografije u muzeju, ogromni zid s fotografijama, ipak pristanu. Vjerujem da shvate koliki je značaj takve postavke za očuvanje sjećanja. Da se ne zaboravi.

U specifičnom bh društvu postavlja se pitanje da li ovakva vrsta turizma širi poruku mira ili nosi rizik novih konflikata? Smjer u kojem će se kretati, prema profesorici Bakić, zavisi isključivo od etičkih standarda i interpretacije.

– Ako su memorijalni lokaliteti zasnovani na činjenicama, dostojanstvu žrtava i edukaciji, oni mogu imati važnu društvenu funkciju. Razvijati empatiju i solidarnost prema ‘drugom’. Stvarati prostor za dijalog i educirati mlađe generacije, međunarodne posjetioce i posjetiteljke. U tom smislu, posjeta mjestima stradanja može imati sličnu funkciju kao posjete memorijalima holokausta u Evropi ili genocida u Ruandi – objašnjava Bakić.

S druge strane, upozorava na moguće opasnosti.

– Ako su ta mjesta korištena za nacionalističku mobilizaciju, selektivno sjećanje ili političku instrumentalizaciju, onda mračni turizam može produbiti podjele. U BiH je to posebno osjetljivo, jer ne postoji jedinstven narativ o ratu. Različite etničke i političke zajednice često njeguju odvojene kulture sjećanja pa isti lokalitet može biti mjesto pijeteta za jedne, a osporavanja za druge. Zato mračni turizam u BiH nikada nije ‘neutralan’. On uvijek ulazi u prostor identiteta, odgovornosti i interpretacije prošlosti.

Vodič: „Stidim se, a nije do mene“

I iz entitetskih ministarstva turizma naglašavaju važnost etičkog pristupa interpretaciji historijskih događaja.

– Ministarstvo podržava pristup koji podrazumijeva tačne informacije, profesionalnost, izbjegavanje senzacionalizma i poštivanje kulture sjećanja. On mora biti zasnovan na sudski utvrđenim činjenicama, relevantnim historijskim izvorima i dostojanstvu žrtava. Memorijalni lokaliteti mogu imati značajnu ulogu u kulturi sjećanja, edukaciji i očuvanju historijske istine – navode iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

Komentarišući razvojni potencijal mračnog turizma, naglašavaju da mjesta stradanja ne smiju biti posmatrana kao atrakcije u klasičnom turističkom smislu. Ističu iskustva evropskih zemalja gdje je odgovorno razvijen memorijalni turizam doprinio ekonomskom oporavku lokalnih zajednica, očuvanju kolektivnog pamćenja i edukaciji novih generacija o posljedicama rata i zločina.

Jednako tako, u nadležnom ministarstvu Republike Srpske ističu da mračni turizam treba služiti isključivo njegovanju kulture sjećanja, a ne komercijalizaciji ljudske patnje. To, ipak, ne znači da lokalno stanovništvo ne može imati ekonomsku korist.

– Razvoj memorijalnih centara zahtijeva izgradnju puteva, telekomunikacija i komunalne mreže, što direktno poboljšava kvalitet života preostalog lokalnog stanovništva. Ljudi  pronalaze zaposlenje unutar samih kompleksa, kao kustosi, vodiči, tehničko osoblje, istraživači te u pratećim uslužnim djelatnostima – navode iz Ministarstva trgovine i turizma RS.

Međutim, na terenu je očita tromost i nebriga vlasti. Turistički vodič Nermin Vlajčić ne krije ogorčenje stanjem na ključnim lokacijama poput Tunela spasa u Sarajevu.

– Mene zabrinjava odnos Kantona Sarajevo i države spram tih lokaliteta. Ja se zasramim, iako nemam ništa s tim. Recimo, toaleti su potpuno zastarjeli i za sve ove godine nisu bili u stanju renovirati ih, a znaju naplatiti ulaz u Tunel 20 maraka. Njih samo zanimaju izvještaji o prodatim ulaznicama – govori Vlajčić, dodajući da je sve prepušteno stihiji.

– Da nema ovih par agencija i vodiča koji su preživjeli opsadu, sve ovo bi potpuno propalo, bilo bi zaboravljeno.

Tanka je linija

O problemu prateće infrastrukture otvoreno govori i Emir Suljagić, naglašavajući da Memorijalni centar Potočari – Srebrenica po zakonu ne smije ostvarivati profit niti se baviti komercijalnim djelatnostima. Zato bi, smatra, lokalna vlast trebala iskoristiti potencijal, otvoriti radna mjesta i tako pomoći ekonomskom oporavku stanovnika. Istovremeno, to bi pomoglo aktivnostima centra.

– Mi privlačimo dosta akademskog svijeta, sarađujemo s mnogo univerziteta i sličnih institucija u Evropi i SAD-u. Organizujemo konferencije, likovne kolonije. Dolaze brojni istraživači, studenti, đaci, a ne postoje kapaciteti za njihov smještaj na više dana. Nedostaju takvi kapaciteti, suvenirnice, adekvatne knjižare… Dakle, postoji cijeli niz stvari koji nije u našim, nego u rukama lokalne vlasti. Oni su ti koji bi trebali brinuti za radna mjesta – kaže Suljagić.

Radi dobrobiti lokalnog stanovništva poželjno je iskoristiti interes turista, ali je pri tome prijeko potrebno izbjeći komercijalizaciju patnje. Postizanje ravnoteže, upozorava profesorica Bakić, prilično je teško postići.

– Mnoga mjesta stradanja u BiH nalaze se u ekonomski devastiranim sredinama. Posjete memorijalnim centrima mogu otvoriti radna mjesta, razviti lokalnu infrastrukturu, podstaći razvoj ugostiteljstva i smještaja, vratiti određeni nivo života u povratničke sredine. Ali granica između održivog memorijalnog turizma i turističke eksploatacije tragedije, vrlo je tanka – navodi Bakić.

Na kraju zaključuje da problem nastaje kada spektakl zamijeni edukaciju, komercijalni sadržaji potisnu pijetet, trauma postane atrakcija. Zato cilj ne smije biti „prodavanje tragedije“, nego stvaranje prostora u kojem sjećanje postaje osnova za edukaciju, dijalog i održivi lokalni razvoj. Moralni okvir, jednostavno, mora ostati važniji od profita.

Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH.

(Impulsportal.net/DEPO PORTAL/au)