ESAD DURAKOVIĆ/ SLOVA - HARFOVI KAO ČESTICE SVJETLOSTI

Čudesna li alfabeta koji se po najvećim izvorima svjetlosti dijeli i naziva! Nigdje u svijetu tako nečeg više nema!


21.07.23, 21:38h

 

 

Jedna od najblistavijih kultura u ljudskoj povijesti bijaše arapska, potom orijentalno-islamska kultura koja nikada i nigdje nije ničije knjige spaljivala. Dokle god je ona sezala – od Pirineja do dalekog Indijskog potkontinenta – ta kultura je biblioteke kao hramove Knjige stvarala; ona je kao svjetlost sa i/Istoka pripremala renesansu na kojoj se sretno utemeljila kultura Zapada kao zenitno obasjanje ljudskoga roda.


Iz Endelusa, primjerice, po cijelome svijetu – sve do žarišta sanskritske kulture gdje bijaše čak i Šeherzadina prapostojbina – otpremale su se ekspedicije za prepisivanje predalekih knjiga koje su se zlatom plaćale onoliko koliko su teške bile. A one rijetke još više.


I u svemu tome ima čudo jedno koje nikada neće prestati začudnošću isijavati.


Taj nepregledni univerzum umjetnosti i znanosti, neutažive žudnje za mudrošću i umjetnošću kao uzvišenim predjelima svjetlosti, nastajao je u pismu, u alfabetu koji se dijeli – i  doslovno i metaforski, lingvistički i poetski – na slova koja su nazvana sunčevim i mjesečevim slovima.

 

arapsko-pismo-alfabet


Čudesna li alfabeta koji se po najvećim izvorima svjetlosti dijeli i naziva! Nigdje u svijetu tako nečeg više nema!


Je l' moguće zamisliti poetsko carstvo u kome se pjesme pišu alfabetom sa sunčevim i mjesečevim slovima čak od antičke Arabije suncem preplavljene preko Harun al-Rašidova Bagdada prezrela do poetike slobodarskoga prostora palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša?! Može li takva poezija biti kao bilo koja druga?!


(U takvoj kulturi ni prva riječ upućena kao svjetlost s Neba nepismenom Poslaniku u mračnoj pećini nije mogla biti druga nego riječ/bljesak ČITAJ – kao Božanska zapovijest Prosvjetljenja.)


Toj čudesnoj poeziji i znanosti, tome univerzumu svjetlosti, sazdanom od čestica/harfova sunčeve i mjesečeve svjetlosti, posvetio sam svoj životni vijek vascijeli.


O, kakvu sreću, kakav dar sam imao: da oduvijek i posvuda – i stvarno i metaforski – obitavam u svjetlosti!


A još veća i vječna će biti ona – slutim pouzdano i dosljedno – ona nepojamna Svjetlost u koju će me Smrt uznijeti.

 

 

(DEPO PORTAL/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook