U 83. godini preminuo je poznati hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist i polemičar Igor Mandić.

Vijest o smrti Mandića objavio je na Facebooku esejist i leksikograf Velimir Visković. Kako je napisao, Mandić je godinama imao probleme sa srcem.

"Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh. Gasio se, ali bio je priseban; Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom...).

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj ❤️", napisao je.

Obilježio hrvatsko novinarstvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća

Igor Mandić bio je poznati hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist, analitičar, pisac i polemičar koji je obilježio hrvatsko novinarstvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Bio je dugogodišnji suradnik mnogih televizijskih i radijskih postaja, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike.

Rođen je 20.11.1939. godine u Šibeniku. Mandić je prve razrede osnovne pučke škole polazio u rodnom gradu. Obitelj se kasnije preselila u Split pa je ondje završio osnovnu školu, a zatim i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1963. godine završio studij komparativne književnosti.

Suprugu Slavicu je upoznao šezdesetih godina kada je nakon odslužene vojske došao studirati u Zagreb. On i supruga su imali kćer Adu, koja je preminula u Baselu 2004. godine.

Objavio preko 30 knjiga, kritika, feljtona, eseja, polemika...

Od 1966. godine je radio kao kolumnist Vjesnika u srijedu, kritičar u dnevnim novinama, autor i urednik tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima te interni recenzent. Za Slobodnu Dalmaciju je od 1993. do 1995. godine pisao kulturološke komentare, a 1997. godine prelazi u slobodne umjetnike i od tada je objavljivao u raznim listovima.

1998. godine se opet vraća u Vjesnik, u kojemu je do 2000. godine bio kolumnist, a nakon toga postaje glavni urednik, ali je i dalje pisao polemike i komentare. S mjesta glavnog umjetnika je smijenjen osam mjeseci kasnije, a u Vjesniku je nastavio pisati kolumne do 2005. godine. 

Petrinjska 18: zatvorski dnevnici iz 1972.

Još od 1995. godine je bilo jasno da nije bio u dobrim odnosima s predsjednikom Tuđmanom, ali, kako je rekao, s njim se nije mogao "obračunati" zbog predsjednikovog autoritarnog stava jer on ne bi dopustio niti bi itko objavio ono što bi Mandić napisao.

Nakon predsjednikove smrti i objave njegovog dnevnika Petrinjska 18: zatvorski dnevnici iz 1972., Mandić je objavio analizu tog dnevnika, za koji se u to vrijeme niko nije usudio kritički govoriti i koji on, poznat po svom oštrom peru i brzom jeziku, naziva egoističkom kupusarom punom najgoreg pseudoliterarnog kiča i politikantskih gluposti.

2006. godine je dobio novinarsku nagradu "Otokar Keršovani", koju Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje za životno djelo.

U njegov opus se ubrajaju osam knjiga feljtona, šest knjiga književnih i glazbenih kritika, šest knjiga eseja, jedna antologija, tri knjige "varia", šest knjiga polemika i četiri autobiografske knjige.

(Index.hr, DEPO ORTAL/md)