FELJTON/ Grad Zagreb protiv Mire Furlan

Vratila se u zimu 2000.: 'Gledam ga odozgo... Zar je to grad koji mi je uspio sje*ati život? Taj mali, provincijalni grad...'

Nedjeljni magazin10.01.22, 13:02h

Vratila se u zimu 2000.: 'Gledam ga odozgo... Zar je to grad koji mi je uspio sje*ati život? Taj mali, provincijalni grad...'
Kad smo se ukrcavali u onaj avion za New York u novembru ’91., da li smo mislili da je “zauvijek”? Kad sam pakirala svoje stvari u svojem zagrebačkom stanu prije toga, da li sam mislila da je “zauvijek”? Kad sam pakirala naše stvari u našem beogradskom stanu one pijane “zadnje” noći, da li smo mislili da je “zauvijek”? Ne...

 

 

 


Nacional donosi odlomak iz autobiografije Mire Furlan – ‘Voli me više od svega na svijetu’ u kojem je preminula glumica opisala svoj dolazak u Zagreb, u zimu 2000., devet godina nakon što je napustila hrvatski glavni grad i preselila u SAD...


Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin.


Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put.


Autorica je drame "Dok nas smrt ne razdvoji" i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu "Totalna rasprodaja".


Prijateljstva u Americi

 

mira-furlan-autobiografija

Prijateljstva su ovdje drugačija. Nisu ono što želim i za čim žudim. Distancirana su i oprezna. Kao da su svi na promatračnici, čuvaju svoj teritorij. Možeš ići samo do tuda. Iza te granice: pazi se!


Zbog toga telefon u mojoj kući ne zvoni baš često. Zbog toga nam je preostalo samo nekoliko prijatelja. Pošlo nam je za rukom uspješno se odspojiti od svijeta. Ustanovila sam da živim kao pustinjak na svojem brdu. Da li sam to htjela? Da li sam to planirala? U ovom svijetu Facebooka i opće lude potrebe za povezivanjem, izgleda da biram suprotno.


Što se događa s prijateljstvima u ovoj zemlji? Mogu li emigranti imati prijatelje Amerikance? Ili uobičajeno, tiho, suptilno, diskretno odbacivanje od prosječnog Amerikanca (i u privatnom i u profesionalnom krugu) ustvari gura emigranta natrag u njegovu emigrantsku zajednicu koju je napustio? Kad smo stigli u New York prije skoro trideset godina, mislila sam da nikad neću posjećivati uobičajena iseljenička okupljanja. Nešto je bilo odbojno u ideji da se okružuješ svojim sunarodnjacima nakon što si napustio svoju zemlju. Zašto bi to radio? Da si htio te ljude oko sebe, ne bi ni otišao, točno? Koliko sam strasno htjela uroniti u svoj novi svijet! (Bila sam san svakog zagovornika asimilacije!) Htjela sam savladati novi jezik. Htjela sam steći prijatelje svih nacionalnosti, svih rasa. Gdje bi to bilo moguće ako ne u Americi? Točno? Toino?

 

Pošlo nam je za rukom uspješno se odspojiti od svijeta. Ustanovila sam da živim kao pustinjak na svojem brdu. Da li sam to htjela? Da li sam to planirala?


No svijet koji sam zamišljala u stvarnosti ne postoji. Nikad ga nije ni bilo, osim u maštanjima ljudi kojima sam se cijelog života divila, od Martina, Nine i Baldwina, od Lennona do Guthryja i Marleyja, i bezbroj drugih. Upravo sada svijet ustvari ide u suprotnom smjeru. Ideje koje su nas natjerale da napustimo svoju zemlju i dođemo u Ameriku doživjele su poraz širom svijeta. Danas svijet funkcionira kao velika, golema korporacija koja proguta sve što joj se nađe na putu, uključujući ljude, i onda to ležerno ispljune, bez ikakvog obraćanja pažnje na posljedice. Nakraju, ono što nam je Amerika pokazala jest tko smo i tko ćemo ostati, ma kamo krenuli: mi smo stranci, mi smo manjina (i to ona koju nitko ne zastupa!), mi ne “pripadamo”, nismo niti ćemo ikad biti “pozvani u igru” (u našem slučaju takozvanu industriju). Neprestano nas tjeraju da budemo svjesni svoje autsajderske pozicije. I (svejedno) od nas se i dalje očekuje da budemo zahvalni.


I tako završiš sa svojim prijateljima emigrantima, onima koji su ti “slični” i nisu, po A.-inim riječima, “tako različiti” od tebe. Na neki način, to je poraz. Na drugi način, to je jednostavno realnost: to smo “mi” i “oni”, s bezbrojnim, beskrajno različitim krinkama. “Mi” i “oni” – uvijek i zauvijek. I svugdje. Kakva ironija! Htjela sam da moj život dobije širinu – a on se stisnuo. Htjela sam da mi se krug prijatelja poveća – a on je iščeznuo. Htjela sam poletjeti – a zapela sam na tlu.


Emigrantski je krug klaustrofobičan. Vidjela sam to u prošlosti, u svojim ranijim doticajima s emigrantskim iskustvom: u Švedskoj, u Parizu. I to vidim ovdje. Ljudi je malo, izbor ograničen; ne biste nužno bili s njima prijatelji, pa čak ni znanci u svojem prošlom životu (gdje bi vas razdvajao status, ako ništa drugo) da vas nepredvidljive sile nisu bacile u isti koš. Ne biste odabrali te ljude za svoje prijatelje. Jednostavno ih “dobivate”, kao što dobivate obitelj. A koja je to stvar, koja je zajednička nit koja nas ionako povezuje? Jezik kojim govorimo? Ne možemo mu čak ni pronaći zajedničko ime. (Srpski? Hrvatski? Srpsko-hrvatski?) Religija? Osim što ne idem u crkve. Nacionalnost? Osim što ne mašem zastavama. Nikakvim zastavama. Nigdje. Pa što onda preostaje? Iskustvo odrastanja u istoj državi, gledanja istih televizijskih programa, slušanja istih bendova?

 

I tako završiš sa svojim prijateljima emigrantima, onima koji su ti “slični” i nisu, po A.-inim riječima, “tako različiti” od tebe. Na neki način, to je poraz. Na drugi način, to je jednostavno realnost: to smo “mi” i “oni”, s bezbrojnim, beskrajno različitim krinkama


Na kraju, ovdje je ironičan zaokret za koji se ne mogu praviti da ga ne uočavam: pobjegla sam od plemenskog i etničkog grupiranja samo da bih završila u situaciji da sam grupirana sa “svojim” narodom izvana, od onih koji su rođeni u ovoj zemlji, Amerikanaca. Moj veliki projekt vlastita oslobođenja i izražavanja sebe nikad ustvari nije imao šanse za uspjeh. I to nije lokalna, nacionalistička, hrvatsko-bosansko-srpska stvar; globalna je. Kao da nam svijet govori: drži se svojih, nemoj riskirati vani. Čovjek se mora zapitati: zašto se ikad uopće zamarao pakiranjem onih kofera? Zašto otići? Kad sve svugdje nakraju izgleda toliko odurno slično.


Povratak bez povratka


Kad smo se ukrcavali u onaj avion za New York u novembru ’91., da li smo mislili da je “zauvijek”? Kad sam pakirala svoje stvari u svojem zagrebačkom stanu prije toga, da li sam mislila da je “zauvijek”? Kad sam pakirala naše stvari u našem beogradskom stanu one pijane “zadnje” noći, da li smo mislili da je “zauvijek”? Ne. Jasno razmišljanje ionako nije bilo važan dio našeg odlučivanja. Jednostavno smo to napravili. Skočili. Bez sigurnosne mreže, bez planiranja, kalkuliranja, ideje o svojoj budućnosti. Da smo se poslužili racionalnim razmišljanjem, mislim da nikada ne bismo otišli.


Osjećaj konačnosti došao je s reakcijom koja je uslijedila, smećem od članaka, prijetećim pismima, tišinom mojih kolega i prijatelja. Tada se ideja o “nikad više” počela stvarati u mojoj glavi. Tada sam poslala po sve svoje knjige, jedinu imovinu za koju sam željela da me slijedi u moj novi život. Kad su knjige stigle u velikom kontejneru, osjećala sam kao da sam zaključila prošlost. Prisutnost knjiga na čudesan je način pretvorila našu kuću u naš novi dom. Među njima je bila bakina bogata biblioteka djela jugoslavenske književnosti, od malo poznatih slovenskih pjesnika do zaboravljenih makedonskih pisaca iz 19. stoljeća, kao i birane gramatike, među kojima prvo službeno izdanje gramatike srpsko-hrvatskog jezika, sve s bakinim bilješkama, a neke i s maminim žvrljotinama na marginama. Nenadano sam se osjetila sigurno: mama i baka bile su sa mnom. Kad smo ubrzo kupili pošteni pijanino, osjećala sam da sam uspješno rasporedila komade svojega života u novoj sredini. Znala sam da se nikad neću vratiti.


Držat ćemo se te odluke devet godina.


Zima 2000. Slijećemo na zagrebački aerodrom. Gledam grad odozgo. Zar je to grad koji mi je uspio sjebati život? Taj mali, provincijalni grad sa svojim maleckim, oronulim aerodromom? Ne mogu vjerovati koliko je sve malo. Mali gabariti stvarnoga grada u uznemirujućoj su suprotnosti s golemošću napada koje sam od njega iskusila. To je uvredljivo: zar sam tako slaba, tako ranjiva? Zar su moj cijeli život, moja cijela karijera bili samo mjehur od sapunice koji se može otpuhati jednim jedinim dahom ovog provincijskog gradića?

 

Kad smo ubrzo kupili pošteni pijanino, osjećala sam da sam uspješno rasporedila komade svojega života u novoj sredini. Znala sam da se nikad neću vratiti. Držat ćemo se te odluke devet godina


S druge strane, to je i prilično izuzetno: mali su i malo ih je, ali imaju moć da ozbiljno povrijede. Zato što misle svi kao jedan. Osjećaju kao jedan. Jedan narod – jedan glas. Zadivljujuće. Zastrašujuće. Cijelo tijelo mi drhti. Zašto sam došla? Zašto sam poslušala zahtjev svog odvjetnika da dođem? Da li je to bila greška? Da li bih trebala pustiti da mi uzmu stan? Da li se ponižavam? Da li je vrijedno? Rekao je da je apsolutno ključno da dođem u Zagreb i svjedočim u postupku oko svojeg stana, parnici pod nazivom “Grad Zagreb protiv Mire Furlan”.


Odvjetnik je jedan od najboljih u državi, hrabar i pošten čovjek čiji je angažman na mom slučaju rizičan i vrlo nepopularan. Ne pomaže ni to što mu je ime očigledno srpsko. Na mom slučaju radi pro bono.


Odsjedamo u stanu Goranove mame, u Novom Zagrebu, ružnom socijalističkom “projektu” s ciljem da se tamo skući što je više ljudi moguće, bez puno brige o kvaliteti njihova života. Daleko je od centra grada. Moj stan u samom je srcu grada. Nisam dovoljno hrabra da ga obiđem, čak ni nakratko. Goranov brat kaže mi da je u stanju raspada. Ne želim to vidjeti. Ne želim znati.


Goranova mama Milka izvan sebe je od sreće što nas vidi, a posebno bebu. To je njezino prvo i jedino unuče. Goran i ja konačno smo ispunili njezine želje, doduše u zadnji čas, kad je već izgubila svaku nadu. Ne može nas prestati grliti. Beba gleda ta nova lica sa zanimanjem.


Ali ja sam u suzama...


Nastavak teksta čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 



Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!