Pobjeda novoizabranog predsjenika SAD-a Joea Bidena u BiH je opravdano doživljena sa velikim oduševljenjem. Danima prije i nakon njegove pobjede na društvenim mrežama i u medijskom prostoru reproducirani su video snimci mlađahnog i ambicioznog Joea Bidena kako u 90-tim godinama na parketu Senata SAD-a, u vrlo emotivnom govoru opravdano optužuje Miloševića za ratne zločine.

- Mladić je ratni zločinac, nije ništa bolji od Himmlera, ništa bolji od Goebbelsa, on je ratni zločinac! Karadžić je ratni zločinac, a mogu još dodati da je i čelnik Srbije Milošević također ratni zločinac, iako on jedini za to još nije optužen - stravstveno je tada Biden poručio kolegama i cijelokupnoj američkoj izvršnoj administraciji.

U samo nekoliko dana nakon njegove pobjede, u medijskom prostoru BiH javnosti su se obratili Danijel Serwer, stručnjak iz Vašingtona za Balkan koji je, vrijedi napomenuti, miljenik tzv. “političkog Sarajeva”, dok ga Banja Luka i Mostar doživljavaju kao protivnika njihovih interesa, bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, koji je još veći miljenik u Sarajevu od samog Servera i čije redovno petljanje u unutrašnje stvari BiH nikome u Sarajevu ne smeta, te penzionisani bivši predsjednik Stranke za BiH i član Predsjedništva BiH dr. Haris Silajdžić.

Ne može da se ne stekne dojam kako su koordinirano ili složno iznijeli dosta nevjerovatne tvrdnje prema kojima će Biden čim se malo udomi u Bijeloj kući, hitno nametnuti ustavne promjene u BiH, a one podrazumijevaju ukidanje RS-a, ukidanje entiteta i kantona i stvaranje građanske države po principu jedan čovjek - jedan glas. Nakon što su brojni mediji objavili ove zaista duši tople i slatke tvrdnje, izvlačivši ih iz konktesta u bombastičnim naslovima, kako to inače bude, društvene mreže su zapalili i preplavili portalski naslovi tipa “Biden ukida Republiku Srpsku”, “Gase se entiteti i kantoni”, “BiH postaje građanska država”, “Dodik ide u zatvor”, “Kraj nacionalnih politika”, “Nova administracija mijenja Dejton”, “Brišu se konstitutivni narodi”, “Republika Srpska u strahu”, “Dodik u velikoj panici”, Biden uvodi sankcije RS-u”, i sl.

Posebno nakon medijskog osvanuća Harisa Silajdžića u intervjuu kod Senada Hadžifejzovića, koji zbog “brige za Bosnu” drugi put prekida svoje pjesničke i umjetničke dane, istovremeno sebe predstavljajući kao sadašnjeg i budućeg glavnog saradnika i prijatelja Joea Bidena, Bošnjaci kao da su upali u kolektivni trans demagogije čovjeka koji je prije 15 godina zajedno sa Božom Ljubićem i predstavnikom Šešeljove stranke u Parlamentu BiH, uz dva dobro “podmazana” Bošnjaka koji danas većinu vremena provode u svojim novoizgrađenim vikendicama na Pelješcu, srušio tzv. Aprilski paket, iza kojeg je tada čvrsto stajala administracija najveće svjetske sile i najvećeg bh. prijatelja, Sjedinjenih Američkih Država te koji bi, da je tada usvojen, predstavljao, do tada, najozbiljniji iskorak ka normalizaciji odnosa u BiH.

Izbor Bidena će sigurno imati određeni djelomičmni utjecaj u kontekstu da će se malo više fokusirati na područje Balkana, iz prostog razloga što je sada, za razliku od prethodne administracije, na čelu Amerike neko ko duboko poznaje šta se trenutno dešava u regiji, ali i ono što se dešavalo u zadnjih tridesetak godina, što je dobar osnov za značajniji i aktivniji angažman u BiH. Nije ovo nikakva “zadnja šansa” za BiH kako to iznose neodgovorni pojedinci, jer SAD  kao ozbiljna i najzrelija svjetska demokratija ne funcionira na principu “ad hoc” ili “zadnjih šansi”. Pa Apriliski paket je oboren za vrijeme republikanca Busha, pa je nakon njega četiri godine vladao demokrata Barack Obama, zatim i Donald Trump. Da li se nešto značajno promijenilo u odnosu prema BiH u ovom petneastogodišnjem periodu? Je li nestala BiH? Naravno da nije, niti će.

Šta je zapravo više zabrinjavajuće u ovoj cijeloj situaciji? Da li činjenica što Silajdžić bošnjačkom narodu ponovo podvaljuje ovu (za sada) neostvarivu utopiju ili ipak što je ova retorika kod nezanemarivog broja građana dočekana sa oduševljenjem i euforijom? Ipak, treba reći da ova država, koliko je god neko očigledno smatrao “banana državicom i feudom bez repa i glave”, ipak ima svoje institucije i ustavom predviđene nezaobilazne procedure, pa je samim dolaskom ove ili one administracije nemoguće “dekretom” ovdje nametnuti bilo šta, jer bi to bilo demokratski nezrelo i štetno, jer sve što nije plod dogovora svih strana, dugoročno osuđeno je na propast.

Patroniziranjem građana i igrajući se svjesno njihovim emocijama na ovakav demagoški način je ništa drugo nego uvreda! To je uvreda za zdrav razum od strane onih kadrova koji u svom dugogišnjem upravljanju zemljom nisu bili u stanju da iznjedre i naprave bilo kakav dogovor, ne zato jer je on bio nemoguć, nego zato što su svoju snagu i koncentraciju usmjerili na pljačku i bogaćenje, pa je “nedogovaranje” i “sukob” služilo kao najracionalniji alat za održavanje stalnih političkih i međunacionalnih kriza, kako narod ne bi uvidio da oni “radi kila mesa već duže vrijeme žrtvuju cijelog vola!”

Nametanje rješenja “preko koljena” može jedino proizvesti nove sukobe, podjele, te krize sa nepredvidljivim posljedicama. Ozbiljne demokratske zemlje i naši prijatelji svjesni su toga i logično da se ne bi nikad upuštali u tu vrstu intervencionizma. Činjenica da je OHR prestao davno koristiti tzv. Bonske ovlasti idu u prilog toj tvrdnji. Jer, ako je BiH i dalje potreban Visoki predstavnik da dekretom donosi odluke, onda smo mi obična kolonija bez karakteristika jednog zrelog demokratskog evropskog društva i države, što nije tačno!

Sve dok se ne ispune zakonske i Ustavom propisane procedure, što podrazumijeva dvotrećinsku većinu u Predstavničkom domu i prostu većinu u Domu naroda Parlamenta BiH - uključujući i entitetske većine, što u brojkama znači 28 ruku u Predstavničkom domu, uključujući najmanje 10 iz FBiH i 5 iz RS-a, te 8 u Domu naroda, uključujući 4 iz FBiH i 2 iz RS-a - ustavne reforme se neće desiti.  

To je naš jedini put. I to je ispravan put, jer je demokratski put. Naši međunarodni prijatelji će nam u tom procesu, kao i do sada, biti velika ruka podrške, ali, iako će možda zvučati patetično, u konačnici je na nama samima da nađemo zajednički jezik i da iznjedrimo temelj koji će biti refleksija želja svih građana, ali i svih naroda u BiH. Samo to garantira dugoročnu stabilnost.

Jer, ne smijemo živjeti u vlastitim iluzijama i željama. Sve dok se ovdje ne puca, BiH je u očima svijeta stabilna država koja nastavlja svoj proces izgradnje i jačanja nezavisnih državnih institucija i euroatlanskog puta kroz demokratske procese. To što mi vremena nemamo, njih puno ne zanima. Oni vremena imaju. Pitanje Balkana, u kontekstu širih vasnjkopolitičkih ciljeva SAD-a, jeste prioritet, kao što je jučer, nakon telefonskog razgovora između Merkel i Bidena, potvrđeno, ali ipak nije primarni problem, pa će u skladu sa tim tako biti i tretiran.

Do izbora 2022. godine vjerovanto se neće ništa značajno desiti, a nadati se da će neke nove političke snage i vjetrovi konačno kreairati i ponuditi ozbiljnu nacionalnu strategiju najbrojnijeg naroda, ali koja će biti kreirana na principima mogućeg, a ne na kampanjskim zabludama preko kojih se opet radi kile mesa, želi ubiti cijeli vol.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook