PEN Centar svrstao se na stranu čaršijske parade antifašizma tipa kozaračkog kola, a dio svojih članova odgurnuo prema ostrašćenoj desnici

Željko Ivanković, bh. i hrvatski pisac, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o istupanju iz P.E.N. centra u BiH, Sarajevu kao “europskom Jeruzalemu”, te šta mu je najviše zasmetalo u P.E.N.-ovom pismu...

Podsjetimo, P.E.N. centar u BiH, objavio je 9. svibnja protestno pismo protiv, tada, najavljene mise za Bleiburg u sarajevskoj katedrali s potpisima jednog broja članova PEN-a. Bio je to povod za istupanje iz PEN-a Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivice Đikića. Ivanković, Jergović i Lovrenović su među osnivačima P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 31. listopada 1992. godine. U međuvremenu, iz  P.E.N.-a su istupili i pisci Mirko Marjanović, Milo Jukić i Alen Kristić.

“(…) smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”, stoji u peticiji P.E.N.-a BiH.

Nedavno ste s kolegama piscima Miljenkom Jergovićem, Ivanom Lovrenovićem, Ivicom Đikićem uputili pismo P.E.N.-u BiH i podnijeli ostavku na mjesto predsjednika Skupštine tog društva zbog pisma o komemoraciji za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali. Kako je došlo do tog P.E.N.-ovskog pisma, je li vam poznato, i je li se, itko, konzultirao s vama kao predsjednikom Skupštine?

O tome sam već natuknuo i u svojoj ostavci na to mjesto i o odlasku iz PEN-a. Ideja je potekla u krugu Upravnog odbora gdje je prvo cirkularno pismo uključilo i mene, kao predsjednika Skupštine, kako je uvijek bilo s našim “službenim dopisivanjima”. Dakle, stvar je ipak bila zvanična koliko god se to sad negiralo… Uzvratio sam isti tren da bih takvo što bio spreman potpisati da je pismo iznijansiranije za što je bilo potrebno u njegovo definitivno oblikovanje uključiti i neke sadašnje nominalne katolike (fra Ivan Šarčević ili Alen Kristić) ili exkatolike (Ivan Lovrenović ili ja), a članovi su PEN-a… Slično bi bilo da se govori o nekoj eminentno islamskoj (pazite, riječ je o misi!) vjerskoj manifestaciji, a da protest pišu nekvalificirani ili nedovoljno kvalificirani, a želite što veću podršku… Jer, valjda se takvo što i piše zarad što veće podrške?!

Simptomatično je bilo da među potpisnicima nema pisaca Hrvata ili vjernika katolika za koje znam. Zašto? Zar im doista treba pismo koje nisu potpisali Đikić, Ivanković, Jergović, Kordić, Lovrenović, Stojić, Petrović? I ne pitaju se zašto? Ne, nije u pitanju vulgarna podjela fašisti – antifašisti kako je stvar sugeriralo pismo, nego nešto mnogo kompleksnije o čemu smo napisali stotine stranica Lovrenović, Jergović, Mlakić, Šarčević, Kristić, ja… (govorim samo o nedavnim članovima PEN-a) i gdje je misa tek manifestacija nečega, kao što je i Bleiburg samo simbol mnogo kompleksnijeg fenomena/problema.

I onda pozvati kardinala da otkaže misu što je smiješno, djetinje, neozbiljno baš kao što je bilo i ono nekadašnje srpsko (uvijek parolaško!) prozivanje pape (1992.): „Papa, podnesi ostavku!“

Kako je moj odgovor na to pisamce (9.  svibnja) potpuno ignoriran, 11. svibnja sam, nakon što je pismo objavljeno na stranici PEN-a, uputio novo i konačno (post festum!) dobio tri odgovora… Nakon svega, tri doista, smiješna, neozbiljna, obranaška, premda vjerujem iskrena, dakle nelicemjerna pisma.… Žurilo im se biti aktualan za Dan pobjede, a misa je tek za sedam dana? Je li tu riječ o Danu pobjede ili misi, nije, dakle, teško prosuditi. Ali zašto im se žurilo?

Što mislim o svemu tome rekao sam i u svojoj kolumni u Autografu (već 13. svibnja) gdje barem donekle ukazujem na svu kompleksnost problema… I, mislio sam, evo razgolitio sam svu parolašku, jednodimenzionalnu kritiku mise. Mise? Pa misa je tek vrh ledenog brijega, manifestacija nečega što je daleko, daleko kompleksnije. I od jeftinog ustašluka, uvijek licemjernog klerikalizma i banalnog antifašizma. Pogotovu od onoga što sarajevska čaršija u svom samoljublju misli o sebi.
  

Što vam je toliko zasmetalo u P.E.N.-ovom pismu, odnosno, peticiji?

Dio sam razloga već rekao. Površnost, nezgrapnost, djetinjastost, dakle nekompetentnost, glupost, nediferenciranost… Prevršilo je kad su potpuno izignorirali moje pismo, i kad su i sami vidjeli (a ja sam to i bez toga znao da će biti!) da im i dalje nitko od hrvatskih pisaca nije tu njihovu pisaniju potpisao. Naglašavam – pisaca!

A u pitanju su ipak PEN i penovske smiješne formulacije, a ne formulacije nekakvog udruženja boraca, komsomola ili čega već?! A sve se to s nekoliko sitnih korekcija i rečenicom-dvije dopune moglo lako riješiti i dobili bi, da im je bilo stalo do toga, da ne isključuju cijelu jednu skupinu svojih članova, nijansiranu, diferenciranu, pametnu izjavu koja bi bila na pola puta između dva ostrašćena navijačka tabora.

A ovako se PEN (I ne htijući?) svrstao na stranu površne, kičerske, čaršijske parade antifašizma tipa kozaračkog kola iz 1945., a dio svojih članova (I ne htijući?) odgurnuo prema ostrašćenoj desnici s kojim oni nemaju nikakve, ama baš nikakve veze. I, gle, penovci to dobro znaju, ali im sad obranaški odgovara klevetati svoje bivše kolege (kako ste uopće dosad živjeli s fašistima?), jer je to lakše nego se zapitati: Zbilja, zar nismo mogli biti malo mudriji?

Nastavak intervjua čitajte na Dnevnik.ba.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)