Četvrt stoljeća je dug period, ali za Srebreničane on malo predstavlja, jer oni ranu zvani genocid žive svaki dan, govori Advija Ibrahimović, mlada Bosanka koja je kao dijete bez roditelja preživjela tragediju koja je pogodila ovaj bosanskohercegovački grad 1995. godine.

Sada živi i radi kao zdravstvena radnica u njemačkom gradu Frankfurtu te za Aljazeeru Balkans kaže kako se nadala da će se nakon školovanja vratiti u rodni grad, ali to još ne može. Pandemija korona virusa ju je zatekla u Njemačkoj, a prvi dani su je podsjetili na rat, o kojem teško govori, jer je "sve ranije rečeno".

Bez majke je ostala 1992. godine, da bi joj otac bio ubijen u genocidu 1995. godine. S bratom i sestrom se te godine našla u tuzlanskom Domu za djecu bez roditeljskog staranja.

Često kaže kako su je ti dani naučili da joj budućnost zavisi najviše od njenog ponašanja, učenja i rada.

Pažnju svijeta je privukla govorom na otvaranju Memorijalnog centra u Potočarima, kada je nagnala na suze mnoge goste, pa i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona.

Na pitane kako nakon 25 godina od genocida počinjenog u Srebrenici, gleda na ovaj period i na to da se ovaj grad, kako je sama jednom rekla, spominje samo u julu, odgovara: 

- Period 25 godina je uistinu dug, ali za nas Srebreničane je nekako samo period življenja. Mnogi od nas su prestali da broje godine, zato što može da prođe i 100 godina - srebreničku ranu genocid živimo svaki dan. Mnogim majkama koje žive u iščekivanju da pronađu svoje sinove, a pogotovo za one koje su umrle ne dočekavši da pronađu kosti najmilijih genocid nikad nije ni prestao.

Odnos društva u kojem živimo svih ovih godina je bio takav da su, svjesno ili ne, umjesto da pokušaju da zacijele rane, kroz razne politizacije, malverzacije i bez imalo pijeteta, produbljivali rane i jačali boli. Omalovažavanje i negiranje istine o genocidu od pojedinaca svih ovih godina nikad nije sankcionisano, posebno u julskim danima, kad poželim da se cijela planata zaustavi, da u miru odbolujemo.

Nekad imam osjećaj da, živeći sve ove godine poslije genocida i boreći se za istinske vrijednosti, ponavljajući i stalno dokazivajući i govoreći istinu i na kraju da smo živi, postajemo krivi što smo preživjeli.

Kompletan razgovor čitajte na AJB.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)