Izvor: Avaz
Razgovarao: Alen Bajramović

O stanju države 30 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, o akterima razgradnje države, aktuelnoj vlasti, poziciji Bošnjaka, te političkim snagama koje bi mogle napraviti preokret, za Avaz govori akademik Esad Duraković, jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca. 

Duraković analizira i zašto na vlast svaki put dolaze „gori od onih prethodnih“, pojašnjava zašto bh. političari istovremeno nisu i državnici, ali i način promjene dosadašnjeg stanja.

Neizreciva vrijednost

Profesore, kada pogledamo sadašnje stanje države, čini se da je BiH zaglavljena u političkoj, institucionalnoj i vrijednosnoj inerciji. Kako Vi, kao akademik koji posmatra društvo kroz duge civilizacijske tokove, danas definirate suštinsko stanje BiH?

- Tokom svih ovih postdejtonskih godina BiH se zlopati: niti može živjeti niti može umrijeti. Bosna je, zapravo, zemlja, a to je više od države kao političke činjenice. Dakle, ona kao zemlja s dubokim povijesnim korjenima, kulturalnim pluralizmom, sa svojim urođenim kosmpolitizmom, još odolijeva političkoj destrukciji koja traje od 1992. a institucionalizirana je upravo Dejtonskim sporazumom. Bosna u pogledu kosmopolitizma može biti uzor Evropi, a upravo je takav njen karakter smetao njenim susjedima koji su ga htjeli uništiti uz podršku međunarodne zajednice (Savjet bezbjednosti i embargo na naoružanje i dr.). Budućnost političke BiH je neizvjesna, nažalost, jer su odveć jake centrifugalne sile u njoj. Pri tome, međunarodna zajednica koja ima presudnu odgovornost za ovakvo stanje ponaša se krajnje neodgovorno; patriotizam je uglavnom prešao u fazu apatije, a većina članova akademske zajednice zavukli su se pod strehe i u zavjetrinu pa marljivo i sramno šute. Figurativno rečeno, ta povijesna zemlja Bosna danas se iščuđava demoniji destruktivne politike u njoj i stravičnom nemaru kome je prepuštena od onih koji su izgubljeni bez njenoga tla. No, pošto je već do sada opstajala – uprkos svim tim destruktivnim silama – možda će zaista opstati jer ona jest neizreciva vrijednost.

Tokom svih ovih postdejtonskih godina BiH se zlopati: niti može živjeti niti može umrijeti. Bosna je, zapravo, zemlja, a to je više od države kao političke činjenice

Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, da li bismo taj okvir danas trebali tumačiti kao mirovni mehanizam koji je odradio svoju povijesnu funkciju, ili kao strukturalni zatvor koji nas sprječava da postanemo funkcionalna politička zajednica?

- Mislim da preovladava neadekvatna percepcija Dejtonskog sporazuma. Uglavnom ga percipiramo pozitivno – kao čin kojim je zaustavljen rat. Međutim, to je znatno složenije. Međunarodna zajednica je vojnom prijetnjom zaustavila snage Armije BiH koje su stigle pred Banjaluku u pobjedničkom pohodu i zabranila nam je oslobođenje zemlje koje nam je bilo nadohvat ruke pa su u tom Sporazumu konstruirali monstrum-državu, darujući republiku na masovnim grobnicama onima koji su u državi (članici UN!) počinili genocid, a oblast u kojoj je počinjen genocid darovan je dželatima. To je stravična nepravda koja je akcijom međunarodne zajednice učinjena ovoj zemlji i državi. Koliko znam, u vrijeme kada je kreiran taj Sporazum, njegovi kreatori kazali su da je privremen i da će biti dorađen. Kao što znamo, nikada se to nije dogodilo, i zato je BiH danas potpuno nefunkcionalna. Primjenjuje se strategija mrcvarenja do potpunog zamora i s nadom u njen raspad. OHR i drugi iz svijeta prigovaraju nam da smo sami odgovorni za svoje stanje, a istina je da su nas oni tako kreirali da ništa ne možemo učiniti kako bismo izašli iz ove civilizacijske tamnice ili političke demonije.

Mi imamo politički patuljaste partije koje – svih ovih godina – nemaju državničku viziju, koje vide samo od jednog do drugog izbornog ciklusa, i u svakoj njihovoj smjeni dolaze sve gori

Može li se, iz perspektive Vašeg iskustva posmatranja društvenih ciklusa, očekivati da će predstojeći izbori iznjedriti snagu koja može započeti stvarni preokret, ili je bosansko društvo toliko institucionalno i mentalno umorno da više ne proizvodi emancipatorske političke sile?

- Nažalost, još na horizontu ne vidim snagu koja bi BiH snažno povukla naprijed – u prevladavanje krize i prosperitet. Vrlo mi je teško što sam pesimističan, ali moram biti realan. Jedina mogućnost je temeljita dorada Dejtona, ili njegova promjena, jer s ovom strukturom države naprosto nije moguće ići naprijed: u njene točkove ugrađeni su klipovi; institucionalizirane destrukcijske snage. Prema mom uvjerenju, kada bi se omasovile dovoljno osviještene patriote i kada bismo imali snažno angažirane intelektualce (čovjek može biti vrlo učen ali nije intelektualac ukoliko nije angažiran; on je lažnjak), onda bismo, možda, mogli snažnim pritiskom iznutra, na svim frontovima, prisiliti i međunarodnu zajednicu i OHR da radikalno promijene odnos prema BiH. Problem je u sveopćoj apatiji, kako i sami odlično zapažate. Kao da je dominantno geslo: Samo nek ne puca! Ili – problem je u tome što (generalno, masovno) pristajemo na stanje u kome jesmo. Mi imamo politički patuljaste partije koje – svih ovih godina – nemaju državničku viziju, koje vide samo od jednog do drugog izbornog ciklusa, i u svakoj njihovoj smjeni dolaze sve gori. To su „politički piljari“: trguju jedni s drugima, ali uvijek na račun države i društva, za kratkoročni i partikularni interes svojih partija i pojedinaca. Tako se na stvara država!

Nastavak razgovora čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)