Nekad, dok je Bog hodao po zemlji, znalo se šta je šta, šta vrijedi, šta ne vrijedi. Tako smo još od ranog djetinstva znali ko je „rudar“ i kada svi slavimo praznik njemu u čast. TV ekipe su taj obilazile rudarska okna, uveče su se nakon Dnevnika prikazivali dokumentarci o našoj rudarskoj prošlosti, ali i sadašnjosti. Čak su se snimali igrani tv filmovi o njima, poput „Husinske bune“ iz 1980-te godine.

Kamaradi jesu i tada puno radili i teško živjeli, ali su imali ponos, jer su znali da imaju druga Tita iza svojih leđa.
A jedan je bio daleko najpozatniji i zvao se Alija Sirotonović.

Rođen je u Trtorićima, selu kod Breze, Bosna i Hercegovina. Tačan datum rođenja nije poznat. Cijel život je proveo u rodnom selu, a radni vijek u Rudniku mrkog uglja "Breza", u kome je, 24. jula 1949. godine, u Jami 1 poznatoj kao Rov vojvode Putnika, sa svojih osam kamarata, u jednoj osmočasovnoj smjeni iskopao 158 tona uglja – 253 rudnička vagoneta, čime je za 215 odsto prebacio brigadnu normu od 50 tona za šihtu i oborio dotadašnji rekord Alekseja Stahanova iz 1936. godine – 102 tone uglja, iskopanih doduše za pet sati i 45 minuta. 

Zbog ovog podviga Alija je odlikovan četvrtim po važnosti ordenom u FNRJ/SFRJ – Junak socijalističkog rada. Štampa je naširoko i nadugačko pisala o ovom podvigu, a o Aliji su se vremenom isprele mnoge legende, a lopata u Bosni od tada ima nadimak „sirotanovićka“.

Tito je jednom prilikom, moguće kad mu je uručivan orden Junak socijalističkog rada, upitao Aliju treba li mu štogod, a ovaj lakonski odgovorio "veća lopata", pa je, kao, Tito naredio da mu se iskuje ona velika lopata. 

Po drugoj legendi, na isto Titovo pitanje ovaj je rekao: "Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe… Kad bi se moglo dovuć’ malo struje u ono moje selo Trtoriće." Kažu da je struja u njegovo selo stigla prije nego što se on iz Beograda vratio. 

Kažu, takođe, da je negdje sedamdesetih opet bio na prijemu i da mu je Tito ponudio na poklon "auto po želji". Alija je izabrao "fiću".

Alija Sirotanović nije, kako mnogi misle, onaj nasmijani radnik na nekadašnjoj novčanici od 1000 dinara, a poslije denominacije 1965. godine od 10 dinara. Na ovoj novčanici je Arif Heralić, radnik zeničke Željezare. Arif nije bio udarnik, a njegov lik, "skinut" sa dokumentarnog filma o Željezari, našao se na tada najvećoj novčanici zahvaljujući šarmantnom osmijehu. 

Alija Sirotanović je rudar na novčanici od 20.000 dinara, puštenoj u opticaj 1987. godine, a povučenoj u monetarnoj reformi Ante Markovića.

Alija je cijeli radni vijek proveo u istom statusu – rudar-brigadir, penzionisao se sredinom sedamdesetih. "Drugovi" su ga se sjetili sredinom osamdesetih, pa su mu u to vrijeme dodelili nagradu AVNOJ-a koja je "vukla" nacionalnu penziju, a ispred ulaza u upravnu zgradu rudnika "Breza" postavljena je njegova bista. 

Umro je 13. maja 1990. godine. 

Danas je Alija Sirotanović zaboravljeni lik iz naše prošlosti, a rudari su samo „socijalni problem“ koji treba nekako riješiti, po mogućnosti što tiše i daleko od očiju javnosti.

Zato, u ime naše rudarske tradicije ali i budućnosti, oblježimo Dan rudara na onaj način kako su to kamaradi ovdje radili.

Sretno!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ak)