Zaboravljeni dokumentarac „Priča o jezeru“ (1955) reditelja Gojka Šipovca jedan je od najpotresnijih filmskih zapisa ikada snimljenih na ovim prostorima. Film se bavi egzodusom stanovnika plodne i pitome Jablaničke doline u vrijeme kada su komunističke vlasti donijele odluku o izgradnji velike hidrocentrale na ovome području.

Reditelj je u ovome dokumentarcu snimio sve faze te potresne priče o ljudima koji su morali napustiti svoj plodni zavičaj zarad viših državnih interesa. U filmu vidimo idilični život u dolini prije početka radova na centrali, potom dolaze dramatični i na momente mučni trenuci kada su seljaci prisiljeni rušiti vlastite domove i voćnjake, ali i sve drugo što se nalazilo na tom području, uključući džamiju i crkvu. 

Iako je očito da je film sniman po zadatku, kako bi se pratili uspjesi socijalističke igradnje, reditelj Šipovac u filmu pokazuje empatiju prema sudbama ljudi koji prisilno moraju napuštati svoja ognjišta.  Ta empatija ponekad prelazi u otvorenu podršku tim običnim ljudima, što ovaj film čini vrlo subverzivnim i angažiranim, obzirom da je nastajao u doba kada su socrealizam i čvrsta partijska ruka vladali filmskom produkcijom u BiH.

Jedan od pionira bh. filma Gojko Šipovac filmom se počeo baviti 1953., kada je bosanskohercegovačka kinematografija bila tek u povoju. Tokom života režirao je brojne kratke, dokumentarne i igrane filmove. Među njegovim značajnim filmovima su kratki dokumentarni filmovi „Voda“ (1959), „Svojim snagama“ (1961) i „Niste krivi“ (1962).

Na igranom filmu debitirao je zajedno sa Hajrudinom Šibom Krvavcem u omnibusu „Vrtlog“ (1964) sa segmentom „Močvara“. Režirao je igrane filmove „Sretni umiru dvaput“ (1966), „Opatica i komesar“, „So“ (1973).

Umro je 2013. godine u Sarajevu.

Film "Priča o jezeru" producirala je „Bosna film“ i on se danas nalazi u katalogu Filmskog centra Sarajevo.