Piše: Nenad MAGLAJLIĆ (advokat iz Sarajeva)

Sarajlije znaju... Kino Dubrovnik se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi Cinema City. Jednom, veoma davno, me zapalo da kupim karte za moje prijatelje. Davao se Spilbergov film „Ajkula“.

Bila je neopisiva gužva, sineasti, obični smrtnici, ljubitelji filma, šverceri. Većina je htjela pogledati film, neki preprodati karte. Dok sam se probijao do biletarnice, sva dugmad sa kaputa su mi bila pokidana.

Kada sam konačno dobacio do šaltera, govorio sam kao neka cjepidlaka službenici na biletarnici da želim kupiti osam karata za neparni red, taj je bio izdignut u odnosu na parni, sredinu ili malo lijevo, da bi bilo najidealnije da mi da parket trinesti ili petnaesti red, da može i jedanaesti, ako su karte za više redove rasprodane.

Službenica me krupnim plavim očima fiksira za podlogu i upita:

- Od koliko sati želite gledati predstavu, ako nije tajna?  

Anegdotu ispričah da bih postavio pitanje znalcima koji se bave pravosuđem. Da li je reforma pravosuđa uspjela, ako nije tajna? Da bih stručnjacima u pregovorima sa Evropskom unijom olakšao odgovor, lakonski ću se osvrnuti na neke okolnosti koje dovode do zaključka. Jadni mi.

1. Jeste li znali da postupak po žalbi na Kantonalnom sudu u Sarajevu traje najmenje pet godina? Nekad i šest i sedam. Da pojasnim. Nakon donošenja prvostepene presude, i na nju treba čekati par godina, parnične stranke imaju pravo žalbe. Žalba odlaže izvršenje prvostepene presude i nezadovoljna stranka će žalbu obavezno uložiti. Svaki sudija Kantonalnog suda u Sarajevu koji odlučuje po žalbi je zadužen sa preko hiljadu spisa i kada ne bi zaprimio niti jedan novi spis, a ispunjavao normu, trebalo bi mu najmanje pet godina da očisti referat.

Upravo sada sudije rješavaju spise u kojim je tužba podnesena 2011. godine. Brojem sudija na Kantonalnom sudu u Sarajevu se niko ne bavi, svima je postalo normalno da se na odluke tog suda čeka i čeka.

Šta zaključiti, šta učiniti? Zaposlimo veliki broj sudija ili sve će to mila moja prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš.

2. Ako stranka koja izgubi spor dobrovoljno ne postupi po pravosnaznoj odluci, ulazimo u fazu izvršenja koji također dugo traje. Znate li se da konačne i izvršne presude ne mogu izvršiti ako su budžetski korisnici (Kanton – Federacija) u pitanju. Postoji propis da sa računa budžetskih korisnika otvorenih kod banaka ne možete naplatiti iznos po pravosnažnoj presudi sve dok budžetski korisnik ne da saglasnost da se sa njegovog računa skine dosuđeni iznos. Za tako nešto postoji redosljed planiranih izvršenja koji godišnje ne smije preći 0,3% planiranog prihoda budžeta.

Jedina smo zemlja u svijetu u kojoj banka skida novac sa računa dužnika tek kada dužnik – izvršenik za tu radnju da saglasnost. Aplikacijom nezadovoljnih povjerioca, njih šesnaest, bavio se i Evropski sud u Strazburu i dana 14.11.2017. godine donio presudu
(Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine) kojom je naložio da se sa pomenutom praksom prekine, da se bez odlaganja osigura izvršenje domaćih presuda i da za opisane radnje budžetski korisnici aplikantima pored duga sa zakonskim kamatama isplate troškove u visini od 500 eura i nematerijalnu štetu u visini od 1.000 eura. Ima se, živi se, prebogato smo mi društvo.

3. U našoj zemlji ne postoji Vrhovni sud Bosne i Hercegovine. Ne daju to gospodin Dodik i raja. U njihovim shvatanjima konstitusianje Vrhovnog suda bi bio dokaz da Bosna i Hercegovina postoji, da entitet nema funkciju države.

Ulogu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već dugo je preuzeo Ustavni sud Bosne i Hercegovione koji kao poslednja instanca u državi vedri i oblači.

Sigurno ste čuli da su u smislu člana VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, a da u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda BiH u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjena u izvršenju odluka, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka nije izvršena i to rješenje dostavlja nadležnom tužiocu. Da li je to ikada učinjeno?

Prema odluci Ustavnog suda BiH Vlada Federacije BiH je obavezna da osigura pravo apelantima na vraćanje vojnih stanova u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda BiH broj U-15/11 od 30.03.2012. godine. Vrijeme leti, šest godina je prošlo od pomenute odluke, nešto više od odluke Sejdic - Finci.

Znate li da je neko zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda odgovarao?

 
U zemlji u kojoj je glavna vijest da je počela isplata penzija, karavana prolazi, a psi više i ne laju. Hoće li napokon neko, ako nije tajna, svoje vrijeme i intelektualne kapacitete staviti u funkciju unapređena sistema i pozabaviti se pitanjima koja pominjem u ovom pismu?!

(DEPO PORTAL/ad)