Piše: Nenad MAGLAJLIĆ
Jeste li znali da u Bosni i Hercegovini postoji državni Univerzitet u Sarajevu, u Banjaluci, u Tuzli, u Istočnom Sarajevu, Bihaću, Zenici i dva Univerziteta u Mostaru?
Znate li da pored ovih državnih univerziteta postoje i privatni univerziteti u Travniku, Kiseljaku, Vitezu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci, Bijeljini, Brčkom, Goraždu, te visoke škole i koledži u Sarajevu, Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini, Kiseljaku, Cazinu, Bosanskoj Gradišci i Brčkom.?
Ukupno trideset i pet univerziteta, koledža i visokoškolskih ustanova. Malo ili previše za žitelje ove države čije bi probleme mogao riješiti kabinet jednog ozbiljnog gradonačelnika? Hoće li i vrag naći mjesta u studentskim klupama? Ko su i koliko procenata stanovništva otpada na profesore ovih visokoškolskih ustanova? Mnogo pitanja, malo odgovora.
Učili smo da obrazovanje podrazumijeva nastavu u posebno izgrađenim zgradama. Razvoj bosanskohercegovačkog društva ukazuje da postojanje vlastitih objekata u svrhu edukacije nije nužno. Pojedini univerziteti rade u smjenama, neki pod istim krovom sa drugim službama, neki isključivo vikendom. Neki opet obavljaju učenje u prirodi, na čistom zraku koji omogućava proučavanje odnosa među živim organizmima, njihov utjecaj na okolinu i pospješuje odnose profesora i studenta. Razumljivo.
Kako stvari stoje, bićemo najobrazovaniji Evropljani. Svi ćemo sve znati. Dokazujemo to već u skupštinskim salama, muzejima, zdravstvu, u vodosnabdjevanju, izgradnji infrastrukture
Proces širenja etničkih gradova izazvao je potrebu za specijalnim obrazovanjem u kojem se savršeno dobro zna ko je oslobodilac, ko agresor, ko heroj, ko zlikovac, a ko terorista. Sve ove obrazovne ustanove daju generacijama korisne savjete i razna stručna znanja potrebna za napredak društva. Najvažnije je da se svi univerziteti, škole i koledži na identičan način vrednuju, da svi student koji su okončali studije ravnopravno učestvuju na tržištu rada.
Kako stvari stoje, bićemo najobrazovaniji Evropljani. Svi ćemo sve znati. Dokazujemo to već u skupštinskim salama, muzejima, zdravstvu, u vodosnabdjevanju, izgradnji infrastrukture.
Da bih ukazao na uzročnost mojih psihičkih smetnji, nesanice, bolova u želudcu, povlačenja u sebe, povremene nesigurnosti i bezvoljnosti sa pojavom mnogobrojnih visokoškolskih ustanova nakon demokratskih promjena, ispričat ću jednu priču iz moje mladosti. Dakle:
Ehinokokus je za mene bila jedina bolest koje sam se istinski plašio. Oboljeti od te bolesti, u mojoj dječijoj mašti, značilo je unijeti kuglicu u trbušnu duplju koja se širi i raste dok ne pukne. Zamišljao sam to kao stvorenje iz filma „Osmi putnik“.
Kao mali sam se svako veče dizao iz kreveta i bosim nogama prelazio prljav sustanarski hodnik da bi otišao do klozetske šolje i pljunuo. Nekada bih tu radnju u toku noći ponovio više puta, tako da je majka redovno nosila urin na analizu strahujući da imam neko teško oboljenje bubrega ili upalu mokraćnih kanala. Nije ni pretpostavljala da je klozetska šolja puna klica ehinokokusa koje sam ja ispljuvavao.
Mačku sam unio u kuću osme zime mog djetinjstva. Trebala je ostati samo jednu noć, ali kako se pokazala veoma inteligentnom popišavši se u saksiju sa fikusom, shvatio sam da definitivno ostaje.
Kada god pomislim o kvalitetu obrazovanja koji naša zemlja nudi, o strukturi i broju profesora koji kao nomadi obilaze obrazovne ustanove, o rektorima i dekanima koji nalažu prolaznost studenata u visokom procentu, o titulama “dipl.ing.”, “ecc.”, “prof.”, “dr.” ispred imena ljudi koji nemaju nikakvog znanja, obližem usne, skupim pljuvačku i pljunem
Majka nikada nije blagonaklono gledala na njeno prisustvo, uvijek su mi u glavi odzvanjale njene riječi: „Dobit ćeš ehinokokus budeš li mačku povlačio po rukama“. Ja sam pljuvao, a majka je priču ponavljala.
Kako to obično biva sa životinjama, mačka je završila tragično. Njena smrt je za mene bila bolnija od smrti mog školskog druga kojeg sam sa učiteljicom i cijelim razredom blijedog i upalih očiju vidio u jednoj trošnoj bosanskoj kući na Vratniku. Mislio sam da boluje od ehinokokusa, da je progutao, a ne pljunuo. Avlija kuće u kojoj je živio je bila puna mačaka. Olakšanje sam osjetio kada je učiteljica objasnila da je naš školski drug umro od neke bolesti u kojoj se crvena krvna zrnca pretvaraju u bijela.
Desetak godina kasnije pročitao sam u jednoj medicinskoj enciklopediji da ehinokokus izaziva larva pseće gliste. Iako je to saznanje za mene predstavljalo određeno olakšanje, strah od mučnine i bolova u trbušnoj duplji ostao je i danas. Istina, u drugom obliku.
Kada god pomislim o kvalitetu obrazovanja koji naša zemlja nudi, o strukturi i broju profesora koji kao nomadi obilaze obrazovne ustanove, o rektorima i dekanima koji nalažu prolaznost studenata u visokom procentu, o titulama “dipl.ing.”, “ecc.”, “prof.”, “dr.” ispred imena ljudi koji nemaju nikakvog znanja, obližem usne, skupim pljuvačku i pljunem.
Činim to mnogo češće nego u djetinjstvu.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook