Evropski sud za ljudska prava nije se dao izigrati

Advokat Nedim Ademović: Kako bh. vlast smisli ono što evropskom sugrađaninu nikada ne bi palo na pamet?!

Hronika28.07.17, 12:03h

Advokat Nedim Ademović: Kako bh. vlast smisli ono što evropskom sugrađaninu nikada ne bi palo na pamet?!
U srijedu je objavljena nova presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju 'Panorama d.o.o. i Miličić protiv BiH', a koja se tiče načina izvršenja presuda domaćih sudova u BiH. Nedim Ademović je na osnovu advokatskog iskustva koje ima zastupajući stranke i boreći se za izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda, napisao detaljnu analizu koju objavljujemo u cjelosti

 

Piše: dr. iur. Nedim Ademović

 

Nevjerovatno zvuči, ali je na slučaju BiH istinito, da jedna država može da smisli strategiju neizvršavanja pravosnažnih sudskih presuda koja se završava u postupcima pred Evropskim sudom za ljudska prava. Zašto je nevjerovatno? Ovaj evropski institucionalni sistem zaštite ljudskih prava i sloboda je predviđen da bi građani članica Vijeća Evrope mogli biti zaštićeni u njihovim osnovnim, elementarnim pravima naspram države, kada ona ne radi svoj posao u skladu sa fundamentalnim demokratskim i pravnodržavničkim standardima.

 

Svaki čovjek bi, na osnovu ove osnovne filozofske postavke ljudskih prava, mogao logički zaključiti da države koje su tužene pred Evropskim sudom za ljudska prava ne mogu nikada imati benefita od takvih postupaka, već mogu, eventualno, samo biti krive i osuđene uz odgovarajuću kaznu. Na žalost, kao i u mnogim drugim stvarima, BiH pokušava da iskoristi taj najviši evropski sud kao sredstvo izbjegavanja svojih nacionalnih pravnih obaveza. Međutim, kada se bolje razmisli, ova pojava i ne čudi tako. Bh. javna vlast, u stalnoj borbi protiv svog građanina i smišljanja načina kako „ne može“ i kako „ne treba“, a ne kako „može“ i „treba“, smisli stvari koje normalnom evropskom sugrađaninu nikada ne bi ni pale na pamet. 

 

Formula, koju je BiH smislila, jednostavna je. Naime, kada država počne da sistemski krši nečija osnovna prava, svjesna je da mnogi građani neće imati snage ni da krenu u pravnu bitku. Tu se država već okoristila. Drugi, malo hrabriji, otpadnu na putu pravnog iscrpljivanja, te se država dodatno neosnovano obogati. Oni rijetki, polu-živi, na kraju dugih i iscrpnih postupaka, ipak, dođu do pravosnažnih presuda koje bi se trebale izvršavati. Kada se krene u izvršenje pravosnažnih odluka otpadne još jedan manji dio od ovih najupornijih, a država opet nešto stavi u svoj džep što joj ne pripada. Kada se desi da sudovi usvoje pravosnažne izvršne odluke i naredi izvršenje, država jednostavno ne izvršava svoje obaveze. 

 

Bh. javna vlast, u stalnoj borbi protiv svog građanina i smišljanja načina kako „ne može“ i kako „ne treba“, a ne kako „može“ i „treba“, smisli stvari koje normalnom evropskom sugrađaninu nikada ne bi ni pale na pamet

 

Ona grupica najupornijih, koji su već mahom na infuziji, jedino još što mogu da urade na nacionalnom nivou jeste da se obrate Ustavnom sudu BiH zbog neizvršenja pravosnažnih i izvršnih odluka, čak i odluka samog Ustavnog suda BiH. Nakon što Ustavni sud BiH utvrdi da država mora da izvrši presude, opet nastupa prosta ignorancija, kao da niko ništa nije rekao, ili, da bi opravdali svoje postupanje, država, na kraju, donosi neke odluke, uredbe ili zakone kojima se takve pravosnažne obaveze suspenduju ili anuliraju. 

 

U takvoj situaciji, jedina opcija je još Evropski sud za ljudska prava! Njih nekolicina izmučenih heroja što je preostalo na ovom pravnom „križnom putu“, koji sada to rade više iz inata i psihičke opterećenosti nego iz racionalnosti, spremni su da pokrenu postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava. U tom momentu kreće konačna strategija bh. javnih vlasti!

 

Znaju bh. vlasti da je Evropski sud za ljudska prava strašno opterećen i da prima preko 80.000 hiljada predmeta mjesečno. Igraju na kartu opterećenosti i nadaju se nekim kompromisom. U svojim odgovorima na aplikacije polu-živih aplikanata, država prvo arogantno opravdava sve propise na osnovu kojih ne izvršava sudske odluke i kategorički tvrdi da nisu povrijeđena ljudska prava. Kada Evropski sud za ljudska prava pošalje novi upit da se država izjasni, BiH uvidi da već nema baš šale sa sudom, pa svoje ponašanje pravda nekim izmišljenim javnim interesima, ugroženostima, post-ratnim stanjem, teškom političkom situacijom, besparicom i sl.

 

Kada sud krene u novu rundu izjašnjavanja, BIH je spremna na kompromis, koji se često zove „jednostrana nagodba“. Naime, država ponudi Evropskom sudu za ljudska prava (neiskreno) priznanje kršenja koje se u Evropi jako cijeni, te neko rješenje koje nikada nije 100% onog što su domaći sudovi naredili, već mnogo manje, opet kukajući u svojim podnescima kako je BiH država-slučaj. I, na kraju, BiH se ponovo nada da će Evropski sud za ljudska prava nasjesti na takvu igru ili progledati državi s obzirom da je bh. vlasti prikazuju kao „jadnu i čemernu“. 

 

Nevezano za ishod postupaka pred Evropskom sudom za ljudska prava, ovakva situacija ruši ideale o pravdi i pravnoj državi, i dotuče već klinički mrtvog građanina koji očekuje da kad-tad dobije to pravičnu zadovoljenje protiv nekredibilne države. S druge strane, facit ove priče bi mogao biti nevjerovatan da nema Evropskog suda za ljudska prava! Umjesto da BiH bude valjano kažnjena zbog neizvršavanja pravosnažnih i izvršnih presuda, a da građani (sada već vjerovatno posthumno) dobiju ne samo ono što im je dosuđeno već i mnogo više zbog opstrukcija pravde, bez BiH bi platila manje, ne bi bila kažnjena, te bi izigrala domaći pravosudni sistem. 

 

Nevezano za ishod postupaka pred Evropskom sudom za ljudska prava, ovakva situacija ruši ideale o pravdi i pravnoj državi, i dotuče već klinički mrtvog građanina koji očekuje da kad-tad dobije to pravičnu zadovoljenje protiv nekredibilne države

 

Sistemska kršenja ljudskih prava pogađaju mnoge, od radnika do privrednih subjekata. Znam barem devet bosanskohercegovačkih i inostranih građana ili firmi (iz Trebinja, Sarajeva, Mostara, Orašja, Ljubljane itd) koji skoro 20 godina vode sudske postupke i koji su već odavno u posjedu pravosnažnih i izvršnih presuda koje BiH (posebno Federacija BiH) ne izvršava. Pitam se koliko je još takvih koje ne znam lično. Nije ni pomoglo to što je Ustavni sud BiH potvrdio takve presude i naredio da se izvrše, ili, štaviše, i još gore, utvrdio da ni njegove odluke kojima je naredio izvršenje nisu ispoštovane. U svim tim postupcima, koji su sada po gore opisanoj „mapi puta“ došli pred Evropskim sudom za ljudska prava, BiH se ponaša na isti način: prvo negira povredu, zatim jadikuje, a na kraju prizna povredu i nudi nagodbu, nudi mnogo manje nego to građani zaslužuju.

 

Shvatamo li sada zašto se bh. javnoj vlasti isplati da sistemski ne izvršava pravosnažne i izvršne presude! Sistemska kršenja ljudskih prava rezultuju da samo rijetki dođu do kraja, do Evropskog suda za ljudska prava. A, čak i kada se tamo dođe, država pokušava da profitira nagodbama ili jadikovanjem o vlastitom čemeru. Prema tome, za BiH, sistemsko kršenje ljudskih prava i sloboda predstavlja zasigurno jedan od strateških ciljeva na „evropskoj agendi“ jer je to unosan državni biznis. 

 

Poznato je u međunarodnom sistemu zaštite ljudskih prava da Evropski sud za ljudska prava nudi minimum evropskih ljudskih prava i sloboda, dok Ustav BiH nudi „maksimalnu zaštitu ljudskih prava i sloboda“. Međutim, jedna od tih minimalnih evropskih vrijednosti jeste da se nacionalne sudske presude moraju izvršavati. Shodno tome, mora se uspostaviti sistem odgovornosti i zaštite pravne države na nacionalnom nivou. Takav sistem znači, prije svega, da se presude promptno izvršavaju, a onaj koji trpi neizvršenje, da dobije što mu se duguje 100%, uz dodatnu naknadu onog što je pretrpio neizvršavanjem presude, te da odgovorne osobe u BiH dobiju adekvatnu kaznu. 

 

Sistemsko kršenje ljudskih prava i sloboda predstavlja zasigurno jedan od strateških ciljeva na „evropskoj agendi“ jer je to unosan državni biznis

 

Prihvatajući gore opisano ponašanje bh. javnih vlasti kao činjenicu (uključujući negiranje naloga Ustavnog suda BiH), Evropski sud za ljudska prava mora odigrati aktivnu ulogu u razvoju sistema odgovornosti, i ne smije se suzdržavati od takve proaktivne sudske politike u svojim presudama. U protivnom, sa odgovornošću možemo tvrditi da bi Evropski sud za ljudska prava bio samo „sredstvo“ dobro osmišljene strategije u gore opisanom sistemu varanja građana / firmi. 

 

Na svu sreću, Evropski sud za ljudska prava nije podlegao gore opisanoj strategiji. U jučer objavljenoj Presudi „Panorama d.o.o. i Miličić protiv BiH“ Evropski sud za ljudska prava je osudio BiH za kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer ovim aplikantima nisu izvršene presude u potpunosti. Obje se tiču pokušaja BiH, tačnije FBIH, da negira isplatu kamata na glavne dugove koje FBIH tretira kao „ratnu štetu“, tj. „javni dug“. Kamate se moraju isplatiti u potpunosti, i to u roku od tri mjeseca od dana kada ova Presuda Evropskog suda za ljudska prava bude konačna. Sada počinje glavobolja za bh. vlasti! 

 

Ovakva precedentna Presuda koštaće našu državu i građane jako puno kada se shvati na koga se ona sve primjenjuje. Postavlja se pitanje, ko će odgovarati za ovu neuspjelu, prevarantsku strategiju bh. javnih vlasti koja je bila protivna evropskim, pravnodržavničkim standardima? Ko su ti idejni tvorci koji su svojom „pameću“ isprovocirali na milione i milione KM štete koju će sada građani morati platiti! Zar bh. javne vlasti misle da se evropske vrijednosti mogu uvijek izigravati i da BiH treba da bude uvijek evropska „država-slučaj“?

 

Vratimo se sada na našu priču o rijetkim borcima za svoja prava koji izdrže bitku protiv vlastite države i dobiju presudu Evropskog suda za ljudska prava. Panorama d.o.o. i Miličić su heroji! Ne možemo ni zamisliti šta su sve izdržali sa svojim advokatima na pravnom „križnom putu“ da bi došli do presude! Preživjeli su, a samo oni znaju kakve je posljedice i ožiljke ostavila ta pravna bitka.

 

Presuda „Panorama d.o.o. i Miličić protiv BiH“ nam govori da moramo biti uporni. Ona šalje poruku da se trud, ipak, isplati. Jer, kada uspijemo, mi ne rješavamo samo naš problem, već se borimo i za našu državu. Bh. javna vlast se brine za sebe, svoje stranke i vlastite interese, a ne za građane, javni interes i državu. Zbog svega toga, čestitam svim panoramama i miličićima i držim palčeve da izdrže u borbi za svoja prava. 

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook