PRIČA IZ SARAJEVSKE PROŠLOSTI (II)

Vikao je 'reci samo jedno ime'! Znao sam... Ako kažem Alija, sve će biti gotovo u roku jednog minuta!

Nedjeljni magazin05.06.17, 12:41h

Vikao je 'reci samo jedno ime'! Znao sam... Ako kažem Alija, sve će biti gotovo u roku jednog minuta!
Nakon što se tip vratio rekao mi je slijedeće: Imam dvoje djece, kunem ti se u oboje djece, samo reci jedno, bilo koje ime i ideš kući! Bio sam kategoričan i rekao - nema nikakvih imena. Mogao sam reći Alija i sve bi bilo završeno u roku jednog minuta

 

Nakon teksta Dok je Tito bio živ, niko Aliju nije smio ni mrko pogledati - zbog 'Islamske deklaracije', DEPO Portal objavljuje drugi nastavak Priča iz sarajevske prošlosti...

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 

... Znao sam da ga prate i žele mu, kao krivično djelo, na vrat natovariti „Islamsku deklaraciju“, koja nema veze s onim kako to neki pogrešno žele da prikažu, znam pouzdano da je bila predmetom provjere i kod Josipa Broza Tita i nije imala tretman bilo kakve društvene opasnosti.


Tile je bio kliker i da je nešto bilo ružno u toj deklaraciji, Alija Izetbegović bi dobio 15 godina u momentu kada ju je napisao. Niko ga, dok je Tito bio živ, nije smio ni mrko pogledati u vezi deklaracije.


Nakon toga tražili su da napišem pismenu izjavu, što sam učinio na papiru A4 formata. Tada je tu moju pisanu izjavu uzeo da pročita jedan od supovaca, izvjesni Potparić. Pročita i uze flomaster crvene boje i nešto dopisa ispod moje izjave. Istrgnem mu papir i primijetim da je ćirilicom napisao kako je ova pismena izjava u suprotnosti s onim što sam usmeno rekao. Lagao je.  


Pogledam ga ravno u uske mrljave oči koje su kod psihologa bile znak prigluposti. Rekoh mu "zašto mi kvari izjavu" i da su "gori od GESTAPO-a", nakon čega se taj Potparić pokrenu prema meni, zamahnu rukom i reče da bi me mogao ošamariti, jer to njega vrijeđa. Kako sam se u sebi smijao tom jadu.... njega kao vrijeđa. Shvatio sam da je sve otišlo u sto pički materinih, i prokontam, ako me ošamari, nokautirat ću ga pa neka me ubiju. Druga dvojica mupovaca skočiše prema tom bijedniku i zaustaviše ga u njegovoj namjeri.


U neko doba dođe i načelnik SUP-a, izvjesni Emin Ćosić; kontam, s obzirom da je glavni, samim time i razumniji, da ću moći civilizirano porazgovarati, ali tip je još gori od ovih, nekako bahat, ni pet ni šest, s dozom ironičnog primitivizma, upita: „Gdje ti je sad Rasim Hrapović da ti pomogne?“.

 

rasim-hrapovic-i-sarajko
Rasim Hrapović sa sinom Sarajkom


Gledam ga u čudu, a onda skontam da šupcima treba reći sve što ih sleduje. Rekoh mu da treba ustati i mirno stajati kad pominje ime Rasima Hrapovića. I doista, taj moj rođak, s kojim i nisam imao česte kontakte, bio je svojevremeno, s kazališno-filmskog jezika prevedeno, vedeta u gradu Sarajevu, daleko poznatiji i popularniji od gradonačelnika. Bio je skojevac, pripadao je sarajevskoj ilegali u borbi protiv ustaša i Nijemaca, a nakon rata radio je u pravosuđu, u više navrata bio je upravnik zatvorskih jedinica, a nakon što se penzionisao, početkom 70-tih proteklog stoljeća, povjereno mu je da u Sarajevu osnuje prvi kineski restoran. Pričao mi je jedne prilike da je to prihvatio, ali pod jednim uslovom – da mu grad omogući da dovede vrsnog kuhara iz Kine, što mu je udovoljeno. Bio je to pravi hit u Sarajevu i bivšoj Jugoslaviji, o kineskom restoranu u Sarajevu pričalo se na daleko, čime je i ime Rasima Hrapovića bilo poznato i van granica bivše Juge.  
    

Donio je Emin Ćosić rješenje o pritvoru, tražili da ga potpišem što sam odbio, a onda jedan od mupovaca, neki brkajlija, pokaza naslovnicu revije Tito koju sam tih dana pripremao za štampu, šapnu mu da mi je žena kršćanka (Hrvatica). Taj brko tom naslovnicom revije Tito htio je valjda načelniku reći da se nešto u cijeloj priči ne uklapa.

 

Kasnije će se ispostaviti da sam imao tretman društveno opasnog tipa, ukratko državnog neprijatelja, a da su priče o kojekakvim fakturama samo pokriće torturi kojoj ću biti podvrgnut. Na naslovnici revije bio je portret druga Tita, no i pored toga načelnik je bio ustrajan i rekao da me obavezno vode u pritvor, a onda je jednog iz ekipe koja me „obrađivala“ pozvao u susjednu protoriju. Nakon što se tip vratio rekao mi je slijedeće:


- Imam dvoje djece, kunem ti se u oboje djece, samo reci jedno, bilo koje ime i ideš kući!


Bio sam kategoričan i rekao - nema nikakvih imena. Mogao sam reći Alija i sve bi bilo završeno u roku jednog minuta. A onda, valjda zbog cjelodnevnog maltretiranja i iscrpljenosti, osjetio sam da mi nije dobro, teže sam disao, osjetio sam klonulost, a to su primijetili i mupovci. Jedan me zalijevao konjakom, valjda je kontao da je infarkt u pitanju, ubrzo su se pojavili neki doktor Pašić i sestra, doktor klasični idiot, čuo sam ga kroz milijardu šumova kako govori da sam u redu, da mi nije ništa. Taj „doktor“ se ubio za kakvog nacističkog konc-logora.

 

Načelnik je bio ustrajan i rekao da me obavezno vode u pritvor, a onda je jednog iz ekipe koja me „obrađivala“ pozvao u susjednu protoriju. Nakon što se tip vratio rekao mi je slijedeće: Imam dvoje djece, kunem ti se u oboje djece, samo reci jedno, bilo koje ime i ideš kući!


S tim je i završeno saslušanje, molio sam da me puste dok mi se žena porodi, par dana, pa kasnije neka rade šta hoće. Utom se iz susjedne prostorije pojaviše neke dvije žene i jedna veli kako se ona porodila u štali. Rekao sam joj da se krave i porađaju u štali. Policijska kebara se ukočila, nikada u životu nisam vidio jadniji izraz lica. Valjda je mislila da joj, ako radi u SUP-u, niko ne smije odgovoriti na tako bijedne upadice.
    

Čekao sam da me vode u pritvor, ali niko nije htio, svi su se našli u nekim obavezama... Uglavnom, niko neće da me vodi, a već je bilo prošlo šest sati, spuštala se noć. Čuo sam jednog mupovca kako govori da nema teorije da me on vodi, drugi veli da ide kući. Stajao sam i čekao šta će se desiti, bilo mi je jasno da me pritvaraju bez ikakvih dokaza, valjda po nečijoj želji.


Obično se u takvim prilikama utrkuju ko će pritvorenika voditi u muriju, mene su zaobilazili i niko nije htio da „griješi dušu“. Utom je od nekud došao neki saobraćajac, donio neke papire i kad je krenuo, uvališe mu rješenje o mom pritvoru i rekoše neka me on odvede do pritvora. Čovjek reče da to nije njegov posao, ali uradit će to.


Predao me je dežurnom u Centralnom zatvoru i tada se prvi put susrećem sa zatvorskim ambijentom, uskim hodnicima, rešetkama na svakom koraku, sijalice u rešetkama.... Primio me komandir zatvorske straže, kasnije sam saznao da se zove Zdravko Vrnovac. Rekao mi je da oni ne odlučuju o pritvoru, da rade onako kako im naređuju iz pravosuđa, da postoji kućni zatvorski red, da se toga moram pridržavati. Pričao je na način kao da me tješi.


Nakon što su mi oduzeli sve što sam imao po džepovima, sproveli su me na četvrti sprat u čeliju 67. Već je bila pala noć, osjetio sam da mi teku suze niz lice, nisam plakao, ali suze su same navirale.


U sobi 67 zatekao sam pet-šest pritvorenika, sjedili su za stolom, igrali domina, šta li. Stao sam uz zid WC-a koji je bio zatvoren u odnosu na neke ćelije gdje je WC otvoren, odnosno ozidan do pola i moglo se vidjeti kako pritvorenik vrši nuždu. To nisam, na sreću, iskusio, pričali su mi kasnije neki pritvorenici.

 

Čuo sam jednog mupovca kako govori da nema teorije da me on vodi, drugi veli da ide kući. Stajao sam i čekao šta će se desiti, bilo mi je jasno da me pritvaraju bez ikakvih dokaza, valjda po nečijoj želji


Dok sam stajao osjetio sam bolove u predjelu lakta na lijevoj ruci. Zavrnuo sam rukav i primijetio veliki krvni podliv, gotovo crn. Kasnije, kada sam izišao iz pritvora, o tome sam razgovarao s doktorom Uzeirom Džuburom, a on mi reče da je to bio žestok udar, ali na moju sreću, umjesto na srcu, desio se u predjelu lakta.
    

I počela je pritvorska noć koja će trajati punih 17 mjeseci. Od 24. maja 1982. do 24. oktobra 1983. godine, bio je u oba slučaja ponedjeljak. Jedan od pritvorenika pokaza koji je od kreveta bio slobodan, a bilo je ukupno deset kreveta. Pet na sprat. Legao sam u odjeći i, valjda zbog iscrpljenosti, zaspao istog momenta. U neko doba probudila me neka buka. Čuo sam da pada kiša, pljusak kakvog još nisam upamtio, a buka ili neka vrsta tutnjave dolazila je iz oluka kroz koje je kišnica mahnito lupala. Oluci su vjerovatno tako i namješteni da tutnjava kišnice budi i muči  pritvorenike i zatvorenike.

 

Nekako sam progurao period određen za spavanje, lijegalo se u devet, a ustajalo u pet. Nestrpljivo sam čekao kada će sud početi s radom jer sam vjerovao u sud i očekivao da će me pustiti istoga dana. Najprije je stigao doručak, nisam ga pogledao, kao ni ručak, ni večeru svih 17 mjeseci. Jedino što sam uzimao bio je hljeb, a moj obrok su dijelili ostali pritvorenici, nekad su se otimali, posebno kada je bio grah za ručak, a bio je svakog petka.


Nakon doručka u obilazak je došao komandir straže Zdravko Vrnovac, pitao me je kako se osjećam, osjetio sam da mi je blagonaklonjen, jer je s drugim pritvorenicima bio veoma grub. Uvjeren sam da je iz rješenja o pritvoru shvatio da s tim rješenjem nešto nije u redu, i da je taj iskusni komandir straže bio ubijeđen da sam nevin pritvoren.
    

Vrijeme je prolazilo, došlo je vrijeme ručka, približavao se i kraj radnog vremna u sudu, a mene niko ne poziva, što je bio znak da u vezi mog pritvaranja neko ima problema. Neki od pritvorenika su mi kazali da me istražni sudija mora pozvati u roku od jednog dana ili me pustiti. I desilo se to možda nekih 15 minuta prije nego će isteći važenje rješenja o pritvoru koje je izdao SUP. Kao da se neko cijeli dan ubjeđivao šta da sa mnom rade.

 

Najprije je stigao doručak, nisam ga pogledao, kao ni ručak, ni večeru svih 17 mjeseci. Jedino što sam uzimao bio je hljeb, a moj obrok su dijelili ostali pritvorenici, nekad su se otimali, posebno kada je bio grah za ručak, a bio je svakog petka


Stražar me odveo do nekog dežurnog sudije, ne mogu mu se sjetiti imena, bio je namrgođen, obratio mi se vrlo drsko, pitao jesam li ja taj i taj, potvrdio sam, a on mi reče da će mi odrediti jednomjesečni pritvor na zahtjev tužioca. Bio sam miran, potpuno pribran. Rekao sam da me smjesta pusti, da ja nisam kriminalac, nisam počinio nikakvo krivično djelo. Još sam jednom ponovio da me s mjesta pusti. Sudija se ukočio i posmatrao ukočenim pogledom. Počeo je vikati, mislim da se orio sud, počeo je razbacivati nekakve papire po stolu i naredio sudskom stražaru da me vodi. Bio je sudija totalno poludio.


Vraćajući se u pritvor, sudski stražar mi reče da mi svaka čast, da ovo još nije vidio, a izveo je pred istražnog sudiju stotine pritvorenika. Sutradan, kada je komandir dolazio u obilazak, donio mi je rješenje o pritvoru na jedan mjesec. Onda su mi neki od pritvorenika kazali da nakon toga slijede saslušanja, čime počinje istraga. Pitali su me zbog čega sam pritvoren, rekao sam da ne znam. Tako je bilo, a tako će se na kraju i ispostaviti da niko nije znao zašto, navodno su sumnjali da sam bio povezan s Alijinim „mladim muslimanima“, koji će kasnije, kao najobičnija hrpa levata, također biti pritvoreni.
    

Taj dan, nakon što mi je određen pritvor, upoznavao sam ljude koje sam zatekao. Starješina sobe bio je neki trgovac, Osman Karić, vodio je neku trgovinu ili predstavništvo „Vinojuga“ iz Makedonije. Našli su mu da kao nešto nije bilo čisto u poslovanju. On mi je tvrdio da je čist, veli mi da je tražio samo tri dana da ode do Skoplja i da donese dokaze da nije počinio nikakvo krivično djelo. Sud mu nije dozvolio, kasnije je dobio pet godina robije, a nakon što je upućen da odleži kaznu i dobio pravo na prvi odmor i odlazak kući, iskoristio je vrijeme, otišao u Skoplje, donio svu potrebnu dokumentaciju i na reviziji, pa na obnovi procesa dokazao da nije kriv.


Pored tog tipa, bio je neki, čini mi se, Marko, kasnije će mi reći da je on ranije bio suđen na 20 godina zbog ubistva nekog činovnika u Zenici. Tog sam se slučaja sjećao iz djetinjstva, o tome je brujala cijela Jugoslavija. I priča Marko kako ga je taj činovnik nešto zajebavao oko nekih papira, stalno nešto odlagao, a onda njemu pukne film, uzme pištolj, uđe mu u kancelariju i upuca ga u čelo. Gledao sam ga u čudu, pitao se od kud mu tolika mirnoća dok to priča, a onda dodade:


- Zamisli, jebo mater svoju, kad sam ga upuc´o, pade mi glavom na cipelu onako krvav!


Ja zanijemio, ali ga ipak upitah da li se kaje, a on mi uzvrati: „Da sad oživi, opet bih ga kokno, mater mu jebem"!

 

Odredio mi je jednomjesečni pritvor bez ikakva osnova, nisam se radovao što je rikn´o, ali nisam imao ni razloga da ga žalim. On je bio prvi koji je stradao od onih koji su radili na mom predmetu

 

Bio je tu još neki konobar, nešta zabrljo, pa neki moj imenjak iz Visokog i neki Albanac iz Prizrena ili okolice Prizrena. Iredentista. Bio je šofer, vozio šleper „Rabu“ po cijeloj Europi. Reče mi da su ga uhapsili i osudili zbog nekih knjiga s pjesmama o „Šota Galici“ koje je posjedovao. Zvao se Šefidin Beriša, a u muriji su ga zvali Beljulji.  Bilo mu je teško, posebno u vrijeme posjeta, svakome je neko dolazio a njemu niko.  


Nekako sam gurao prvi dan, a nakon večere dođe stražar koji me je vodio kod istražnog sudije i reče da je taj sudija imao udar i da ga je totalno pokosio i da je preselio u vječna lovišta. Odredio mi je jednomjesečni pritvor bez ikakva osnova, nisam se radovao što je rikn´o, ali nisam imao ni razloga da ga žalim. On je bio prvi koji je stradao od onih koji su radili na mom predmetu.


Kasnije će još neki stradati. To u narodu zovu Božija pravda, mada ja osobno nikome nisam želio nikakvo zlo.
    

Nekako sam preturao dan za danom, nisam ništa jeo, samo sam pio vodu, osjetio sam neobične žigove u stomaku, posebno u ležećem položaju. Shvatio sam da je to zbog gladovanja i da bi se moglo loše završiti.

 

- nastavlja se -

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook