Na današnji dan prije 15 godina umro je pjesnik Izet Sarajlić. Tim povodom delegacija Kruga 99, čiji je bio jedan od osnivača, položila je cvijeće na groblju „Lav“ u Sarajevu i sjetila se djela i vremena koji su obilježili njegov život.

O pjesnicima će pjesnici suditi! Najčešće, neumoljivo. O poeziji pak, najprije vrijeme koje pravi selekciju, onaj duh na proputovanju koji objedinjuje i prošlost i budućnost,  i koji uzima iz pjesničke kreacije po sopstvenim, nedokučivim kriterijima.  

Izet Sarajlić pisao je iz vremena i za vrijeme u kojem je živio, poeziju zbog čitalaca, onih kojima je bio oslonac u potrazi sa svrhom i smislom postojanja, utemeljenja vlastite egzistencije. I brušenju lijepih duša sposobnih da bez ustezanja u drugome pronalaze dobro. I ljepotu. Ljubav, dakle, za čovjeka i brigu za čovječanstvo. 

O njegovoj poeziji izrijek su već dali, a daju i danas, čitaoci, oni kojima su njegovi stihovii bili inspiracija da u vlastitim životnim snovima pronalaze bolji dio sebe. Da, zaista romantičarski, sudeći iz ovovremene civilizacije grubog cinizma i okrutnog traganja za onim lošim u drugima, ogoljene instumentalizacije i opsjednutosti pukim interesom kao mjerilom sveukupnih odnosa među ljudima. 

Vilsonovo bi ostalo puko šetalište, poput mnogih, bez Izetovog osluškivanja šetača. I njihovog govora u prolazu, bez riječi pogotovo, govora njihovih najintimnijih emocija i nedokučivih tajni. Generacije su šetača recitujući Pjesnika učinile ga neprolaznim. Posljednji evropski pjesnik ljubavi, kako su ga cijenili italijanski kritičari i grad Salerno, u kojem je trebao biti proglašen počasnim građaninom.

Sarajlićeva sraslost sa antifašizmom, čak i u vremenu kada je izgledalo da se jedan fašizam može pobjediti onim drugim, bio je putokaz za očuvanje normalnosti. Onog zdravog razuma, one kuražnosti i uvjerenja da se fašizam može pobjediti samo svojim antipodom. Svako relativiziranje, stavljanje u istu ravan fašizma i antifašizma, znak je za pobunu, za otpor, za glasnost koju je Izet do posljednjih trenutaka svoga života, čak i hinjeno, sa ponosom činio.  Zbog onih koji bi bez onog i ovog rata „sada bili očevi, a sada ih više nema“.

Malu ulicu u Sarajevu tražimo, i tražili smo za Izeta Kiku Sarajlića, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopažen od svijeta, može prošetati i poslije smrti. I da  u ulici sa njegovim imenom, nikada nikog, ne zadesi nesreća. 

Najprevođeniji exjugoslovenski i bosanskohercegovački Pjesnik, otišao je ovjenčan brojnim domaćim i međunarodnim nagradama. I još uvijek je bez ulice, u gradu u kojem nije uvijek bio najsrećniji, „ali u kojem je sve moje, i u kojem uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim“.

Otišao je prije petnaest godina Pjesnik Sarajeva u tajnovitost vremena i bezvremenost poezije, kaže se na kraju saopštenja Kruga 99.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)