Izvor: Jutarnji.hr/Autor: Dražen Pinević

Nema danas čuda. “Spike” o veličini zemlje, broju stanovnika su promašaj jer da je po tome, Kina bi u svemu bila prva, a teško da bi Rusi imali konkurenciju u Europi. A nije tako. Nije ni Island zadnji, ali je dobar i nije slučajno dobar. Čudo će biti ako dobije još i Francusku, onda stvarno mogu reći da su pobjegli debelo iznad letvice očekivanja…

Taj Island nije pao s kruške. Znate li da nogomet nije uvijek bio popularan kao danas tamo na sjeveru, a da je Bjarni Felixson ili skraćeno Fel bio njihov prvi profesionalni nogometaš? Znate li da se već dugo po njemu zove najpopularniji sportski bar u centru Reykjavika? To je mjesto u srcu grada kraj kojeg je restoran koji nosi ime najvećeg islandskog pjesnika Einara Bena. Toliko o nekoj prošlosti i društvenim vrijednostima i nogometu u njima…

Čuli ste neki dan onog što vrišti, hit je na svim videima. Taj “ludi” Gudmundur Benediktsson bio je igrač, reprezentativac Islanda i kada igraju “Strakarnir Okkar” ili u prijevodu “Naši dečki”, on je jednostavno lud.

Zanimljiva je ta islandska priča i za Hrvatsku. Ljudi su odlazili, otok je daleko, perspektiva loša, klima većinom za ne biti vani od rujna do svibnja. Znate li da je njihov nacionalni Laugardal stadion otvoren 1968., da je premijeru igrao Eusebio, da je rekord posjeta bio 2004. protiv Italije (20.204)? Nije jučer. I onda su društvenom djelatnošću odlučili početi animirati ljude na bolje. Ne zato da bi zarađivali, u ovom slučaju na nogometu. Država je osjetila potrebu…

Sve je počelo 2000.

U blizini američke vojne baze u Keflaviku početkom 2000. niknuo je prvi zatvoreni stadion, a onda je počelo. Danas ih je desetak zatvorenih, desetak otvorenih, stotine igrališta za mini-nogomet. Umjetna trava, grijane podloge su normala jer drukčije ne može biti. I ono ključno u svemu tome - svaka od tih površina je javna, dostupna svima. To je bio početak i ostao je do danas. Država nije išla u privatizaciju, a mogla je.

Siggi Eyjolfsson danas je pomoćnik u norveškom Lilleströmu. On je bivši igrač, kasnije trener koji je 2009. i 2013. Islanđanke vodio na EP. On je prvi islandski trener koji je, izbacivši Nizozemke, prošao u drugi krug Eura. Ali nije po tome bitan, niti je pametno uspoređivati to i ovo danas. Bitniji je po tome što je 2007. zapisao nešto što je postao moto islandskog nogometa za sva vremena, a glasi: “Za proizvesti dobrog igrača potreban je dobar trener, a za imati dobrog trenera potrebna je dobra edukacija”.

Nekoliko godina prije toga Gudni Bergsson, bivši igrač Boltona, Eyjolfur Sverrisson, bivši igrač Herthe, Sigurdur Jonsson, bivši igrač Arsenala i Arnor Gudjohnsen, otac legendarnog Eidura, pokrenuli su prvu Akademiju. Ideja je uskoro pretvorena u pokret. KSI je skinuo troškove učenja za sudionike i krenulo je… Pa danas Island ima 180 trenera s licencom UEFA, 600 sa B licencom, što znači da je otprilike svaki 500. Islanđanin trener. Za usporedbu, taj je omjer u Engleskoj, koja plače nad sudbinom, 1:10.000.

I treneri čiji je prosjek godina 36, rade, stvaraju, a ovo što se događa na Euru samo je rezultat toga što je počelo 2000. godine. I još nešto bitno, svaki trener ima plaćenu trenersku poziciju, ali ne i puno radno vrijeme kao takvo, pa nije čudno što Hallgrimsson radi kao zubar, što neki love ribu. To je jednostavno način života.

Bilo bi glupo reći čudo, makar je trend u čudima, jer u pitanju je isključivo ulaganje, rad, stil života, a to je slika sretnog društva. Možda je za 16-godišnjaka, jer od 2000. kada su krenuli, prošlo je samo toliko godina, čak i prerano za uspjeh, što znači da je ovo i više nego sjajno. A još je manje čudo da su od 2010. do danas napredovali više od 80 mjesta. To slučajno ne bi mogli, naravno.

Viking na konju

Ne mogu ni platiti svoje zvijezde, niti bi im takvo nešto palo na pamet, koje danas igraju po inozemstvu, dok kod kuće rad s klincima ide kao i prije. Da onaj Gunnarsson nema bradu i da ne skače pred navijačima, da onaj Bjarnasson nema dugu kosu, vjerojatno ih ne biste ni skužili, ali kada imaš pet Gunnarssona, pet Bjarnassona, a uvijek se nađe i neki Sigurdsson, onda se tako nešto mora vidjeti kao što se vidi u Francuskoj.

Jednom 1995. za vrijeme SP rukometaša dolazeći u jedan vikinški restoran u Hafnarfjörduru u znak dobrodošlice kraj mene je projurio viking na konju, a onda je kraj glave sijevnuo mač. I dok sam sleđen stajao i mislio “ovaj nije normalan”, majstor je skinuo masku i kamenog lica rekao “velkomiđ”. Tako to ide kod njih.

I budite sigurni, protiv Francuza će igrati svoju najbolju utakmicu, makar je većina mišljenja “prazni su, ne mogu više”. No, to je jednostavno takav mentalni sklop po kojem su zapravo ta posebnost u pravom smislu riječi.

I kako god završe bit će sretni, a kako sreća nakon takvih stvari izgleda, ne želite vidjeti. Čak su i Rusi male bebe za njih...

(DEPO PORTAL/BLI N MAGAZIN/ad)