Izvor: Express.hr

 

Ubistvo Stjepana Đurekovića - afera koja je punih 30 godina nakon događaja dramatično pogoršala odnose Hrvatske i Njemačke, iako su razlozi zahladnjenja odnosa kompleksniji - ozbiljno je istraženo, pa ipak niko sigurno ne može objasniti cijeli slučaj. U igri je nekoliko opcija.

 

Prema prvoj teoriji, koju zagovaraju njemački istražitelji, Stjepan Đureković je ubijen prema nalogu iz hrvatskog državnog, odnosno partijskog vrha. Nalog je išao od Mike Špiljaka, tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ, čijeg je sina Vanju Đureković prozvao zbog gospodarskog kriminala. Posao je obavila hrvatska Služba državne sigurnosti na čijem je čelu stajao Josip Perković, a važnu je ulogu imao i Zdravko Mustač.

 

Prema drugoj teoriji, Đureković je, kao jedan od važnijih direktora Ine, poslovao s Rusima, koje je potkradao - riječ je o tankerima nafte i mnogo novca - pa su u pozadini likvidacije bile ruske službe.

 

Prema trećoj, hrvatska Služba državne sigurnosti - kolokvijalno Udba - nije igrala važniju ulogu u njegovu uklanjanju nego je stvar naručena iz Beograda, od srpske Službe. Naručitelj je bio Stane Dolanc. Likvidaciju je obavio Đorđe Božović Giška, polukriminalac, Udbin likvidator, koji je i sam ubijen 1991. godine u Gospiću, navodno s leđa. S Giškom su u skupini bili Željko Ražnatović Arkan i Dragan Malešević Tapi, profesionalni ubice koji su se u stankama osnovne djelatnosti - uglavnom provala, otmica i iznuda - bavili i političkim ubistvima, a zauzvrat dobivali policijsku zaštitu.

 

 

Stjepan Đureković nije bio bilo ko. Mladi partizan, rođen u Petrovaradinu 1926. godine, završio je ekonomski fakultet i doktorirao ekonomiju u Beogradu, a onda, preko Osijeka i Inine rafinerije u Sisku, dospio do direktorskog položaja u Ini odakle je imao direktni ulaz u najviša savezna tijela. INA je naime bila najmoćnije poduzeće u državi i na njene je svečanosti dolazio cijeli državni vrh. Ina je davala i premijere, pa je iz nje došao predsjednik hrvatske vlade Petar Fleković.

 

Đurekovićev put

 

Priča s Đurekovićem u Ini ide u dva smjera. Jedna varijanta kaže kako je Đureković upao u mutne aranžmane s preprodajom nafte, pri čemu je navodno “jamio” gotovo 90 miliona dolara, pa je otkriven i morao pobjeći u Njemačku.

 

Druga varijanta kaže kako je Đureković godinama prije emigracije postao žestok kritičar režima, koji se od uvjerenog Jugoslavena i komuniste transformirao u hrvatskog nacionalistu. Kao dobro upućen u sve poslove firme, otkrio je velike malverzacije Vanje Špiljaka, sina predsjednika Jugoslavije, Mike Špiljaka, koji je u strahu od sinovog hapšenja, skovao plan o likvidaciji nezgodnog svjedoka. Kako Udba nije ubijala u zemlji, zaplašili su Đurekovića do te mjere da je uspaničaren pobjegao.

 

U Njemačkoj je, kao i drugi politički emigranti, postao slobodna lovina, a tu su ga, unatoč zaštiti njemačke službe BND, policijski ubice našli i brutalno zatukli u štampariji.

 

Đureković je naime bio i suradnik njemačke tajne službe - što dodatno komplicira stvar - pa je, kako tvrde neki izvori, Nijemcima dostavio podatke o tajnim skladištima nafte u Jugoslaviji, ali i druge važne vojne i obavještajne podatke. Nakon dolaska u Njemačku, u manje od godinu dana štampao je pet opsežnih knjiga, propagandnog karaktera, među kojima je najvažnija ‘Ja, Josip Broz Tito’.

 

Riječ je, nema nikakve sumnje, o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu. Đurekovićev roman, naime, iznosi - često puta u farsičnom obliku - cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu i njegovim najbližim suradnicima, pa je riječ o pravoj erotskoj Ilijadi, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepleću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.

 

Autor je tvrdio da je sve istina

 

Roman - za koji se autor kune da je istinit, pa bi zbog njega u Jugoslaviji dobio deset godina tamnice, ako ne i smrtnu kaznu - počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”.

 

 

Aleksandar Ranković organizira šverc cigareta u Njemačku, a od zarade se financiraju jugoslavenske obavještajne službe - no novac se stavlja i u privatne džepove. Na početku romana, gdje se tokovi svijesti isprepleću s autorovim opisima, navodi se kako je Tito od 1945. do 1948. spavao s minimalno 20 žena, ali je trenutno do ludila zaljubljen u Tinku (operna diva, zlatokosa ljepotica Zinka Kunc).

 

“Pa i ova moja domaćica Jovanka”, razmišlja Tito, “bolja je od bilo koje tri prethodne supruge. A tek Tinka? Prema Tinki se sve mogu sakriti. Osim toga, Tinka je svjetska dama. Konačno, ja se više ne moram ženiti, ni bilo kojoj ništa od njih obećavati. Bože, da sam se ženio sa svakom sa kojom sam spavao samo poslednje tri godine, do sad sam se trebao ženiti već 20 puta. Ili možda i više...Ko će sve to pobrojiti?”.

 

U jednoj od sljedećih scena, slijedi opis seksa Tita i Tinke. “‘Odmah se svlači’, reče joj (Tito) čim im se usne razdvojiše. ‘Još od sinoć sam se naoštrio ono dok sam te posmatrao na pozornici’. ‘No moramo se žuriti’, uzvraća Tinka. ‘Danas mogu ostati do jutra sve dok ne trebam poći na probu. Znaš, muž mi je jutro otišao na službeni put i neće ga biti tjedan dana’. ‘Odlično! Ali to ne znači da se ne trebaš odmah svući’, navaljivao je i poče joj otkopčavati haljinu. ‘Najradije bih ti je poderao, pa da u trenu ostaneš gola’, doda u zanosu... ‘Naopako! Ako to učiniš, kako ću se vratiti kući gola... Skidaj se i ti’, rekla je zatim, i istovremeno zapjevuši ariju iz Traviate, čijoj je premijeri Tito jučer prisustvovao...”

 

Ideolog iza masovnih masakara

 

Takvi se opisi smjenjuju s opisima političkih uvjeta. Tito je prikazan kao glavni ideolog masovnih masakara ratnih zarobljenika.

 

“Ta, samo poslije kapitulacije Njemačke pobili smo na granici s Austrijom ili marševima smrti oko 200.000 ustaša i domobrana i 7000 četnika. I najmanje 80.000 ustaša i domobrana potamanili smo potom po logorima tako što smo ih namjerno zarazili dizenterijom i tifusom.... Od tih 1,7 milijuna žrtava, na Hrvate otpada 800.000”.

 

Valja uočiti da je Đureković preuzeo napuhane, službene jugoslavenske statistike broja ratnih žrtava (demograf Vladimir Žerjavić smatra da ih je bilo dvostruko manje, ali ih je režim uvećavao zbog ratne odštete koja je tražena od Nijemaca).

 

Knjiga Titove suradnike prikazuje kao razuzdane seksualne rekordere, dok Edvarda Kardelja prikazuje kao aseksualnog knjiškog moljca.

 

“‘Mislim’, reče Tito na sastanku, ‘da trebamo dati riječ drugu Bevcu. Neću reći da je to samo zato što je on čitao i pripremao se dok smo mi pili, pjevali i jebavali, nego zato što mislim da je on u stvarima doktrine ipak najtemeljitiji...’ Dok Kardelj čita knjige i proučava doktrinu, Tito i Ranković orgijaju. “Kad su se Tito i Ranković pred večer vratili iz šetnje parkom, zatekli su kako se Ranković i Đilas zabavljaju s cijelim krdom djevojaka. Tito na brzinu ocijeni da ih ima oko četrnaestak. Bila je to baletna trupa iz Ljubljane koju su malo prije dopremili Rankovićevi ljudi specijalnim autobusom. Nakon plesa, Tito počinje zamišljati kakva bi koja bila u krevetu. ‘Ova prva je po meni najbolja pička u cijeloj trupi’ reče Ranković, kao da je pogađao njegove misli. Bila je to Suzana. Na to Tito ništa ne odgovori... Njih osam je normalno zaplesalo, ali uskoro počeše odbacivati komad po komad odjeće. Najzad ostadoše sve gole i nastaviše takove plesati. Poslije ovoga, drugovi slijedi grupni seks, reče Ranković šapatom...

 

“‘Rekao si, stari, da to još nisi probao. Reci, koju da ti pošaljem gore u sobu?!’ Malo razmislivši, Tito odgovori: ‘Helenu i Suzanu hoću’. ‘Uzmi još dvije. I tako ih imamo višak’, posavjetova ga Ranković. ‘Onda mi pošaljite i onu guzatu’, pokaza na balerinu s uvojcima u kosi. ‘A ti, Đido, koju ćeš ti?’ - Tito upita Đilasa. ‘Ja se ne osjećam dobro, idem iz ovih stopa na spavanje’, odgovori Đilas suho. ‘No, i ti si mi neki’, dobaci Tito i potcjenjivački odmahnu rukom, udaljujući se sa svojim ljepoticama.

 

A sutra ujutro Tito je rekao svojim suradnicima da je grupni seks uzbudljiva stvar, osobito ako te istovremeno miluju tri takve ljepotice. ‘Jedino je to sve za njih loše, jer nijedna ne uspije užiti onu stvar do kraja. Treba biti jako dobar ždrijebac pa njih sve tri zadovoljiti....”

 

Ranković i Krajačić kao Titovi svodnici

 

Zanimljivo je da Đureković dvojicu ključnih Titovih tajnih policajaca, Rankovića i Ivana Stevu Krajačića, prikazuje kao Titove svodnike. U jednoj epizodi romana Josip Broz Tito je u Zagrebu, na svečanom banketu na kojemu su, osim Krajačića, tada prvog obavještajca Hrvatske, nazočni i prvaci KPH.

 

Osim tajnih političkih poslova, Krajačić je zadužen da Titu dobavlja atraktivne dame, pa neka glumica Sonja iščekuje u ljubavnom krevetu dok politička družina pije. Istodobno Tito i Krajačić komentiraju upravo završeni lov na ustašku skupinu “gvardijan” pod vodstvom Bože Kavrana.

 

Pavelićevi sljedbenici naime, uvjereni kako će se Zapad oduprijeti komunističkim režimima, ilegalno su ušli u tadašnju Jugoslaviju planirajući nacionalistrički ustanak. No svi su pohvatani.

 

Doduše, autor ima malih problema s hronologijom tajnih službi, pa na jednom mjestu govori o OZNA-i, na drugom o UDBA-i. Prema povijesnoj faktografiji, OZNA nije postojala nakon decembra 1945. Tito malo lovi ustaše, a malo Sonju, koja mu je - prema romanu - izvedena kao medvjedi u legendarnim lovovima kod Bugojna, ravno pred nišan.

 

“Poslije nekog vremena, dok su ispili piće, sjedeći jedno uz drugo na foteljama, Tito reče: ‘Jako me privlačite, Sonja’. ‘Zaista?’ ‘Da, zaista’, odvrati samo i stavi šaku na njenu butinu. I kada uvidi da ona ne izmiče, poče je dalje milovati. Htio je ustanoviti oblik i razmjere toga važnoga dijela ženskoga tijela. Potom je stisnu na dijelu iznad koljena i ona malo odskoči. Očito je tu vrlo osjetljiva. No, uopće, učini mu se da će biti vrlo strastvena kada odu u krevet, jer se već ovako ubzo nadražila. Koji minut kasnije ju je već poljubio i odvukao u krevet...”

 

U knjizi se potom redaju pasusi koji odslikavaju život “nove klase” u Jugoslaviji. Đureković opisuje kako je partijski vrh organizirao krijumčarenje svih roba za kojima je postojala potražnja, da bi onda dio zarade stavio u blagajnu iz koje su financirane tajne državne operacije, a dio odložio na privatne račune, ili u sefove u švicarskim bankama.

 

Đureković opisuje kako je Tito uzeo dragulje, zlato i novac, nekoliko miliona dolara, dijelom iz takvih operacija, dijelom od pljačke bogatih bivših industrijalaca, kako bi nagomilao veliko osobno bogatstvo.

 

Đurekovićeva bujna mašta

 

Kasnije razvoj događaja pokazao je međutim da je Đureković imao vrlo bujnu maštu: Titova imovina ostala je u sefu koji bi se uskoro trebao otvoriti, ali je sve popisano i, ako je došlo do krađe - a vjerovatno jest - imovinu su ukrali suradnici.

 

“Tito samo klimnu glavom da je zadovoljan. Bogme, deset miliona američkih dolara nije malo. Neka se nađe pri ruci, za zlu ne trebalo. A novac je tamo tekao na vrlo jednostavan način: dio zarada od djelatnosti UDBA-inih reeksportnih poduzeća Interexporta, Genaxa i Progresa, odlivao se na Titove i Rankovićeve specijalne tajne račune. Ostatak novca odlazio je za izdržavanje UDBA-ine prokušane špijunske mreže u inozemstvu, zatim za nagrade egzekutorima, nabavu tehnike za prisluškivanje, specijalnih oružja za potrebe UDBA-e u zemlji..”

 

Valja primijetiti da je Đureković u takvim odlomcima savršeno precizno opisao i metode i tehnike djelovanja UDBA-e, i poduzeća preko kojih je poslovala. U vrijeme kada su pisane ove knjige, nije postojao internet, nije bilo Googlea ni Yahooa, pisalo se olovkom ili pisaćim strojem, pa je teško povjerovati da je jedan jedini čovjek, uz to i menadžer u naftnoj kompaniji, sam mogao u kratkom razdoblju svladati tolik materijal i onda ga prezentirati kao vrlo pitko propagandno štivo.

 

Đurekovićeva je propaganda precizno pogađala bolne tačke režima, ili je dijelom sama nametala teme o kojima će najprije šuškati emigracija, a potom i jugoslavenski građani.

 

U knjizi je, recimo, detaljno elaborirana navodna ljubavno politička veza Jovanke Broz i generala Đoke Jovanića, ratnog zapovjednika Šeste ličke divizije, koja je Tita spasila na Drvaru.

 

Đureković u knjizi plasira tezu prema kojoj su Đoko i Jovanka (Đoku cijelo vrijeme naziva Đoka, što upućuje na zaključak da su mogući koautori ili autori knjige bili i iz Srbije) u ratu bili ljubavnici, a onda se Jovanić “zadovoljio” Jovanke pa ju je odbacio i uvalio Brozu. Tito za to doznaje kad mu Ivan Mišković brk - Express je nedavno objavio intervju s njim - navodno pušta snimku jednog prisluškivanog razgovora Aleksandra Rankovića.

 

Ranković kaže: “No, još mi do dandanas nije jasno kako se to zatreskao u nju kad je ona bila poznata kao lakopičkodajka. Žeželj mi je pričao da ju je jebala valjda polovica oficira ličkog odreda, a kasnije Šeste ličke divizije. A izgleda da ju je Đoka Jovanić prvi imao, pa je izgustirao i onda je onako razočarana išla od ruke do ruke. No kad smo je poslali Titu za domaćicu, nisam ipak vjerovao da će se u nju zaljubiti i da će je oženiti...”

 

Tito je tu stvar, prema romanu, bolno prihvatio.

 

 

U jednoj očito fantastičnoj sceni, Titu i Jovanki dolaze u posjetu Krleža i Bela. Dok ih čekaju, u društvu s njima je Kardelj, koji kaže da bi želio pogledati neki film. “‘Čujem’, kaže Kardelj, ‘da si nabavio nekoliko novih američkih’. ‘Misliš li to na vesterne ili na one pornografske’, umiješa se Jovanka. ‘Samo da znate kakve je pornografske fimove nabavio!’ ‘Šuti, jer ih i ti rado gledaš’, obrecnu se Tito. ‘Uostalom, znate, oni jako stimulativno djeluju na seksualnu želju, pa i potenciju.’ ‘Onda bih ja radije gledao te nego vesterne’, reče Kardelj. ‘Filmove ćemo gledati poslije večere, a sad dođi za šahovski stol...’

 

Takvih je anegdota u ovoj knjizi na desetke.

 

Djelo više autora?

 

O svim vodećim ljudima režima iznesen je poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju data poneka indiskrecija.

 

Đurekovićeve knjige danas otvaraju brojna pitanja.

 

U prvom redu, roman “Ja, Josip Broz Tito” opsežno je djelo - ima 400 stranica pisanih najsitnijim slovima, tzv. nonparelom, opsega više od hiljadu novinskih kartica - koje ni vrhunski profesionalni pisac ne bi mogao napisati u manje od nekoliko godina truda. Đureković u uvodu piše da je roman u prvoj verziji bio tri puta duži, ali ga je skratio kako bi ga čitatelji mogli krijumčariti u Jugoslaviju. To ne mora biti istina. No iako je roman pisan jednostavnim pučkim stilom - on je ipak bio oružje propagande, a “ideologija postaje materijalna sila tek ako zahvati mase” - znanja koja stoje u njegovoj osnovi, sve su samo ne trivijalna.

 

Roman naime precizno prati Titov put od 1948. do smrti, dajući krajnje preciznu analizu brojnih Titovih vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih poteza, dnevnik susreta, strateške dimenzije pojedinih dogovora ili sukoba. U njemu se navode stotine imena raznih američkih, njemačkih, ruskih, francuskih, albanskih i drugih političara, diplomata ili obavještajaca, pa se čovjek katkada ne može oteti dojmu da je roman napisala skupina autora, ili su pak analitička izvješća neke obavještajne službe - američke ili njemačke - kombinirana sa sočnim, dijelom tačnim, a dijelom izmaštanim anegdotama, čije je djelovanje, u propagandnom ratu, bilo ubojito.

 

Jugoslavija je naime bila poluvojna država pa je “smanjenje borbene gotovosti” išlo preko plasiranja tračeva o dužnosnicima koji su razuzdani, rastrošni, bogati, odnarođeni, ukratko, nedostojni vlasti i povjerenja.

 

Zapanjujuća je u “Ja, Josip Broz Tito” i količina obavještajnih podataka kojima Đureković - ili neko ko je pisao tu knjigu - vlada detaljima Brozove obavještajne ezoterije. Mnoge stvari o kojima su građani Jugoslavije tada samo šaputali, da bi tek desetljećima poslije dobili potvrde, Đureković poznaje superiorno - osim, dakako, ako mu te spoznaje nisu dostavljene iz odgovarajućih ustanova.

 

Ono s čim je Đureković suvereno vladao početkom osamdesetih, godinama je davalo materijala piscima, feljtonistima, autorima skandaloznih kronika...

 

Bez obzira na razloge zbog kojih je Đureković dospio u Njemačku, ove su ga knjige kandidirale za jednog od vođa političke emigracije u toj državi. Njemačka je svakako htjela imati pod kontrolom hrvatsku emigraciju, jer je bilo dosta očito da će nakon Titove smrti u Jugoslaviji započeti procesi dezintegracije, a u njima je uvijek važno imati pod kontrolom što je moguće više važnih ljudi...