Izvor: Oslobođenje

Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast, besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim, zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem a i svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način:

- Ma, koga ti i kome ti foliraš?

Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…

- Čekam te poslije nastave pred školom…, prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio:

- Važi.

Braća Zulići

Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:

- Gdje ćeš se ti s njim tući? Znaš li ti ko je Todor?

Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam se sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza, u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.

- Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...

Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku. 

Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta "nesporazuma" sa Novakom Todorovićem, zvanim Todor.

Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević: "Vi ste budući doktori, profesori, advokati…".

Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora, pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom… "Zub vremena nagriza kuće…"

I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16, i izvjesnog Nevrusa s Vratnika, čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu – Todoru.

Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast, dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu, Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudista. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu niko nije uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.

Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…

Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.

Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću Stari sat i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.

Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.

Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u Restoranu na Babića bašti, a potom u čuvenom Plavom Podrumu baru hotela Evropa. Poslije dobio posao u Zlataru, vozio direktora a izgledao tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši, gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani Ibro raspalio roštilj i hladio svoju akšamlijsku gidu. Ostala anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu "Dom za vješanje" dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trojicu takvih povaljao. 

Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad, zvani Campo.

U "Sjećaš li se Doli Bel" igrajući Šintora (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući "Nećemo tako, Dino" skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa. 

Selim Zulić, zvani Mali, relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda tron ako ne najžešćeg onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić-Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu… U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadatak, Malog su upucali. 

Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je "sahranio" Selima Zulića, zvanog Mali, pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.

Prošlo je i trideset godina od tog "Obračuna jugoslovenskog podzemlja" i ja sam konačno dobio priču Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove iznenadne smrti, u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog život koji su me zanimali.

Doček Čaršije

Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetili gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci, oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija. 

Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je spektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za –Sarajevo.

Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao, a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam, da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.

Legenda o Malom dobila je novu epizodu.

Prije nego što te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima, dogodiće se još jedna neobična tuča pred Starim satom. 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg/Foto: Milomir Kovačević Strašni)