Iako je bila trudna, nije znala kud će je koji odgovor odvesti. Znala je da je samo mig Anđela Smrti, kako su u logoru zvali Mengelea, dovoljan da ona ili umre ili nastavi živjeti.

Odlučila je lagati i reći da nije trudna. A bila je. I to dva mjeseca trudna s mužem Tiborom, od kojega su je Nacisti odvojili čim su došli u logor. Poslije za njega više nije čula. Trudnoću joj je i kasnije bilo relativno lako skrivati, obzirom da je zbog loših uvjeta bila pothranjena, a zatvorska uniforma koju je morala odjenuti bila dovoljno široka da je mogla sakriti rastući trudnički trbuh.

Mislila je da je sama, međutim nije bila. U isto vrijeme još su dvije žene prolazile sličnu muku trudnoće u nemogućim uvjetima. Anka Nathanova i Rachel Friedman također su bile trudnice u zadnjim mjesecima postojanja Reicha.

Jednoga su dana, po običaju, bili prisiljeni trpjeti hladan tuš i Priska se ponovno uplašila za vlastiti život. Druga je zatvorenica primijetila njezin maleni trudnički trbuh i počela se derati da će svi izginuti zbog njezine trudnoće. To je alarmiralo čuvare zatvora, koji su Prisku ponovno pitali je li istina da je trudna.

Bila prisiljena priznati trudnoću

Misleći da će je upucati na mjestu, Priska nije imala drugoga izbora nego da kaže da jest. Ništa se nije dogodilo i Priska je bila zbunjena. Tek nekoliko dana kasnije, prišla joj je jedna od čuvarica i tiho ju upitala treba li joj što. Obzirom da je cijelo vrijeme bila u tvrdim drvenim klompama, a vani su temperature bile ispod ništice, njezinim je trudničkim stopalima bol bila sve više neizdrživa. Na njezino nemalo iznenađenje, kraj zatvorskoga ju je kreveta dočekala posuda puna tople vode, u kojoj je mogla namakati umorne noge.

Trenutak kad su trudovi počeli, ova žena nikad nije zaboravila. Polegli su je na tvrdu drvenu dasku, a zatvorski su se čuvari okupili oko nje i počeli se kladiti u spol djeteta. “Ako bude dječak, rat će još trajati”, nagađali su. “Ako se rodi djevojčica, ratu će uskoro doći kraj”, mislili su čuvari. Priska je, na opće oduševljenje zatvorskih čuvara, rodila djevojčicu kojoj je dala ime Hana.

Pomogla im pedijatrica Edith

Ni majka ni beba ne bi preživjele da nije bilo druge zatvorenice, nekadašnje pedijatrice Edite Mautnerove, po kojoj je svojoj djevojčici uz ime Hana Priska dodala i Edith.

Rachel Friedman rodila je na podu prljavoga vagona, među mrtvim tijelima razbacanima po ušljivom podu. 19. aprila 1945. godine počeli su trudovi. Čuvari su opet u pomoć pozvali doktoricu Editu, koja je Rachel pomogla na svijet donijeti dječaka. Beba je bila malena, a jedan je čuvar uzviknuo kako su dobili “još jednoga Židova za Führera!”.
Rachel je odmah pitala koji je datum, ali nije dobila odgovor. “Kaži da je dječak rođen na Hitlerov rođendan, 20. aprila. Možda ga to spasi”, kazao joj je jedan SS-ov čuvar. Nije uopće bila sposobna osjećati, nije znala ima li dijete ili nema, jer se sve mijenjalo tako brzo i strahovala je za život malenoga dječaka kojeg je upravo donijela na svijet.

Pupčanu vrpcu prerezali prljavim žiletom

Nisu imali čime prerezati pupčanu vrpcu, pa su joj savjetovali da je odgrize. Međutim, pomoć je pružio drugi SS-ovac i dao doktorici Editi neki prljavi žilet da može prerezati pupčanu vrpcu. Iznenađujuće je i da je Rachel imala nešto mlijeka, pa je mogla barem malo nahraniti svoju bebu.

Treća trudnica, Anka Nathanova, bila je “hodajući kostur u krpama”, prenosi Daily Mail. I ona je bila strpana u tijesni vagon vlaka, za koji se samo molila da ih ne vrati nazad u Auschwitz. Dobila je trudove kad je vani vidjela natpis Mauthausen, za koji je znala da je također koncentracijski logor, u kojemu su zatvorenici zvjerski mučeni.

Beba koju je rodila nije se oglasila sedam do deset minuta, prisjetila se jednom. Pomogao je jedan medicinski djelatnik, koji je prije rata radio u Beogradu i pljesnuo dijete po zadnjici. Odmah je zaplakalo. Potom je bebu stavio u kartonsku kutiju i dao majci. “Dječak je”, ustvrdio je. Obzirom da je dijete bilo pothranjeno, kao i majka, i rođeno u neljudskim uvjetima, genitalije su mu bile otekle. Ustvari se radilo o djevojčici, koju je Anka nazvala Eva.

Nisu znali jedni za druge

Nijedna od tri majke nije imala više djece. Priska je, po oslobađanju, u Bratislavi živjela pet godina. Umrla je u Slovačkoj 2006. godine, u devedesetoj godini. Hana se odselila u Izrael, a sada živi u Kaliforniji, u SAD-u.

Rachel se ponovno udala, sa sinčićem Markom otišla u München, koji je tad bio pod američkom okupacijom, gdje je živjela četiri godine. Potom je otišla u Izrael, a onda u Ameriku. Umrla je u Nashvilleu 2003. godine u 84-oj godini.Anka se vratila u Prag i doznala da joj je muž umro u Auschwitzu. Udala se za Čeha Karela Bergmana, s kojim je odselila u Cardiff. Umrla je 2013. godine u Cambridgeu u 96-oj godini.

Nijedna od beba rođenih u Auschwitzu nije znala za druge dvije. Sve do 2010. godine, kad su svo troje prisustvovali komemoraciji u Mauthausenu. Anka je jedina koja je poživjela toliko dugo da dozna za sudbinu drugih dviju žena. Eva ju je upoznala s Hanom i Markom. “I vi ste moja djeca”, kazala im je tad.

(Telegram.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)