Razgovarala: Kristina LJEVAK 

U sjeni čaršijskih interpretacija o erotskim scenama zbog kojih je navodno publika napustila pozorišnu predstavu prikazanu na Sarajevskoj zimi, ostala je dobra i nedovoljno posjećena predstava 'Ritina škola' kazališta Planet Art iz Zagreba, u izvedbi Nataše Janjić i Marka Torjanaca koji potpisuje i režiju.

'Ritina škola' Willyja Russella jedna je od najizvođenijih savremenih komedija u svijetu, a u produkciji Planet Arta adaptirana je za Hrvatsku. U vremenu kada je znanje na najnižoj cijeni frizerka Rita odlučuje se posvetiti tečaju književnosti kod profesora Pravdana, kome je dosta i književnosti i profesure i sebe i života. Rita, neopterećena društvenim konvencijama, lako će reći za Krležine 'Glembajeve' kako su 'čista pizdarija', ali zahvaljujući intelektu i lako spoznati važnost svevremenih djela te ubrzo steći zavidno poznavanje analize književnog djela.

Pigmalionska situacija u kojoj učenik prevaziđe učitelja, spremnost da se mijenja vlastiti život, borba protiv nametnutih normi, dio su onoga što 'Ritinu školu' čini većim od pitke komedije.

O ulozi Rite, pokušaju iskoraka iz sigurne zone kada je svojevremeno željela napustiti stalni angažman u kazalištu Gavela, o važnosti pravilnih izbora, ostanku u Hrvatskoj i uspješnom izbjegavanju sapunica razgovarali smo sa glumicom Natašom Janjić koju ovdašnja publika prepoznaje po odličnim ulogama u filmovima ''Sve džaba'', ''Kenjac'', ''Sveti Georgije ubiva aždahu'', ''Atomski zdesna''...

''Ritina škola'' nas podsjeća da pozorište smije biti i zabavno, a istovremeno se i baviti važnim društvenim pitanjima. Da li to ponekad zaboravimo?

Vremena su teška i ljudi se vole nasmijati, i baš zato je kod nas jako popularna komedija. Moram priznati da sam ja zaista uživala igrajući drame, ali me zadnjih par godina intenzivno hvata velika glad za komedijama i uživam igrati u njima. Imam sreću da trenutno igram u dvije baš punokrvne komedije i jako me to veseli, i sama se relaksiram nasmijavajući i zabavljajući ljude.

Ali nije samo riječ o komediji i drami, već i o predstavama u kojima su sve češće glumci izvođači radova...

Sve ovisi o dobrom redatelju, tekstu, partnerima. Kazalište je magija, ali isto tako se puno toga kvalitetnog mora poklopiti i to uvijek govorim. Možda je u pitanju redateljsko kazalište u kojem je sve otišlo u koncepte, što nekad bude uspješno a nekad ne. Ja danas prepoznajem te neke moderne elemente u predstavama koji postaju sami sebi svrhom i ne volim takve predstave, a osjetila sam da se u tim nekim elitnim kazališnim krugovima ne smije izgovoriti "car je go" kad zaista pomisliš da predstava nije dobra. I u klasičnom i u modernom kazalištu uvijek postoji dobra i loša predstava. To je parametar koji na kraju odlučuje uz publiku koja nešto prihvati ili ne. 

Ljudima je neugodno reći da im se nešto ne dopada...

Vlada mišljenje da su glumci tašti, pa i redatelji, svi koji iznose pred ljude svoju umjetnost i dio intime. I kao mnogi teško primaju kritiku. Ja volim, čak i na svojim premijerama, razgovarati sa ljudima da li je to dobro ili nije i prihvatam komentare i kritike, naravno konstruktivne. I najbolja stvar se nekome ne mora svidjeti i zato je ovaj posao tako čudesan, zato što nekad se primi, nekada ne. Nekoga dotakne, nekoga ne. Na kraju krajeva, da postoji neko mjerilo, svi bismo voljeli iste filmove, glumce, glazbu. Umjetnost je zato čarobna jer te u jednom trenutku dira, u drugom više ne. Kao knjige kad ih iščitaš pa im se možeš ponovo vratiti, jer si zreliji, u nekoj drugoj životnoj fazi i na drugi način kanaliziraš, provučeš kroz sebe i doživiš.

Da li Vam se dešavalo da poželite da imate tu privilegiju da, kao Vaša junakinja Rita, kažete ne nužno za Glembajeve, već nešto drugo - da je čista pizdarija?

Da, za neke stvari se zaista ne smije to reći. Meni je Šekspira pun kufer, evo iskreno sad, ekskluzivno. Ja sam ga se baš nekako naigrala. Razumijem njegovu veličinu. Znam da je nepresušno vrelo i za glumce i za redatelje, i uopšte za čitanje je svevremenski, ali ja sam ga se baš nekako naigrala i kad mi neko spomene Šekspira, meni padne roletna na oči, malo sam se overdozirala Šekspirom i dosta mi ga je. 

Jesu li Vaše dosadašnje uloge bile posljedica pažljivih izbora?

Ja volim birati. Na moju sreću imala sam jako puno ponuda, pa sam  mogla si priuštiti taj luksuz da nešto odbijem i proberem ono što mi leži. Jako doživljavam ovaj moj posao, ne kao posao na šalteru i tvornici gdje se proizvode uloge. S tim treba živjeti, proizvesti, izgovoriti, i nekako ne mogu raditi loše stvari. Imam neki prag, toleranciju, to je možda razlog što sam do sada odbijala sapunice koje u današnje vrijeme donose dobar kruh glumcima i jako su gledane, ali ja jednostavno volim raditi ono što bih i sama voljela gledati i volim da moj rad svjedoči o mom ukusu pa, eto, ako ga neko prepozna... ali da stojim iza onoga što radim... Hvala Vam što mislite da sam dobro odabirala. Neke stvari sam možda mogla i drugačije, ali u principu sam i ja više manje zadovoljna.

Kako ste uspjeli odoljeti sapunicama?

Imala sam jako puno novaca (smijeh). Šalim se naravno... Radila sam dovoljno i ispunjeno u kazalištu i na filmu i nekako nisam nikad za tu sapunicu imala vremena. Da sam zaista bila besposlena i trebala ispuniti vrijeme između bitnijih uloga, možda bih prihvatila. Ako me vidite tamo, onda znajte da imam jako puno vremena ili sam pala u tešku besparicu i nitko me ne zove, pa eto.

Pokušali ste sebi, uslovno rečeno, osloboditi prostor izlaskom iz stalnog angažmana u kazalištu Gavela ?

Ja sam na kraju kapitulirala i ostala. Ja sam zapravo najponosnija na taj trenutak moje hrabrosti. Mislim da je to bilo jako iskrena odluka i mislim da je jako poželjna u današnjem sistemu.Ta inercija, jednom kad postaneš član nekog ansamblal da si doživotno u njemu, nije produktivao ni za kazalište, ni za glumce ni za umjetnost kojom se bavimo. Mislim, kad bi ljudi znali da rade određeno vrijeme u određenom kazalištu, da bi više dali od seei, osjetili kompetitivnost, osjetili višu kreaciju. Nekako smo svi malo lijeni u tim ansamblima, tako mi se čini, po inerciji radimo, i čini mi se da se uvijek bolje stvari dešavaju van matičnih kuća, u nezavisnim kazalištima gdje svojevoljno odaberemo da nam se to radi pa valjda damo i maksimum.

I šta Vas je spriječilo da odete?

Mene su spriječile neke izvanjske okolnost,i možda i političke prirode, jer je došla nekakva odluka, zabrujala gradom, da neće biti novih zapošljavanja pa sam pomislila da ću time što ću se maknuti jednostavno ugasiti radno mjesto, a nitko neće moći doći na to mjesto. A ta fluktuacija bi dobro došla svim kazalištima. Kad bi u jednom trenutku svi otišli iz jednog kazališta, našli bi se možda na ulici ali i zamijenili kazalište. Šteta, jer se zapravo mnogi od nas ne sretnu na sceni. Svaki od nas je zarobljen u svom kazalištu i u svojoj kući i ne sretnemo se na sceni. Ove neke predstave, koje se dešavaju van tih kuća, su jedinstvena prilika da se sa nekim sretneš prvi put. Evo, konkretno, Marko Torjanac i ja smo prvi put zaigrali zajedno, a ne bi se sreli, on je slobodnjak, ja sam u Gaveli... a mislim da je glumac dobar onoliko koliko ti je partner dobar i drugačiji ako ti se promijeni scena i partner i neki kontekst u kom radiš.

Treba dati priliku hepiendu, kako i profesor kaže u ''Ritinoj školi''...

Da, i pročita ljubavni roman koji mu je Rita preporučila jer je njima bila zadojena. Čak i taj ljubić može biti dobar.  To je jedna lijepa dinstinkcija kada učen čovjek među djelima koja nisu apriori umjetnička pronađe neki talenat. Zato ne treba imati stroge kriterije ili predrasude. Ova predstava je i priča o predrasudama.

Kojima itekako robujemo...

Da. Imamo ih svi. Čak i oni koji misle da su otvoreni.

Sa njima u paketu obično ide i očekivanje od javne osobe da u prvom redu govori o ličnom životu pa tek onda o profesiji...

To je užas. Nakaradno zapravo. Jer niti radimo unosan posao, niti smo zvjezdano nedodirljivi, a mediji od nas rade nekada Hollywood. Ali se općenito srozao ukus. Neke stvari su danas na većoj cijeni od pravog sadržaja. Tako mi se čini. Meni je jasno da sam javna osoba jer se bavim javnim poslom, ali ne razumijem da je medijima zanimljiviji privatni život ili kojim šamponom perem kosu, već uloga kojom se bavim ili ono što progovaram kao javna osoba.

Poželite li se ponekad izmaknuti od svega toga?


Da, poželim nestati na par mjeseci i putovati, ali nekako ovaj posao je stalni žrvanj gdje ne možeš presjeći i reći - sad ću uzeti dva mjeseca za sebe. 

A profesionalni prekogranični iskorak?

Opet nemam vremena. Ja nemam vremena za inozemnu karijeru. Imala sam neke poziva i nikada nisam na njih odgovorila, jer imam dovoljno posla koji bih morala presjeći kako bih mogla negdje otputovati, snimati, raditi... Nisam dobar materijal za to očito. U nekom drugom životu možda. Ili ako neko bude stvarno jako uporan pa dođe, zgrabi me i bude voljan platiti za mene (smijeh).

Ali ćete uvijek naći vremena za jednokratne profesionalne angažmane u susjedstvu?

Da, regija mi je zapravo kompenzirala tu moju želju za većim tržištem, glad da tvoju umjetnost vidi veći broj ljudi. Možda zbog toga nisam nikada sanjala o podneblju u kome bih govorila ne nekom drugom jeziku. Imala sam sreću da sam radila u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, i to me je ispunjavalo i stvarao osjećaj većeg djelovanja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)