Tekst i foto: Željka Mihaljević, supergradjani.ba

(Na slici Stevan Kanlić, Kupres, Donji Malovan i Mislav Sučić, Livno)

Može li dobro pobijediti zlo?! Zašto je dobro manje vidljivo od zla?! Zar ne bi trebalo biti obrnuto?! Pitanja su koja muče ‘normalne’ ljude u ovoj zemlji što se Bosna i Hercegovina zove, koju uvijek iznova cjepkaju, dijele, čereče na njihove i naše, a onima koji su ‘ničiji’ ne ostavljaju ništa.

A ona je najviše njihova, jer se ne mogu i neće svrstavati ni na koju i ni na čiju stranu, jer je doživljavaju kao svoju cijelu, svaki grad, selo, rijeku, planinu, svaku stopu lijepe nam zemlje koju vode, na žalost, ne baš lijepi, a ni odveć mudri političari.

Strančarenje je ušlo u svaku poru društva, ni posao čistačice se bez podobnosti ne može dobiti, a ni bolestan liječiti tamo gdje bi trebao, jer i doktori se podijeliše po političkim strankama, pa što jedan preporučuje – drugi uskraćuje… Do kada?! Kad će pozitivni vjetrovi rastjerati maglu što guši i steže?!  

 I doktori se podijeliše po političkim strankama, pa što jedan preporučuje – drugi uskraćuje… Do kada?! Kad će pozitivni vjetrovi rastjerati maglu što guši i steže?!  

I u bezbroj teških pitanja, sami od sebe izvrtiše nam se stihovi poznate pjesme koju Goran Bare i Plaćenici spjevaše 2001., a koja itekako oslikava tadašnje, a i sadašnje stanje:

"Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao…
iz vagona godina na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi kojim putem krenuti.

Može li tko reći gdje je put ka sreći…
samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami,
samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami…

Kakva je to istina kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti strah,
samo strah neostvareni snovi…

radiš ono što ne voliš, ali mogu ti reći gdje je put ka sreći…"

Da ne bi sve bilo u crno-sivom tonu, nastavit ćemo onaj sjajni niz od prošlog mjeseca, o ljudima koji su bili na strani dobra i u najgora ratna vremena.

Godine 2007. smo, istražujući kako žive povratnici, opterećuju li ih ratna zbivanja, sasvim slučajno doznali za jednu lijepu, humanu priču. Rat nisu samo topovske granate, žrtve, mine, razaranja. Rat je i priča o ljudima koji pomažu susjedu, ma kako to teško i opasno bilo.

Grijeh je to doznati a ne ispričati svima, jer u ovoj našoj zemlji treba još puno toga poraditi na tranzicijskoj pravdi i pomirenju, a taj bi proces iznošenjem pozitivnih primjera, poput onih iz naše prošle, a i ovih iz sadašnje priče, bio daleko lakši.

Dvije stočarske obitelji, hrvatsku i srpsku, Sučiće i Kanliće, vezalo je stoljetno prijateljstvo. Nije ga uništio ni Drugi svjetski, a ni ovaj najnoviji rat iz 1992. Priča je to o bezgraničnom povjerenju Stevana (sada već pokojnog), koji je obitelji Sučić početkom ratnog vihora ostavi dvomjesečnog sina. Sjedeći uz svog prijatelja Mislava, pričao nam je svoju muku i radost:

- Ja sam izbjeg'o te noći, ne znam bilo je 1992., treći, četvrti mjesec. Nisam mog'o odnijeti dijete malo koje je bilo staro dva mjeseca. Odnio sam jedno sa četiri godine. Nosio sam ga iz Livna do u Glamoč, na leđima, na kiši i nevremenu. Bio sam siguran u svoje komšije-prijatelje i za dijete, koje sam ostavio u Livnu, nisam uopće bio opterećen, jer znao sam kod koga je.

Rat je i priča o ljudima koji pomažu susjedu, ma kako to teško i opasno bilo

Mališana je danju čuvala baka, a noću su i njega i baku čuvali susjedi i prijatelji, u obiteljskoj kući Mislava Sučića.

- Stvarno me dirnulo povjerenje prijatelja Kanlića i to u vrijeme kada su, za onu drugu stranu, svi Hrvati bili ustaše, a za njih, na drugoj, svi Srbi četnici. Dijete je s babom svaku noć spavalo kod nas, a i nakon toga, kada je dijete razmijenjeno, bilo je ‘bojovnika’ koji su dolazili tu da zapale njihovo imanje. Nismo dali. Što će nam ruševine oko kuće, a poslije rata nek’ ide ko hoće, gdje hoće, kako hoće. Sloboda je, međutim, u tom trenutku koliko smo mogli toliko smo i radili, spriječili, pomagali jedni drugima, čak i oni nama su pomagali, i tako.

Nenad je, tako se dijete zvalo, razmijenjen sa devet mjeseci. Tada je, zbog srpskog porijekla, a hrvatske zaštite ratne 1992., dobio dva nadimka, kojih se uz šalu prisjećaju i jedini i drugi. U Banjaluci su ga zvali ‘ustašica', a u Livnu ga nazvaše ‘vojvodom’, jer je po njega došla sva međunarodna svita sa pet automobila, policijskom i inom pratnjom.

Mališan je prirastao srcu svima koji su se oko njega nalazili, toliko da ga spominju i u oporuci, pričao nam je tada Stevan i dodao kako ga je posebno dirnulo pismo Mislavove tetke Marije: „Dijete je zdravo, to i to je trošilo, hranili smo ga, čuvali smo ga, predajemo ga vama, sve najbolje mu želimo, ali i ovo ostavljam u oporuci – kad Marija umre, Nenad je dužan da križ ponese do groblja.“

Grahovska priča

Druga priča vodi nas u Bosansko Grahovo, u prigradsko naselje Obljaj, u kuću Josipa Zelića, Hrvata. Njemu je, i njegovim sinovima, u najgora ratna vremena pomogao susjed, komšija, Srbin, Jovo Marić.

- Mogu ja samo zahvaliti mom komšiji Jovi. Ja sam spava u njegovoj kući, i to je jedna familija da im treba skinuti kapu, štono se kaže, u onim mukama. Jer onda nisi znao kad omrkneš ho'š osvanut. Maltretiranja je bilo, pucnjave što je rek'o moj komšija ne jedanput, nego dva tri puta, to je u navratu bilo, a i oni koji su to radili nisu danas živi, ima Boga što se ono kaže, ja… (uslijedio je smijeh, a onda nastavak priče), ima jedan živ, znam ga, ali, nećemo ga imenovati, šta je on zaslužio, nek mu bog dade, šta ja znam, kazivao nam je tada Josip.

Kad je bilo najteže, Jovo je znao doć’ i reć’ - ‘kako bude meni, tako će bit' i vama’

O Jovinoj hrabrosti i dobroti, kao i turbulentnim vremenima u Grahovu i rodnom Obljaju svjedočio je i Josipov sin Miroslav, danas djelatni policajac u PP Bosansko Grahovo.

- Sve do 23. lipnja 1993. godine, dok nismo izašli iz Grahova, zahvaljujući komšijama, odnosno Jovi koji, evo i danas sjedi tu kraj mene, i još nekolicini dobrih ljudi, ostali smo na životu, što se kaže, iznijeli smo živu glavu na ramenu. Kad je bilo najteže, Jovo je znao doć’ i reć’ - ‘kako bude meni, tako će bit i vama’. Par puta sam noćio, spavao sam u njegovom krevetu… čovjek je ustao iz svoga kreveta, to se nikad ne može zaboraviti,“ priča Miroslav i onda stanka. I nakon toliko godina, kada priča o tome, stegne ga u grlu, „a to su vremena kojih se čovjek teško prisjeća, al’ tako je.

A kako je bilo Jovi Mariću u to vrijeme, unutar njegova naroda, jer pomagati Hrvatima u to ratno doba u Grahovu ne da nije bilo popularno, nego ni preporučljivo.

- Prije svega ja ga ni danas, a ni tad, nijesam odlučivao ni od svog naroda, ni od sebe. Zajedno smo tu rođeni, zajedno smo odrasli… Ni on, ni ja, nismo dijelili se ni na Srbe, ni na Hrvate, kao ni dandanas. Na ljude, jednostavno, na ljude smo se dijelili. A to nesretno vrijeme kad je došlo, ne znam. Smetalo je nekima to što su Hrvati i što su tu gdje jesu. Ja, jednostavno nisam mogao podnositi to maltretiranje, šikaniranje… bilo je vrijeme kada nisu mogli kupiti ni brašna, išli su od prodavnice do prodavnice, nije im niko dao, onda su otišli ovamo gore jedna seoska prodavnica ima, i tu nam je čovjek za njih dao brašna…i tako. Bilo je tu i neke pucnjave po kući, bilo je prijetnje, svega, svjedočio je Jovo o zlim vremenima.

Tih dana se nerado prisjećaju i jedni i drugi, a Jovo je i iz zatvora u Drvaru uspio pomoći svojim susjedima:

- Čuo sam priču nekih komandira da se ide u hapšenje Hrvata u Grahovu. Žena mi je bila u posjeti i kako sam čuo da se Zelići spominju, a vido sma što se od ljudi radi ovdje, rekao sam ženi hajde odmah kući i kaži im da se sklanjaju gdje znadu, jer ako oni dođu u Drvar, žive glave iznijeti neće. I tako, bilo je još ljudi iz sela, probali smo preko ovih odbora da malo utječu na opštinske vlasti da idu na razmjenu, jer im je tad to bio jedini izlaz. Bio sam u Sarajevu kad su oni otišli u razmjenu, žao mi je bilo, i mislio sam da se nikad više vidjet nećemo.

Još kada bi ova manjina u be-ha zbilji postala većina, a razum nadvladao ludost, pohlepu i žudnju za vlašću, gdje bi nam bio kraj

A kako život zna biti vrhunski scenarist napravio je tako da je i Miro, koji je nakon razmjene postao djelatni policajac, bio u prigodi pomoći svom zarobljenom susjedu srpske nacionalnosti.

Upravo zbog takvih, koji su za buduće generacije čovjeku sačuvale ljudskost, pričamo ovu priču. Da se ne zaboravi, da se na njih ugledaju svi oni koji imaju, ili će u budućnosti imati i najmanju primisao da bi ratovali, nanosili zlo svojim susjedima i bližnjima. Još kada bi ova manjina u be-ha zbilji postala većina, a razum nadvladao ludost, pohlepu i žudnju za vlašću, gdje bi nam bio kraj.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)