Piše: Ozren Kebo (lgbt.ba)
Foto: Imrana Kapetanović

Dragana ima 27 godina, završila je ekonomiju, živi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Zvanično je nezaposlena još od kada je diplomirala, a egzistenciju obezbjeđuje povremenim honorarnim poslovima. Dragana je u svijetu LGBT zajednice poznata kao osoba čije su dvije sestre lezbijke. Objema im već godinama pruža moralnu i svaku drugu podršku.

“Pa nisam sigurna želim li to definirati kao pružanje podrške”, kaže ova Sarajka, “jer radije razmišljam u nekim drugim kategorijama. Recimo to ovako: ja ih prihvaćam onakve kakve su. Prihvatam svako ljudsko biće sa svim njegovim karakteristikama i odlukama, a spolnost je nešto što je privatna stvar svakog od nas. Tako i moje sestre imaju pravo na svoju spolnost. Ako je ovo moje prihvatanje istovremeno i stvar podrške njima da opstanu u ovakvom društvu, onda ok.”

Dragana je najmlađa od tri sestre i zanimljiv je način na koji je saznavala za spolno opredjeljenje svojih sestara. “Zapravo nikada mi nijedna od njih nije došla i objasnila da nije strejt. Sjećam se, bila sam treći razred srednje škole, kako sam upoznala prvu od njihovih ljubavi. Bilo je to vrlo obično i neupadljivo predstavljanje: ‘Ovo je moja djevojka’. I to je sve.  Meni je to super. Njihove djevojke su vrlo brzo postale moje dobre drugarice.”

Ipak pokušavamo Draganu natjerati da detaljnije osvježi sjećanja pa je pitamo kako se osjećala i kako je reagirala kada je prvi put čula rečenicu “Ovo je moja djevojka”. “Možda mi neko neće vjerovati, ali nije bilo reakcije. Ja sam to prihvatila isto kao da mi je došla i rekla ‘Ovo je moj momak.’ Nije bilo razlike. Ali znam da ne reagiraju svi ovako i da mnoge lezbijke i homoseksualci imaju strašnih problema unutar porodice.”

Sljedeće pitanje bilo je upravo to, kako će se dalje ovo pitanje razvijati unutar porodice. “Prvo je pitanje, naravno, da li naši roditelji znaju. Možda će biti ružno ovo što ću reći, ali ako nisu primijetili ništa, onda stvarno ne poznaju svoju djecu i morali bi da nam posvete više pažnje. Ali mislim da majka već godinama naslućuje, ili sasvim jasno zna o čemu se tu radi.”

Dragana ne očekuje probleme s roditeljima, ali nije sigurna za širu porodicu. “Moje sestre su stabilne, jake, obrazovane i samouvjerene ličnosti. Ali i vrlo racionalne, svjesne u kakvom društvu žive i koliko je potrebno delikatnosti da rodbinu upoznaš sa svojom seksualnom orijentacijom koja nije u skladu s vladajućim normama. One se spremaju da to uskoro kažu roditeljima i ne vjerujem da će tu biti problema, ali očekujem ih na širem planu. Kada budu svadbe ili neka tradicionalna okupljanja kod tetaka, mislim da neće biti lako. Ta je šira porodica, kao i većina porodica kod nas, vrlo tradicionalna, što istovremeno znači i vrlo konzervativna. I teško bi podnijeli da se na takvom skupu, na koji dođe 30 ljudi, pojavi jedna od mojih sestara i predstavi im svoju djevojku. Tako da je lakše trpiti pitanja ‘Kada ćeš se više udati?', nego ih zauvijek šokirati nečim što ne mogu ni razumjeti ni prihvatiti.”

Zanimljiva je i Draganina percepcija ljudi s kojima je u svakodevnom kontaktu, s kojima dijeli profesionalne i druge interese. “Možda se ja družim s ljudima koji su otvoreniji i ne dopuštaju da im tradicija kroji život. Svi moji prijatelji znaju. Nas tri sestre smo vrlo bliske i onda sve moje dobre prijateljice u nekom trenutku postanu i njihove dobre prijateljice. Često mi dolaze kući i svi izlazimo zajedno. Jednom smo u širem društvu igrali igru poznatu pod kodnim imenom flaša i kada je na njih došao red da se ispovijede, to je prihvaćeno najnormalnije. One vode vrlo intergriran život, iz kojeg bi se mogao steći utisak da je Sarajevo jedna u suštini liberalna sredina. Ali nije baš tako.”

Sarajevo je tek na početku procesa. Dragana s bolom priča o čuvenoj izložbi koja je završila javnim nasiljem, a mučno joj je iskustvo i nedavni napad na predstavnike LGBT zajednice u kinu Kriterion. “Policija bi trebala da štiti sve građane, ta zaštita ne smije biti selektivna. Moje sestre su aktivistkinje i jedno od najružnijih iskustava imali su na seminaru u policiji. S pravim policajcima, koji štite građane na terenu nije bilo problema, oni svoj zadatak shvataju ozbiljno, ali neki inspektori su im otvoreno govorili da žale što Hitler, kao veliki ubica homoseksualaca, nije živ. Ili da njihova žena ‘nikada ne bi mogla roditi monstruma’. Pazite, to su državni službenici.”

A šta je Dragani u ovom kontekstu najljepši trenutak? “Postoji priča koju uvijek s radošću otkrivam drugima. Imam drugaricu koja je muslimanka, pokrivena je, dosljedna i praktična vjernica. Kada smo jednom pričale o usvajanju djece od strane istospolnih parova, rekla je: ‘Ja to stvarno ne razumijem’. ‘Šta ne razumiješ?', pitala sam je s nekim grčem u stomaku, spremna na nerazumijevanje, osude i teške riječi. ‘Ne razumijem što ljudi prave toliku frku. Je li neko stvarno misli da je djetetu bolje da raste u domu, nego s roditeljima, pa makar mu roditelji bili istog spola?’. To me pravo iznenadilo i shvatila sam s koliko sam ja predrasuda razmišljala o njoj. I ona mi je najbolji odgovor na pitanje kako biti tolerantan, kako da razumijemo jedni druge…”

I na kraju, za Draganu obavezno pitanje kojim ćemo završti sve razgovore iz ove serije: šta poručuje porodicama čiji se članovi ne uklapaju u usvojene heteroseksualne norme: “Zaista ne vidim zašto porodica ne bi prihvatila i podržavala nekog svog samo zbog seksualne orijentacije. Pa to je njihovo dijete, njihov brat, ili sestra. Naši rođeni moraju biti na prvom mjestu, ispred svake norme. Mi ionako živimo u društvu poremećenih vrijednosti i ako neko misli da je takvo društvo vrijedno da se zbog njega odbaci neko ko vam je blizak, onda on/a pravi nepopravljivu grešku. Ako kažem da je ljubav rješenje za takve situacije, vjerovatno ću izreći veliku frazu, ali vjerujte mi, imam bogato iskustvo u ovoj problematici i to zaista nije frazetina. Ja svoje sestre volim i to je i njima i meni najvažnije.”

Intervjui sa roditeljima te članovima i članicama porodica LGBT osoba koje ćemo objavljivati u narednom periodu dio su kampanje povodom Međunarodnog Coming Out dana, koji se obilježava 11. oktobra. Kampanju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku Delegacije EU u BiH.