Izvor: Slobodna Dalmacija

Bilo je to nekoliko dana prije Božića 1993. godine. Dan koji ne mogu zaboraviti, dan koji će mi ostati urezan u sjećanje do kraja života... Navršio sam 15 godina, a godinu i pol već sam živio sa strahovitim bolovima, koji su se protezali po cijeloj lijevoj strani leđa, borio sam se temperaturom i neprospavanim noćima, međutim brojni pregledi i snimanja nisu pokazali o čemu se točno radi. Sve dok taj dan nisam završio na pregledu u zagrebačkoj Dječjoj klinici u Klaićevoj.

Nakon obrade, mama i ja smo bili ubrzo pozvani na razgovor. Nije bilo nekog okolišanja s doktorove strane, rekao je jasno i glasno: “Ovdje se radi o nekoj vrsti tumora.” Bio sam još dijete i nisam shvaćao težinu situacije, ali gledajući mamu kako se ruši pokraj mene, sjetio sam se kako je baka mog prijatelja umrla od tumora... Ali, ona je bila starija osoba - proletjelo mi je kroz glavu – pa djeca, valjda, ne mogu imati tumor?! A onda sam se prisjetio scena iz filmova gdje su djeca umirala od raka...

Dijagnoza je bila šok, ali onaj pravi šok tek je uslijedio kada sam u čekaonici ispred onkološkog odjela vidio djecu bez kose, obrva, trepavica, blijedog, ispijenog lica, bez nogu, bez ruku...

Bilo je to vrijeme kada se rat u našoj domovini bližio kraju, a ja nisam znao, ni slutio da me čeka borba ravna ratnim strahotama. Ovo je, dakle, priča o mom osobnom ratu...

Iznosi to za Slobodnu Dalmaciju danas 36-godišnji Saša Vondra, iz maloga mjesta Sirača, nedaleko od Daruvara.

Dijagnoza s kojom se borio bio je maligni tumor kostiju (Ewing sarkom), koji mu je zahvatio rebra i kralježnicu.

- Dijagnoza je bila šok, ali onaj pravi šok tek je uslijedio kada sam u čekaonici ispred onkološkog odjela vidio djecu bez kose, obrva, trepavica, blijedog, ispijenog lica, bez nogu, bez ruku...

Uskoro se pokazalo da su mi to prijatelji koji će me jedini razumjeti jer dijelimo istu sudbinu... - prisjeća se Saša.

Smješten je, kaže nam, u sobu sa šest kreveta, od kojih je pet bilo u nizu, a jedan u sredini prazan čekao je njega.

- Nikada ranije nisam ležao u bolnici, a ovo za mene nije bila soba kakve sam viđao u posjetima. Tu su bili paravani, aparati, ovo je za mene bila soba smrti... Nisam odmah znao što me čeka i koliko ću tu boraviti, ali su rezultati pretraga pokazali najgore... Bilo je još ratno vrijeme, nije bilo mobitela, interneta, tek poneka stara knjiga u kojoj sam mogao iskopati neke informacije o svojoj bolesti. Liječenje je išlo svojim tokom, prolazio sam mukotrpne kemoterapije, zračenja, operacije, ali nitko nije mogao sa sigurnošću znati kako će sve to završiti. A ja?

Svakom novom terapijom, sve je manje bilo mojih bolničkih prijatelja, a sve više novih. Padao sam u depresije, teške krize gdje je panika bila jača od mene

Ja sam bio svjestan težine bolesti, stanja u kojem se nalazim, kao i moja obitelj. Svakom novom terapijom, sve je manje bilo mojih bolničkih prijatelja, a sve više novih. Padao sam u depresije, teške krize gdje je panika bila jača od mene. Nije lako proći ovakvo liječenje, i to pogotovo kao dijete – priča nam Saša.

Obitelj i okolina gledali su ga, kaže, drugačijim pogledom, ne samo zbog toga što nije imao kose, trepavica, nego i zato što je bio jako smršavio, bio blijed. Za njih je bio umiruća osoba.

- Prekinuo sam školovanje i posvetio se isključivo borbi s rakom. U stvari, bolje rečeno s kemoterapijom, jer ako nju izdržiš i pobijediš, tada si pobijedio i rak. Psihički sam se dobro držao, ali zbog toga što sam uskladio svoj novi način života, postavio si jasne ciljeve, neprestano razgovarao s Bogom, šetao prirodom, imao mnogo kućnih ljubimaca koji me nisu žalili, a meni su bili obaveza i s njima sam se osjećao ispunjeno i korisno. Pio sam velike količine sokova od voća i povrća, kako bi organizam održavao jakim. Prošla je godina liječenja i proglašen sam ozdravljenim! Međutim, nedugo zatim došlo je do recidiva, tumor je metastazirao na plućima i nozi. Trebalo je ponovno krenuti ispočetka, i to me slomilo jer sam u prvoj godini liječenja gledao brojne prijatelje koji su otišli upravo zbog recidiva – prisjeća se Saša.

Roditeljima sam strogo zabranio posjete

Prvo je htio odbiti liječenje jer je previše boli i patnje do tada proživio da bi imao snage za novu borbu.

Zabranio sam roditeljima posjete za vrijeme terapija, jer sam samo gubio snagu zbog toga, gledajući koliko ih sve to pogađa....

- Ali, ja sam bio dijete koje ne može odlučivati takve stvari. Ubrzo sam došao sebi i shvatio da sam sada pametniji, iskusniji, korak ispred bolesti i da mogu ispraviti greške koje sam ranije činio. Strogo sam zabranio roditeljima posjete za vrijeme terapija, jer sam samo gubio snagu zbog toga, gledajući koliko ih sve to pogađa.... - prisjeća se Saša.

Četiri godine je trajala njegova borba, a onda, kaže nam, to više nije mogao podnositi, ni fizički ni psihički. I kao punoljetna osoba prekinuo je liječenje.

- Primio sam ukupno 24 ciklusa kemoterapije, šest puta sam operiran i prošao brojna zračenja. Niti jednom nisam dozvolio da mi krvna slika bude loša, nikada nisam primao plazmu, krv, kao ni lijekove koji stimuliraju koštanu srž na proizvodnju dodatnih krvnih stanica. Unatoč odstranjenju dva i pol rebra, četvrtine plućnog krila i dio kosti s potkoljenice, trudio sam se i dokazivao da nisam drugačiji od druge djece, igrao sam nogomet, vozio bicikl, puno šetao prirodom... Tragova osnovne bolesti više nije bilo, ali sam svjestan da sam preuzeo veliki rizik prekidajući liječenje. Na to sam se odlučio jer su mi neki organi bili doslovce razoreni od jakih citostatika, a srce je bilo oslabljeno. A nekih mojih prijatelja nema upravo zbog otkazivanja organa.... Nakon vađenja centralnog venskog katetera, odbio sam dolaziti i na kontrole. Svakim danom sam se osjećao bolje i o bolesti sve manje razmišljao. Nisam neki dobar primjer, znam, ali danas dok razgovaram s Vama imam 36 godina, skoro 21 godina je prošla od dijagnoze, a statistike za moju dijagnozu s recidivom i danas kažu kako je kod takvih bolesnika moguće produljenje života od svega dvije do tri godine – ističe Saša.

Vjera u Njega i sebe

Dodaje i kako je u kontaktu s brojnim bolničkim prijateljima, kako su svi dobro, imaju obitelj, djecu, ali i život u kojem su obilježeni zauvijek.

Rak je samo bolest kroz koju nam Bog otvara putove, koliko god to zvučalo stravično, ali je tako. Ovaj zemaljski život je samo prolazan život u kojem trebamo dokazati što smo i kakvi smo

- Mi smo drugačiji, istina je, ali u pozitivnom smislu. Prepoznajemo vrijednosti života koje nisu materijalne naravi i da se nisam razbolio ne bih, vjerojatno, to nikada shvatio. Što sam sve proživio, što radio, kako sam promatrao na situaciju u kojoj sam se našao i kako sam se nosio sa svim posljedicama? Puno je tu faktora: od vjere u Njega i sebe, preko prehrane, do psihološke rehabilitacije i meditacije, te još dosta toga. Jer pobijediti rak je kao složiti mozaik od stotine kamenčića gdje svaki mora doći na svoje mjesto... Jesam li ja pobijedio? Još se vodim u remisiji jer je bolest opaka i opasna... A zašto sve ovo radim, zašto govorim i pišem, zašto se vraćam i proživljavam ponovo nešto što želim odavno zaboraviti? Zato što je nemoguće zaboraviti, nažalost, neke slike i stvari su mi urezane do kraja života, Strah? Uvijek će ga biti, samo se osoba nauči živjeti s time....– iskreno govori Saša.

Zahvaljuje i ovim putem svojem onkologu dr. Mladenu Čepuliću, kojeg danas posjećuje u Domu za starije osobe, kao i onkologici dr. Jasminki Stepan, ali i svim ostalim liječnicima, medicinskim sestama, obitelji, prijateljima, crkvi, školama i dragom Bogu koji je, kako kaže, njegov život promijenio nabolje – proveo ga je kroz pakao, ali istodobno i opametio.

Tvrdoglava sam i uporna osoba, psihologica koja je tada bila na odjelu jednom me pitala što bi volio biti kada odrastem. Rekao sam farmer i nogometaš, pokazivao joj svoje crteže farmi, malog zoološkog vrta i sličice nogometaša. Rekla mi je da izaberem nešto realnije, jer to neću moći postići zbog svojeg hendikepa. Ako kojim slučajem ovo čita, poručujem joj da sam ipak uspio!

Sašini savjeti oboljelima Prepustite mašti na volju, odredite ciljeve i trudite se da ih ostvarite, volite i ono što inače ne volite, radite što vas čini sretnima, kako biste se osjećali ispunjeno i korisno.   Rak je samo bolest kroz koju nam Bog otvara putove, koliko god to zvučalo stravično, ali je tako. Ovaj zemaljski život je samo prolazan život u kojem trebamo dokazati što smo i kakvi smo. Ako mi se tijekom života ponovo dogodi recidiv, to je Njegova volja, a ne moja. A do tada živim zadovoljno, mada je strah uvijek prisutan.   Kroz godine se čovjek nauči nositi s time, teže je zaboraviti i izbrisati iz glave neke stvari koje kao dijete nisam morao vidjeti i čuti... Djeca koja obole trebaju promijeniti način života, a ako sami ne mogu shvatiti i to ne žele, onda je teško, jer je to dobra podloga za brže razvijanje bolesti... Također, uvijek kažem, ne gledajte sudbinu drugih jer iako se može raditi o istoj dijagnozi, svaki je organizam zaseban.   Vjerujte u sebe, vjerujte u Njega, jer On postaje jedini prijatelj koji vas uvijek razumije i sasluša. Promatrajte prirodu, proučavajte život. Što je život? Koji je smisao Vašeg života? Imate li ciljeve? Svaki dan je novi dan i nova borba, ali nema smisla ako ne bacite koji put pogled na svoju budućnost!   Svoj organizam održavajte snažnim, pravilnom zdravom prehranom kako biste izdržali kemoterapije i koliko god meni jednostavno sada izgledalo da se može pobijediti rak, toliko sam svjestan kako je ta bolest jako ozbiljna i treba puno upornosti i volje da se uspije...

Unatoč tome što nisam prošao na liječničkom za nogometaša, klub me “prošvercao“ pod drugim imenom i u prvoj utakmici sam postigao gol, a ispunio sam i drugi dio svojih želja - danas imamo malu obiteljsku farmu koza i sve više malih životinja, kao i biovrt. I to je, prije svega, moja psihološka rehabilitacija... Kako kažu, u remisiji ću biti do kraja života. Ali to je moj život i živim ga kako ja želim, a ne kako drugi hoće.

Prije nekoliko godina posvetio se radu s bolesnim osobama, s djecom i odraslima, povezao se s brojnim udrugama, istražuje, prikuplja informacije... Posjećuje bolnice, odjele, nastoji biti potpora brojnim roditeljima, kojima pomaže da prihvate kako je rak samo bolest, teška i ozbiljna, ali koja ne mora biti smrtonosna, kao što većina još uvijek misli. Kao član Udruge “Ljubav na djelu”, koja okuplja roditelje djece oboljele od malignih bolesti, na njihovoj stranici piše blog...

- Ne zamaram se pitanjem “Zašto baš ja?“ jer nisam bio jedini, a ako je Bog nekoga morao izabrati iz moje obitelji, ja mu se od srca zahvaljujem što je upravo mene uzeo, stavio na kušnju i prije svega pokazao pravi put. Rak ne znači kraj, to je samo početak nečega novoga, izazov koji morate prihvatiti i zavoljeti, tako ga je najlakše pobijediti. To sam napisao sa 16 godina u svome dnevniku, kao što sam tada sebe smatrao ratnikom čija je misija pobijediti rak.

- I kao što se mnogi ljudi ne vrate iz rata, tako ne uspiju ni protiv raka, jednostavno je riječ o spletu okolnosti... - zaključuje svoju priču Saša Vondra.